Jedan od likova u romanu „Kuća sećanja i zaborava“ srpskog romansijera i pripovjedača Filipa Davida kaže: „Ono što ste sada i uloga koju igrate dati su vam još u detinjstvu i sa tim se morate pomiriti. Tu nema bitnih promena tokom života.“ A jedna od središnjih protagonistica u komadu „Tri zime“ hrvatske dramske spisateljice Tene Štivičić, drame što je nagrađena jednom od najprestižnijih svjetskih nagrada za dramsko pismo, Susan Smith Blackburn Prize i praizvedena u londonskom National Theatreu koncem 2014. godine, rekapitulirajući prohujali život protekao upravo u igranju tih, odavno zadatih uloga, rezimira: „Pravim se da razumijem, a ništa ne razumijem. Sjećaš se kako je za nas sve bilo izvjesno? Tako smo bili odgojeni. Ja nisam u stanju savladati svu tu neizvjesnost.“

„Tri zime“ napokon su, nakon Ljubljane, stigle i u Zagreb, u Hrvatskom narodnom kazalištu komad je postavio redatelj Ivica Buljan, smatra ga senzacionalnim tekstom, u njemu vidi onu „nedostajuću kariku“ kada je riječ o domaćoj, suvremenoj drami: „Teatar živi u velikoj potrazi za zagrebačkim tekstom, a u Teninu tekstu osjeća se krležijanski referencijalni okvir, zatim Zagorka, Tena zna konstruirati zaplete kao Zagorka. I prekida ih upravo u trenutku kad želiš još. Zatim ima tu Zagreba Dubravke Ugrešić, Mlinarca, Rundeka ... osjeća se ljubav i kritičnost prema gradu.“

Ivica Buljan vjerno i vrlo pažljivo prati integralan dramski tekst, poštuje ga i praktično ne mijenja (FOTO: hnk.hr)

Dakle jedna građanska, zagrebačka vila u otmjenom kvartu grada, ta neka mitska „kuća sećanja i zaborava“, puna tuge, sjete, čežnje i strepnje, i njeni stanari, mahom žene, kroz četiri generacije što je nastanjuju tokom prošlog i ovoga stoljeća u središtu su te dramske pripovijesti što nas vodi tajnovitim zakucima sjećanja i zaborava. Jer, kako primjećuje dramaturginja Mirna Rustemović: „Zaborav je jednako važan kao i sjećanje, a prema židovskom vjerovanju, anđeo zaborava prisutan je u trenutku kada duše, seleći se iz tijela u tijelo, moraju proći morem zaborava. On je taj koji prošlost usmjerava na uzak trag sjećanja, od čega se sastoji i vrijednost zaborava. Ova predstava pokušava uhvatiti tu tanku granicu, taj obzor između dviju nepreglednih plavih ploha koje strukturiraju naše živote i postojanje.“

To, kako se povijest jednog podneblja i epohe prelama, rekonstruira i dekonstruira kroz obiteljsku kroniku što djeluje poput freske koja, fragmentarno, nudi prikaz događanja u jednoj ili više povezanih obitelji svakako nije novost u dramskoj literaturi, ali ako to uspije postati „dobro skrojen komad“, a što „Tri zime“ Tene Štivičić nedvojbeno jeste, uvijek je događaj u kazališnom miljeu. Prošle godine bar tri su kazališne predstave sa ovih prostora učinile nešto slično: „Brašno u venama“ Igora Štiksa u režiji Borisa Liješevića i koprodukciji SARTR-a i sarajevskog kazališnog festivala MESS, „Jugoslavija, moja dežela“ Gorana Vojnovića, režija opet Ivica Buljan, a produkcija Slovensko narodno gledališče, Drama Ljubljana te, na koncu, „Bela kafa“ nekako po strukturi i dramskom narativu najbliža zagrebačkoj predstavi, autor je Aleksandar Popović, a na scenu Narodnog pozorišta iz Beograda komad je postavio redatelj Milan Nešković. Pritom Štiksov i Vojnovićev, kao uostalom i Tene Štivičić, „friški“ su dramski rukopisi dok Popovićev komad datira još iz 1991. godine. A to je, kakva slučajnost – poklonici teorija zavjere rekli bi da tu ima „neka tajna veza“ – upravo godina koja se naslanja na jedan od tri ključna datuma oko kojih Tena Štivičić tka svoje dramsko tkivo. Kod nje se, naime, sve ono što vidimo na pozornici, njenim junacima događa baš u godinama - 1945., potom 1990. i, zaključno, 2011. godini.

U završnom monologu zagrebačke predstave, sjajna Alma Prica, u roli Monike, izgovara: „Bog je prvo stvoril stvorenja morska, pa zemaljska, na četiri noge kaj ideju i kaj gmižeju, ništavnija puno od človeka. Onda je stvoril plemenitijega od svih ndotad stvorova, stvor ljudski, muškoga. Al tek na kraju, najsavršeniju, Bog je stvoril ženu.“ O tom, najsavršenijem biću ikad stvorenom od Boga, o njenoj veličini, usponu i padu, o mukama i tegobama njena života u svijetu muškarca, nekada i danas, raspreda se u komadu „Tri zime“ klupko u koje su upletene uglavnom žene, one nose radnju, one su u prvom planu, upravo žena, ma koliko savršena ili nedovršena, predstavu otvara i zatvara.

