TKO JE UGASIO SVJETLO

Nekad smo žarulje prodavali Zapadu, a sad ih uvozimo godišnje za preko 30 mil. eura

ritn by: Miroslav Pavičević | 04.03.2016.
TKO JE UGASIO SVJETLO: Nekad smo žarulje prodavali Zapadu, a sad ih uvozimo godišnje za preko 30 mil. eura
I bi svjetlo... Sve do 2006. godine. Tada su, naime, ugašene proizvodnje u "Tvornici električnih žarulja" (TEŽ) i tvornici svjetiljki i baterija "Croatia-baterije" u Zagrebu. Priča o TEŽ-u je arhetipska privatizacijska priča o propasti industrijskog pogona koji se mogao prilagoditi tržištu i nastaviti poslovati, ali i o izigranim radnicima i državi, te na koncu, o prodaji vrijedne imovine i bogaćenju pojedinaca. Ta tvornica je do 1991. godine svojom proizvodnjom od blizu 10 milijuna žarulja podmirivala 43 posto tržišta bivše Jugoslavije, zemlje od gotovo 24 milijuna stanovnika, a dobrim dijelom je izvozila, pojedinih godina i blizu polovice proizvodnje. Izvozio je TEŽ ne samo na Istok, kako bi netko pomislio, nego naprotiv, uglavnom u Zapadnu Europu. TEŽ-ove žarulje bile su kvalitetne, no to tvornicu i vrijedna radna mjesta nije spasilo. Danas Hrvatska godišnje uvozi žarulja u vrijednosti preko 30 milijuna eura.

I bi svjetlo... Sve do 2006. godine. Tada su, naime, ugašene proizvodnje u "Tvornici električnih žarulja" (TEŽ) i tvornici svjetiljki i baterija "Croatia-baterije" u Zagrebu.

U Zagrebu, u kojemu javna rasvjeta s električnim žaruljama postoji od 1881. godine, djelovala su jedno vrijeme čak dva proizvođača žarulja. Tvornica električnih žarulja utemeljena je 1929. godine kao radionica švicarskog Tungsrama, odnosno podružnica Tungsramove mađarske tvornice, dok je tri godine kasnije s radom krenula i "Domaća industrija sijalica" – DIS. Nakon Drugog svjetskog rata, tvornice će se ujediniti i nastaviti proizvoditi od rujna 1949. godine pod imenom TEŽ na lokaciji u zagrebačkom Folnegovićevom naselju, gdje je 1955. godine dovršen novi proizvodni kompleks.

Priča o TEŽ-u je arhetipska privatizacijska priča o propasti industrijskog pogona koji se mogao prilagoditi tržištu i nastaviti poslovati, ali i o izigranim radnicima i državi, te na koncu, o prodaji vrijedne imovine i bogaćenju pojedinaca. Ta tvornica, osim žarulja sa žarnom niti, od 1950. godine proizvodila je elektronske cijevi, zatim fluorescentna rasvjetna tijela od 1954. godine, a katodne cijevi od 1962. godine i sve do 1990. godine držala je korak sa najmodernijim svjetskim tvornicama, osobito u proizvodnji fluorescentne rasvjete. Do 1991. godine TEŽ je svojom proizvodnjom od blizu 10 milijuna žarulja podmirivao 43 posto tržišta bivše Jugoslavije, zemlje od gotovo 24 milijuna stanovnika, a dobrim dijelom je izvozio, pojedinih godina i blizu polovice proizvodnje. Izvozio je TEŽ ne samo na Istok, kako bi netko pomislio, nego naprotiv, uglavnom u Zapadnu Europu, u Veliku Britaniju i Belgiju, primjerice. TEŽ-ove žarulje bile su kvalitetne. Što li bi o svemu rekao zagrebački znanstvenik Franjo Hanaman, koji je s austrijskim kolegom Alexanderom Justom 1903. godine u Beču registrirao patent na žarulju s volframovom niti, koja je zamijenila dotadašnju žarulju s ugljikovom niti i proizvodi se još i danas? Proizvodi, ali ne u Zagrebu. Danas Hrvatska godišnje uvozi žarulja u vrijednosti preko 30 milijuna eura.

