"Helena: I dani su nam ponekad teški kao olovo. / Vladimir: I ponekad je svaki ukradeni dah pobjeda. / Igor: I ponekad čak i kisik zaboli kad stigne do pluća. / Klement: I srce nam ponekad stane. / Nadia: Pa krene dalje...čudeći se da još uvijek kuca." Posljednje su to replike, završni akordi na samom kraju predstave "Brašno u venama" temeljene na dramskom prvijencu Igora Štiksa, praizvedenom ovog mjeseca u Sarajevskom ratnom teatru u režiji Borisa Liješevića. Tim, pomalo elegičnim, tihim, mjestimice melankoličnim, pomirbenim, ispovjednim tonom odzvanjaju brojni prizori i scene tog komada, taj ton ispunjava atmosferu komada, njime je on prožet, u njemu ukorijenjen - povremeni ispadi i burne reakcije nekoga od protagonista vrlo brzo se utope u njemu, ugasnu poput krijesnice u ljetnoj noći - i sve je opet tiho i mirno, poput te ljetne noći nad kojom je samo nedostižno nebo, svemir i zvijezde.

No, ispod tog prividnog mira i tišine muklo bruje one nikad spoznate podvodne vode što nas preplavljuju u trenucima sumnji: kada ne znamo što hoćemo, kada smo preplašeni, ljutiti i očajni, nagriženi bolom i čežnjom, pogođeni odsustvom razumijevanja ili ljubavi, kada smo sami i ostavljeni, kada se suočimo s nestankom dragog bića i prestravljeni stojimo pred licem smrti. "Brašno u venama" uvodi nas u te skrivene predjele ljudske duše i čovjekova postojanja i imajući u vidu da je to autorov prvi dramski rukopis - do sada smo na sceni mogli pogledati jedino dramatizaciju njegova romana "Elijahova stolica", predstavu Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda, također u Liješevićevoj režiji - imponira taj odmak od romanesknog štiva i pomak ka dramskom narativu.

"Ritualno okupljanje za stolom, prostrtim za blagdanski ručak" (FOTO: sartr.ba)

Igor Štiks (Sarajevo 1977.), romansijer, esejist i od sada i dramski pisac, renomirano je ime u književnim krugovima, dobitnik prestižnog Kiklopa za najbolje prozno djelo objavljeno te godine u Hrvatskoj - "Elijahova stolica" (Fraktura, 2006.) - piše i poeziju što se itekako osjeća u brojnim lirskim pasažima drame "Brašno u venama". Priča je to o povijesti minulog stoljeća na ovim, našim, prostorima, ispripovijedana kroz turbulentne događaje u životima pripadnika jedne obitelji, nekad i sad, a te priče, kaže autor, "nije moguće ispričati klasičnim pripovijedanjem već je potrebno pustiti likove ispred sebe, na scenu, da pričaju, da šute, konfuzno, s prekidima i šumovima, s neizgovorenim a bolno prisutnim, sa svim onim željama, težnjama i razočarenjima koji su otporni na protok vremena, s ranama koje se skrivaju a onda se bolno otvaraju, sa zakopanim i iskopanim u nama, s pozvanim i nepozvanim gostima, sa svim onim, ukratko, što sa sobom često nose obiteljska okupljanja.“

Ta tišina o kojoj Štiks govori izuzetno je bitan činilac u drami, pa tako i predstavi, silnica koja obavija radnju i to Liješević, kao mudar i iskusan redatelj nepogrešivo prepoznaje i koristi kada god može, tom tišinom koja ponekad govori više od riječi, kazuje se sve ono nevidljivo i sapeto što se događa unutar likova, ali i u njihovoj međuigri. No, Štiks će reći i ovo: "Veza između rata i književnosti je stara, a možda je čak temeljna za književnost. Rekreiranje traumatične prošlosti fikcijom - iako ne predstavlja realnost kakva je bila - može imati moćan utjecaj na ljude i njihovu memoriju, često mnogo snažniji od historiografije." A što je to fikcija, a što stvarnost, gdje prestaje realitet, a počinje iluzija, živimo li ili se zavaravamo da živimo u "najboljem od svih svjetova" ili u grotesci, apsurdu i fantazmagoriji dostojne jednog Kafke - i o tome govori ova predstava.