Moniku briljantno igra Alma Prica (FOTO: hnk.hr)

Ivica Buljan vjerno i vrlo pažljivo prati integralan dramski tekst, poštuje ga i praktično ne mijenja, doslovno se drži i centralnih i perifernih silnica dramskog toka i njegovih pritoka kako ih ispisuje Tena Štivičić. On, uglavnom u prvom činu, naznačava sve izopačenosti, zablude, krive premise ili nedosljednosti društva o kojem se govori, bez obzira na to da li je riječ o 1945., ili 1990. ili 2011. godini. Svi su tu: ustaše, partizani, domobrani, gubitnici i pobjednici, ratni profiteri i stradalnici, jasno se raskrinkava otimačina onda i danas, stanova ili firmi, sasvim svejedno. Tu je i opća povijesna slika rascijepa nekadašnje Jugoslavije i nastanka Republike Hrvatske, tu su sve one nikada razjašnjene dvojbe i nedoumice oko Europske unije, mutne kontroverze tranzicije, nesnalaženja oko pitanja gay populacije i lezbijske zajednice – sav taj „višak povijesti“ na Balkanu podastire Tena Štivićić vrlo ilustrativno i upečatljivo, razložno i jasno, dojmljivo i shvatljivo.

Na unutarnjem pak, intimnom planu, predstava nudi svestrano istraživanje skrivenih zakutaka vrlo živih i pomno izvajanih, kristalno izbrušenih i minuciozno izcizeliranih likova: njihove otuđenosti i osamljenosti, života u egzistencijalnoj bijedi i siromaštvu nasuprot naglo osvojenom bogatstvu uronjenom u bahatost i osionost rastrošnosti, tu se otkrivaju pomno skrivane tajne i zablude, ljubomore, male pakosti, nemogućnost ostvarenja bliskosti uzajamnih odnosa, primjetna je stalna čežnja za promjenom, neka tiha sjeta i tuga, konfuzna izgubljenost u vremenu i prostoru.

Drugi čin ne donosi, toliko, razrješenje koliko otrežnjenje: naime, i dalje postoje početne sumnje i neshvaćanja, no sada o tome saznajemo više iz britkih dijaloga, iz suprotstavljanja pojedinih dijelova u komadu, kroz male ispovijesti i monologe, kroz anegdote i crtice ulazimo u te obiteljske tajne i nerazmrsive zagonetke, a sve je protkano finim humorom, doziranom ironijom i, povremeno, gorčinom satiričke žaoke.

Komad je, u cjelini, premrežen simbolima, šiframa i kodovima koji vas vode s jedne na drugu razinu razumijevanja onoga što se stvarno dogodilo, onoga što se moglo dogoditi i onoga što je izmišljeno, ali djeluje također kao moguća realnost – i tu do punog izražaja dolazi veličina dramskog pisma autorice i umješnost prilagodbe redatelja da sve to pohvata, posloži i vrlo smisleno, kazališnim jezikom, razloži. Bilo da sva zbivanja na pozornici zrcali u iskrivljenom, izobličenom odsjaju nad njom dajući time i gledatelju novu šansu da sam odgoneta i dešifrira ono što vidi i čuje u tom, pomalo zakučastom ključu. Recimo, zašto se jedna od kćeri zove Alisa, da li je to ona nevjerojatna Alisa iz zemlje čudesa koja ne želi pristati na ova neka, ovozemaljska čuda što se zbivaju u zemlji u koju se nakratko vratila, a stigla je iz Engleske, domovine prave Alise, ali i Shakespearea kojega citira kada on kaže da su baš u toj Engleskoj svi „munjeni“, a i sama autorica, Tena Štivičić, već duže vrijeme živi u Engleskoj, gdje će ponovno otići...

Glumački ansambl „Tri zime“ donosi majstorski, s istančanim osjećajem i sluhom za sve nijanse i vrijednosti ovog, zaista „dobro skrojenog komada“ (FOTO: hnk.hr)

Mnoštvo je tu zavrzlama i izgubljenih ključeva zametnutih brava, sve se tu svija i obavija poput bršljana oko te predivne zagrebačke vile na izdisaju u koju su, nekada davno, sasvim slučajno, nahrupili neki od članova te nesretne obitelji da bi nam sada, u gotovo trosatnoj predstavi, ispripovijedali svoje životne sudbine. Glumački ansambl, predvođen korifejima drame HNK, Almom Pricom, Ksenijom Marinković, Jadrankom Đokić, Ninom Violić, Barbarom Vicković i Draganom Despotom, uz mladu Lucu Anić, „Tri zime“ donosi majstorski, s istančanim osjećajem i sluhom za sve nijanse i vrijednosti ovog, zaista „dobro skrojenog komada“.

Vratit ću se još jednom završnom monologu Monike, a igra je briljantno Alma Prica, rečenicama sa samog kraja predstave: „Rekel je da je svet jedno grozno mesto. Da se čovek sam razočarava. Rekel je, kaj da radi čovek sa sobom – kad je iz jene Monarhije kaj se rastepla, iz jene zemlje kaj je primitivna, a živi u zemlji di bu navek manje vredil. Kam spada takav čovek?“ Nije li ta zapitanost nad sobom, a ovdje se izriče na kraju Velikog rata, usred raspada Austro-Ugarske, ta životna dilema i danas toliko živa i prisutna na svakom koraku da je nikako ne možemo mimoići i izbjeći?

Redatelj: Ivica Buljan

Dramaturginja: Mirna Rustemović

Scenograf: Aleksandar Denić

Kostimografkinja: Ana Savić Gecan

Skladatelj: Mitja Vrhovnik

Igraju: Alma Prica, Nina Violić, Ksenija Marinković, Jadranka Djokić, Luca Anić, Barbara Vicković, Mada Peršić, Dragan Despot, Bojan Navojec, Franjo Kuhar, Mislav Čavajda, Siniša Popović, Silvio Vovk i Slavko Juraga 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: hnk.hr