Tež logo
Dobro poznati logotip TEŽ-a (ILUSTRACIJA: Wikimedia)

TEŽ je privatizaciju dočekao s 1.442 radnika. Zadnja poslovna godina prema kojoj se procjenjivala vrijednost poduzeća, a to je bila ratna 1991. godina, zaključena je pozitivno: dobit tvornice iznosila je preko 15,2 milijuna hrvatskih dinara, odnosno oko 277.000 njemačkih maraka, po tadašnjem tečaju. U današnjim novcima, to bi iznosilo respektabilnih milijun kuna dobiti. I ratne 1992. godine TEŽ je poslovao pozitivno, a sljedeća godina bila je zadnja s dobiti, ponovno u iznosu od milijun kuna. Te godine izvršena je pretvorba u dioničko društvo, a 1994. godine krenula je prodaja dionica radnicima. Hrvatski fond za privatizaciju koncem listopada 1993. godine u rješenju o pretvorbi utvrdio je vrijednost poduzeća od 27,26 milijuna njemačkih maraka, podijeljenih na 272.620 dionica nominalnog iznosa od stotinu maraka, ili otprilike današnjih 370 kuna, a radnici i bivši uposlenici tvrtke imali su pravo na otkup polovice dionica poduzeća. 

Radnici i poslovodstvo sklopili su s Fondom za privatizaciju 866 ugovora za kupnju 102.235 dionica nominalno vrijednih 10,2 milijuna maraka, što je predstavljalo 37,5 posto temeljnog kapitala, s popustom od 4,2 milijuna maraka. Samo 17 malih dioničara izabralo je jednokratnu uplatu za ukupno 2.000 dionica, a svi ostali izabrali su otplatu u 60 rata. Prvu ratu za 753 radnika uplatio je TEŽ, što im je poslije ustegnuto od plaće. Međutim, prema izviješću o reviziji privatizacije iz 2003. godine, golema većina radnika s mizernim plaćama, koje su se kretale između 100 i 200 njemačkih maraka, nije otplaćivala dionice, čak ni nakon naknadnog produljenja rokova na deset, 15 i 20 godina otplate. Fond je stoga već do konca 1999. godine raskinuo 700 ugovora s malim dioničarima i oduzeo 56.587 dionica nominalne vrijednosti 5,6 milijuna maraka, preko polovice od ukupnog broja dionica koje su 1994. godine preuzeli radnici TEŽ-a.

Mario Iveković, predsjednik Novog sindikata, koji je proteklih 20 godina vodio na desetke bitaka za očuvanje radnih mjesta u tvornicama i zaštitu prava malih dioničara, kaže kako je za propast hrvatske industrije najviše kriva divlja privatizacija, odnosno tajkunizacija. Navodi kako su radnici u Sloveniji prošli puno bolje, jer su odgodili tajkunizaciju za nekih deset godina.

"Ovdje se radnicima i bivšim radnicima omogućilo da vrlo povoljno dođu do dionica, ali u situaciji kad je plaća iznosila stotinu njemačkih maraka, kada je bila opća nestašica zbog rata. Ljudi su jedva čekali da mogu unovčiti te dionice i doći do nekakvih novaca s kojima su mogli preživjeti godinu-dvije", kaže Iveković.

