"...Sveta godina morat će živom održavati želju da se znadu prepoznati toliki znakovi nježnosti koje Bog daje čitavome svijetu te nadasve onima koji pate, koji su sami i napušteni, pa i bez nade da im se oprosti i da se osjećaju ljubljenima od Oca...", poručio je papa Franjo uoči početka ove godine, godine Božjega milosrđa. Naglasak je, naravno, na onima koji pate, samima, napuštenima i poniženima, upravo onima kojima se obraća i talijanski kazališni i filmski stvaralac i glumac Pippo Delbono u svom najnovijem autorskom projektu "Evanđelje" praizvedenom krajem prošle godine u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu u koprodukciji više europskih teatara.

Sam Delbono, u prigodnoj autorskoj bilješci, primjećuje "da je ovo naše groteskno vrijeme - vrijeme očajnika, u kojemu se ne može razaznati istina od laži, stvarnost od fikcije, kada smo zbog ogorčenosti današnjega vremena zaboravili ono sveto i drevno". A sveta i drevna istina, stara koliko i teatar i njegovi korijeni, jeste da kazalište i nije ništa drugo "do spoznaja o tome kako biti čovjek, a sve ostalo nije kazalište".

Sve je podređeno tome da se životnu snagu i neobjašnjivu radost pronađenu na mjestima osuđenima na tugu pretoči u suvislo zbivanje na sceni (FOTO: HNK)

Na toj jednostavnoj, ali ne baš lako ostvarivoj premisi, Delbono utemeljuje svoj kazališni credo, to mu je polazna i krajnja točka u radu na predstavi, sve drugo: kazališno istraživanje, jezik, metoda, dramaturgija, koreografija, glazba - podređeno je tom cilju - kako tu, prema njegovim riječima, "životnu snagu, jednako kao i neobjašnjivu radost koju sam pronašao na mjestima osuđenima na tugu" pretočiti u suvislo zbivanje na sceni. 

Evanđelje, izvorno i doslovno prevedeno s grčkog, i nije doli dobra, radosna vijest, to je i knjiga o Kristovu životu i učenju, dakle spis iz prvih stoljeća kršćanstva u kojem je zapisana interpretacija Kristova života i djelovanja, ali i prije svega, a tako ga tumači i Delbono, Kristovo propovijedanje Božjeg objavljivanja, naviještanje otkupljenja svijeta - a to je ona tako dugo očekivana i tako dobra, radosna vijest. Stoga se i Delbono, u istoimenoj predstavi, pojavljuje, uz to što je autor koncepcije, redatelj i glumac, i kao evangelist, znači putujući propovjednik evanđelja, potaknut molbom majke na samrti: "Pippo, molim te napravi nešto o Evanđelju kako bi time poslao poruku ljubavi. To nam je toliko potrebno u ovim teškim vremenima."

Na tim izvorima i nadahnućima nastalo je zagrebačko "Evanđelje" u suradnji ovdašnjih glumaca i plesača sa kazališnom skupinom Delbona, njegovim legendarnim naturščicima i osobama s posebnim potrebama te Orkestrom i Zborom HNK te u koprodukciji s više europskih kazališnih kuća, dok će se predstava igrati u dvije verzije, opernoj i dramskoj.

Delbono ruši ustaljene norme i konvencije, majstor je iluzije i magije na sceni (FOTO: HNK)

Pippo Delbono intrigantna je i kontroverzna ličnost i pojava u suvremenom europskom teatru: po vlastitim riječima anarhokomunist, po dubokom uvjerenju marksist, ali i prakticirajući budist. U kazalištu ruši ustaljene norme i konvencije, majstor je iluzije i magije na sceni, on je pjesnik - pripovjedač, šarmer i konferansje, glumac i performer u jednome, umjetnik u prerušavanju i oponašanju kojemu je ideal igra njegovih genijalaca - naturščika, to je za njega vrhunac u teatru pa tako i u umjetnosti jer "ono što rade Bobo i Nelson - njegovi čuveni likovi, prijatelji i junaci u njegovim produkcijama - to je da su njihovi trenutci uvijek istiniti, Bobo je uvijek dobar zato što je istinit. Što to znači? U neku ruku otkriva što znači biti glumac" kaže Delbono. Taj rad s osobama s tjelesnim i duševnim tegobama ili pojedincima s društvenog ruba, to njihovo uključivanje u život i projekte svoje kazališne skupine također je neodvojiv segment njegova Evanđelja koje navješćuje radost najbjednijima i najzaboravljenijima. I to je njegovo viđenje, njegov osjećaj kazališta koji počiva na jednoj mudroj rečenici Ingmara Bergmana, kako sam priznaje: "Silno volim rečenicu Ingmara Bergmana u kojoj kaže da je kazalište susret različitih ljudskih bića i da ništa drugo nije važno".