"A ko smo nakon dvadeset godina?" (FOTO: sartr.ba)

Dubravka Zrnčić - Kulenović, dramaturginja predstave, primjećuje da likovi iz "Brašna u venama" poniru u sjećanje, pričaju o onome što je bilo, kako se dogodilo, kako je moglo biti, mnogo više znaju ko su bili onda, nego li ko su danas. „A ko smo nakon dvadeset godina? - pitanje je koje se direktno, baš kao strijela, zabada u ranjiva mjesta sjećanja svakog pojedinca." I time i nas, u dvorani, neposredno uvlači u tu igru, u tu kazališnu iluziju kojim nas opčinjava do te mjere da se i sami počinjemo pitati tko smo bili prije dvadeset godina tko smo, ili što smo postali danas? Stoga ona i može zapisati u dnevnik proba na predstavi: "Ne znam više gdje oni glumački oblikuju lik, a gdje otkrivaju sebe..." Glumac i lik, lik i život, gledatelj u liku.

Predstava je to i o pomirenju, ali i o suočavanju sa samim sobom, a potom i sa svojim najbližima, jer, svjestan je toga i redatelj: "Ovo je drama na koju su njeni junaci čekali decenijama. Drama povratka, susreta, progovaranja, krivice, prevazilaženja, raspleta i na kraju pomirenja. Pomirenje postaje prijetnja jer zahtijeva suočenje, prihvatanje i otvaranje nove i nepoznate stranice. Pomirenje se pokazuje kao dugotrajni proces za koji je potrebno vrijeme, zrelost i hrabrost." A kada se iskreno,"zrelo i hrabro", netko želi zaista suočiti s prošlošću, svojom i tuđom, neminovno nailazi na "kosture u ormaru". Ovdje su to kosturi u ormaru jedne raseljene obitelji koja se susreće nakon dvadeset godina i pokušava, na tom jednom obiteljskom sastanku, pomiriti nepomirljivo. A te kosture raznio je ratni vihor: iz onoga Prvog, Velikog rata prije ravno stotinu godina, pa vjetrovi Drugog svjetskog rata, klaonice globalnih razmjera, pa sve do olujnih strahota ovoga posljednjeg ratnog sukoba, s kraja prošloga stoljeća. Jedna obitelj kakvih je na stotine tisuća na ovome tlu i podneblju nastoji skupiti što se rasulo, skupiti što se skupiti može, ne bi li ponovno postala ono jedino što želi - obitelj, skup ljudi koji unatoč svemu, a na izvoru upravo tih, pokidanih obiteljskih veza, žele ponovno započeti zajednički život, u kojem će se cijeniti, poštovati i voljeti. 

Zato predstava i počinje ritualnim okupljanjem za stolom, prostrtim za blagdanski ručak, kao simboličnim mjestom gdje se jedino takav događaj i može upriličiti. Zato se sa svakim novim pronađenim "kosturom iz ormara" ta cjelina cijepa, veza među stolovima puca, oni postaju nešto drugo, poprimaju neka druga značenja, vode nas u neke druge svjetove koje svaki pojedini protagonist u toj kazališnoj priči mora otkriti sam za sebe. Zato Liješević i dozvoljava njihove upadice u dramski tok predstave kojima objašnjavaju tko su ili gdje se nalaze ili što rade, zato i postupno ogoljuje svaki scenografski element fokusirajući ga ne na ono što izgleda da jeste - konkretno obični kuhinjski stol - nego na ono što tog trenutka u predstavi treba da jeste, recimo krov po kojem hodaju njegovi junaci. I s kojega se mogu lako sunovratiti u ponor, ambis prošlosti kojom vladaju još neotkriveni "kosturi u ormaru" prijeteći da razore ono malo preostalih veza između lica u komadu. Zato to i jeste na neki način predstava o pomirenju, "zakopavanju" i "smirivanju" zabludjelih i zalutalih duša što nam ne daju mira, "kostura" što nam iz nekih, mislili smo već zaboravljenih vremena, hirovito iskaču i prijete nam u našoj svakodnevici, pa ih je nužno, s dužnim pijetetom i mirom, što prije zauvijek pokopati.