Mario Iveković
"Ljudi nisu bili spremni za privatizaciju" - Mario Iveković (FOTO: Lupiga.Com)

"Činjenica je da se za jedan dio proizvodnje izgubio dio tržišta, međutim to nije glavni razlog propasti naših tvrtki i poznatih brendova. Mislim da je potpuno jasno da je za to kriv potpuno promašeni oblik privatizacije i vrijeme u kojem je privatizacija provedena, a to je 1993. i 1994. godina. Ljudi uopće nisu bili spremni za to, dionice su nam bile potpuno nepoznat pojam, a svjedočili smo kasnije cijelom nizu prijevara malih dioničara zbog njihove neukosti, jer ljudi su živjeli u jednom sustavu koji nije poznavao ni dionička društva, ni slobodno tržište. Pojmovi poput 'tržište vrijednosnica' i 'tržište kapitala' bili su nam potpuno nepoznati. Primjerice, moj otac nije htio upisati dionice Unikonzuma, rekao je 'ma to je prijevara, od toga neće biti ništa', pa sam ja upisao u njegovo ime, nadajući se da će biti nešto od toga. Ali i ja sam kasnije te dionice prodao Ivici Todoriću, jer su drugi već masovno prodavali i bilo je jasno da će on svakako postati gazda", objašnjava sindikalist Iveković.

Ali usporedo s pretvorbom i privatizacijom Tvornice električnih žarulja događao se i potpuni preokret i sunovrat u njenom poslovanju: nakon dobiti iz 1993. godine od milijun kuna, TEŽ-a za 1994. godinu odjednom bilježi gubitak od zastrašujućih 13,7 milijuna kuna! Taj trend nastavio se i sljedećih godina, pa je tako, primjerice, gubitak 1997. godine iznosio 18,3 milijuna kuna, dok je 1998. godine stvoren gubitak od 20 milijuna, a 2000. i 2001. godine ostvareni su gubici od po 25 milijuna kuna u svakoj godini! Tih godina stalno je opadao broj radnika, otpuštano je i odlazilo zbog mizernih plaća njih između 100 i 200 godišnje. Već 1993. godine bilo ih je manje od tisuću, 1995. godine ih je 670, 1998. godine 504, a 2001. godine, kada će TEŽ preuzeti Milan Lončarić, ostalo je svega 398 radnika.

Onima koji su ostajali raditi za mizerne plaće nisu uplaćivani doprinosi za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Do konca 1998. godine dug TEŽ-a samo po osnovi doprinosa za mirovinsko osiguranje radnika popeo se na preko osam milijuna kuna, a za zdravstveno na gotovo pet milijuna kuna. Oba zavoda prebacila su svoja potraživanja na Ministarstvo gospodarstva, koje je TEŽ-u potkraj 1999. godine naprosto otpisalo 13 milijuna kuna duga za doprinose. Ali TEŽ i dalje nije državi uplaćivao ništa, pa je u vrijeme revizije privatizacije, u veljači 2003. godine utvrđeno da ta tvrtka opet duguje 7,7 milijuna kuna za mirovinsko i 4,4 milijuna za zdravstveno osiguranje, a za razne poreze oko devet milijuna kuna. Taj se dug s godinama samo uvećavao, pa je TEŽ na listi poreznih dužnika, prvi puta objavljenoj 2012. godine, izbio na sedmo mjesto u Hrvatskoj, s čak 73 milijuna kuna duga za poreze i doprinose. Nevjerojatno je kako je naočigled države godinama stvaran takav višemilijunski dug, dok su nekretnine, vidjet ćemo, raskućili razni direktori i vlasnici.

Kako je račun TEŽ dioničkog društva bio blokiran od listopada 1997. godine, direktor Zvonko Puljčan, saznavši već prije da će se to dogoditi, dosjetio se isti mjesec oformiti TEŽ Trgovinu d.o.o., društvo utemeljeno s 20.000 kuna, preko kojega se vodilo poslovanje i izbjegavao stečaj prezaduženog TEŽ-a, koji je on, kao direktor, morao pokrenuti po službenoj dužnosti. Zbog toga je protiv Puljčana Fond za privatizaciju podnio kaznenu prijavu u lipnju 2000. godine, ali je Državno odvjetništvo 2002. odbacilo tu prijavu zbog zastare. Godinu dana kasnije odbačena je i prijava zbog preprodaje TEŽ-ovih nekretnina.