Sve to mogli smo vidjeti i u dosadašnjim gostujućim predstavama tog svestranog čovjeka teatra na festivalima svjetskog teatra u Zagrebu kao i na Messu - "Evanđelje" pak u HNK prvi je njegov angažman u nekom teatru u kazališnom prostoru regije. Uoči premijere Delbono će u jednom razgovoru reći i ovo: "I Isusa i Marxa krasi rigidnost uma. Uopće ih nisu zanimali ljudi. Nasljedstvo i jednog i drugog jest strah. Plašim se da je danas ta rigidnost uma nadvladala. Svi zajedno tonemo u rigidnost. Italija postaje sve rigidnija. I Hrvatska postaje sve rigidnija. To sve jače osjećam. O tome je Evanđelje." Ta krutost, zatvorenost, isključivost, netolerantnost prema svemu onomu što nije usko tvoje, domicilno, jedino tebi razumljivo i podnošljivo, a osobito nesnošljivost prema Drugome i Drugačijem u korijenima je ove predstave, otpor tom i takvom poimanju svijeta i čovjeka ono je što je nadahnjuje i čime se hrani.

Ono što se govori podređeno je onomu kako se to izgovara (FOTO: HNK)

Sama predstava mješavina je različitih metoda i postupaka već dobro znanih i viđenih iz ranijih Delbonovih predstava igranih ovdje ("Tišina", "Poslije bitke", "Ljubav i tijelo"), no ovdje je to nekako reducirano, gotovo osiromašeno, osakaćeno, poput ljudi kojima se obraća. Delbono je nedvojbeno vješt i iskusan manipulator scenskog iskaza, kompilira sebe i drevna naslijeđa i tehnike teatra, na tragu je i koncertnog recitala, i neke dosta slobodne i nedefinirane operske forme, ponekad sklizne u balet, uranja mjestimice u performans i hepening, glazba mu je itekako bitna i neodvojiva od ideje predstave, njom dočarava atmosferu i daje ton cijeloj izvedbi, no ipak njegovo glavno pomagalo je njegov vlastiti glas. Bilo da je prisutan u offu, bilo da se sam pojavljuje na pozornici, Delbono se glasom koristi kao glavnom snagom predstave - tužni, vapeći, titrav, poetični, piskav, urlajući, taj glas prodire u svaku poru izvedbe i kontrolira njen tok svih 130 minuta koliko "Evanđelje" traje. I cijelo to vrijeme u prvom je planu upravo taj glas - da, naravno, tu je i sama riječ, no ono što se govori podređeno je onomu kako se to izgovara, riječ se želi pretvoriti u glazbu, želi joj se dati neko novo, onkraj svakodnevnog govora prisutno značenje, nastoji je se uzvisiti do neke univerzalne dimenzije, osvojiti s njom putem glasa neke druge razine, neke više do sada nedosegnute prostore.

U tom kolopletu glazbe, zvukova, glasa i pokreta glumac je nekako u drugom planu, on je tek dio tog manje ili više skladno uklopljenog stroja koji se valja i tetura pozornicom i gledalištem, recitira neke evanđeoske poruke, poput "jedino će nas istina osloboditi", kombinirajući ih sa sjećanjima iz djetinjstva, scenama iz života Krista, ispovijedima izbjeglica i snimkama njihova egzodusa komu upravo svjedočimo, uz songove i plesne numere, a čut ćemo i tvrdnje kao što su "ne vjerujem u Boga" i "tko ne voli samoću ne voli ni slobodu - jer samo sami smo slobodni".

Ivica Buljan, redatelj, koji Pippa Delbona otkriva na kazališnom festivalu u Avignonu 2002. godine, u programskoj knjižici predstave zapisuje: "Biti ponizan i tražiti istinu na dnu malih stvari, u isto je vrijeme i radikalan politički čin. Zahvaljujući kazalištu, možemo naučiti vidjeti ljude oko sebe u drugačijemu svjetlu, promijeniti svoj uskogrudan pogled na Drugoga, u cijelosti." Taj politički čin, stav i namjeru u "Evanđelju" Pippa Delbona lako je zapaziti. Ono pak kazališno provokativno i začudno ostaje skriveno, pomalo nemušto doneseno, u sjenci poruke i navještenja koja ih natkriljuje i zamagljuje.

Koncepcija i režija: Pippo Delbono

Skladatelj: Enzo Avitabile

Scenograf: Claude Santerre

Kostimografkinja: Antonella Cannarozzi

Izvođači: Gianluca Ballare, Bobo, Zrinka Cvitešić, Pippo Delbono, Ilaria Distante, Tatjana Hrvačić Gašparac, Franjo Kuhar, Iva Mihalić, Alma Prica, Vlasta Ramljak, Nina Violić, Mirta Zečević, Danijela Zobundžija i drugi

Zbor i Orkestar HNK, dirigent Gabriele di Iorio 

Produkcija: Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu & Emilia Romagna Teatro Fondazione

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HNK