"Na izvoru pokidanih obiteljskih veza žele ponovno započeti zajednički život, u kojem će se cijeniti, poštovati i voljeti" (FOTO: sartr.ba)

Naravno to je i, prije svega, glumačka predstava pod diskretnim redateljskim vodstvom Borisa Liješevića. Velika heroina glumišta, Kaća Dorić, u roli majke, nepokorena je i veličanstvena kada se suprotstavlja beznadnosti i sivilu u kojem živi: "Dvadeset i nešto godina živim u tišini. Neću u tišini i umrijeti. To da vam je svima jasno!" Klement Miodraga Trifunova, sav u sumnji i krivici zbog nečega što je morao i trebao učiniti, a nije mogao, odigran je sigurno i točno, takvi su i Izudin Bajrović, u ulozi Vladimira, i Admir Glamočak, nosi lik Igora, dvojice sinova Klementa, koji su, svaki na svoj način otišli u svijet i čija igra nosi u sebi tu "nepodnošljivu lakoću postojanja", taj odmak od bivšega života i nostalgični prizvuk prošlosti koju ponovno proživljavaju u nadi da se može, ipak, početi iznova. Selma Alispahić, igra Helenu u maniri velike glumice koja zna kako se nositi s nikada ugaslim strastima, suočena s čovjekom koga je nekoć, tko zna zapravo zašto, izgubila, a ujedno ne želeći izgubiti onog drugog, kojeg je vremenom zavoljela, tu dilemu donosi glumački čisto i izbrušeno, Jasenko Pašić, njen sin, kao tinejdžer David, koji će jedini, u mladalačkom buntu postaviti svima pitanje: "Tko ste vi? Stvarno?" i u toj zapitanosti i nevjerovanju u ono što vidi i što se događa oko njega insistirati u tumačenju svog lika vrlo pažljivo i iznijansirano, praktično do samog razrješenja te obiteljske enigme. Pet je scena u tom komadu, sve kraćih i sažetijih kako se predstava bliži kraju, predstava u kojoj će je jedan od likova okarakterizirati ovako: "Sve je kao san. Samo se kulise mijenjaju."

Upravo tu, na razmeđi sna i jave, fikcije i realiteta, onostranog i svakidašnjeg, ukotvila se predstava "Brašno u venama" Igora Štiksa u režiji Borisa Liješevića. Netko će to prepoznati prije, netko kasnije: baš kao u onoj mudroj misli majstora pripovijedanja, Ive Andrića, pomalo proročkoj, pomalo opominjućoj: "Za nekoga su reči krute, neprozirne i nepomične stvari, kao kamenje pored puta, a za nekoga prozirne, raznobojne, lake i promenljive, kao kristali, rosa i oblaci." Kao da je sa nekog takvog oblaka, okupana rosom i kristalno prozračna, stigla i ova predstava.

Režija: Boris Liješević

Dramaturgija: Dubravka Zrnčić – Kulenović

Scenografija: Vedran Hrustanović

Kostimografija: Lejla Hodžić

Muzika: Duško Šegvić

Igraju: Miki Trifunov, Kaća Dorić, Izudin Bajrović, Admir Glamočak, Selma Alispahić i Jasenko Pašić

Lupiga.Com

Naslovna ilustracija: sartr.ba