TEŽ
Sjedište TEŽ-a koji je nakada bio vlasnik i vrijednog okolnog zemljišta (SCREENSHOT: GoogleMaps)

Rasprodaja vrijednih nekretnina započela je 1995. godine. TEŽ je u Zagrebu imao 47.000 četvornih metara zemljišta oko tvornice, ali i dva odmarališta u Bolu na Braču veličine 400 četvornih metara, zasebnu kućicu na 25 četvornih metara, i još oko pet tisuća četvornih metara vrijednog građevinskog zemljišta u katastarskoj općini Bol. Samo nekretnine TEŽ-a bile su u vrijeme privatizacije procijenjene na 13,5 milijuna maraka, ili preko 50 milijuna kuna, pola ukupne vrijednosti TEŽ-a. Danas te iste nekretnine, procjenjuje se, vrijede 500 milijuna kuna.

Joso Torbarina 1994. godine, a potom Zvonko Puljčan od 1995. godine bili su direktori, odnosno predsjednici Uprave, pod čijim je vodstvom TEŽ ušao u privatizaciju, te počeo nakupljati ogromne gubitke i rasprodavati nekretnine. To je 2001. godine rezultiralo ulaskom Milana Lončarića u poduzeće i potpunom rasprodajom i propašću TEŽ-a. Profesor Ljubo Jurčić, jedan od najpoznatijih hrvatskih ekonomista i bivši ministar gospodarstva, devedesetih je godina bio privatni poduzetnik, među ostalim, bio je i zastupnik njemačkog proizvođača žarulja Osram. 

"Negdje 1993. godine, dok sam radio kao predstavnik Osrama za Hrvatsku, rekli su mi da bi preselili dio proizvodnje iz Berlina u Hrvatsku, konkretno u TEŽ, i da bi sav višak proizvodnje TEŽ-a otkupili za prodaju u inozemstvu. Bio sam na razgovoru s Upravom TEŽ-a i to je bilo prestrašno slušati, meni je bilo neugodno, poslije sam se ispričavao Nijemcima. Koji su to interesi bili meni nije jasno, ali nismo se mogli dogovoriti. Radije su nastavili propadati, čak su poslije uvozili žarulje iz Češke i acetonom brisali logotip i stavljali TEŽ-ov", tvrdi Ljubo Jurčić.

Ljubo Jurčić
"Čak su uvozili žarulje iz Češke i acetonom brisali logotip i stavljali TEŽ-ov" - Ljubo Jurčić koji je pregovarao s TEŽ-om u ime njemačkog Osrama (FOTO: Lupiga.Com)

U srpnju 1995. godine direktor TEŽ-a Zvonko Puljčan prodao je Auto-centru Tomić d.o.o., tadašnjem zastupniku BMW-a, 3.314 četvornih metara zemljišta za 1,29 milijuna kuna, odnosno 388 kuna po metru. Zanimljivo je kako je, usred očite propasti i novonastalih milijunskih gubitaka TEŽ-a, u podmirenje cijene zemljišta uključeno luksuzno vozilo BMW iz Tomićevog asortimana u vrijednosti 155.000 kuna. S istom auto-kućom ugovorena je i 1999. godine kupoprodaja daljnjih 3.000 kvadrata zemljišta, zajedno sa 604 četvorna metra skladišnog prostora i 80 kvadrata uredskog prostora. Ukupna cijena bila je 1,05 milijuna maraka, oko četiri milijuna kuna. Kako je na nekretnini postojalo založno pravo Zagrebačke banke u tom iznosu, tako se Tomić d.o.o. s TEŽ-om i bankom nagodio da banci isplati 800.000 maraka, a banka će otpisati 205.000 maraka duga za kamate TEŽ-u. Dogovor je proveden, pa je Tomić tako na koncu uštedio dobrih 800.000 kuna.

U veljači 1997. godine prodano je oko 1.000 četvornih metara zemljišta i još 2.200 kvadrata skladišnog prostora tvrtki Edis d.o.o., po cijeni od oko 1,6 milijuna kuna, koje, međutim, nisu plaćene gotovinom, nego prijebojem potraživanja, stoji u izviješću o reviziji privatizacije. Tako je do 2000. godine prodano oko šestine ukupnog zemljišta tvornice i stotine četvornih metara skladišnog i uredskog prostora po cijeni od ukupno sedam milijuna kuna, a uprihođeno je tek nešto više od jednog milijuna kuna gotovine, ostatak je zaračunat u isporučenim automobilima, prijebojima i djelomice pokrivenim dugovima banci. I da je novac isplaćen u gotovini za tu šestinu tvorničkog zemljišta i skladišta, ne bi bilo dovoljno ni da se pokrije deset posto dugova TEŽ-a.

Nekretnine u Bolu na Braču TEŽ je rasprodavao u nekoliko navrata. Najprije je u rujnu 1998. prodana kućica s pripadajućim zemljištem za smiješnih 45.000 kuna. Bilo bi dobro utvrditi kome. Zatim su sredinom 1999. godine Jošku Šegi prodani tzv. Novo odmaralište od 299 kvadrata, te oko 3.200 četvornih metara zemljišta, sve za oko 1,88 milijuna kuna. Odmaralište je Šego platio oko 4.000 kuna po metru četvornom, a građevinsko zemljište oko 200 kuna po metru. Ni taj novac nije sjeo na račun TEŽ-a, nego je Šego uplatio 1,88 milijuna kuna Kreditnoj banci, koja je potraživala novac od TEŽ-a.

Žarulja
Uz tolike nekretnine, čini se, žarulje su postajale sve nebitnije (FOTO: pixabay)

U srpnju 2000. godine TEŽ je prodao 104 četvorna metra tzv. Starog odmarališta tvrtki Specijalna oprema d.o.o. po cijeni od oko 750.000 kuna, a i taj iznos podmiren je "višestrukim prijebojima obveza i potraživanja", navela je Državna revizija. Nakon te kupoprodaje, u igru se uključio bračni par Lončarić, Milan i Zlata, koji su u svom vlasništvu imali Pogrebno poduzeće d.o.o. i Preciznu mehaniku d.d. iz Zagreba.

Bračni par Lončarić ušao je u TEŽ nakon dvije dražbe za prodaju dionica u portfelju države u travnju i srpnju 2001. godine. Njihovo Pogrebno poduzeće kupilo je 224.882 dionice društva, nominalne vrijednosti 67 milijuna kuna, za svega 6,7 milijuna kuna. Kupnjom dionica po cijeni koja je iznosila samo deset posto od njihove nominalne vrijednosti, Pogrebno poduzeće, odnosno Milan i Zlata Lončarić stekli su vlasništvo nad 82,5 posto TEŽ-a. U studenom 2001. godine Lončarići su objavili ponudu za preuzimanje dionica od malih dioničara, ponudivši 20 kuna po dionici. Radnici mali dioničari plaćali su svoje dionice između 100 i 300 kuna, ovisno o popustima koje su imali, ali svejedno su prodali Pogrebnom poduzeću za 105.000 kuna 5.270 dionica, nominalno vrijednih dva milijuna kuna, koje su činile 1,9 posto temeljnog kapitala. Nisu imali izbora nego izvući bar nešto od uloženog novca, obzirom da je bilo jasno kako se TEŽ d.d. više nikada neće oporaviti.

Nastavak ove tipične privatizacijske priče pročitajte već sutra.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: pixabay

Ovaj tekst nastao je u okviru projekta "Potpuna propast hrvatske industrije: proizvodili lokomotive, sad uvozimo i igle!" koji je podržalo Ministarstvo kulture temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u neprofitnim medijima

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. BAGATELIZIRANJE SEKSUALNOG NASILJA: Mnoge žrtve ne progovore nikad

    29.11.2021.

    Sofija Kordić

    BAGATELIZIRANJE SEKSUALNOG NASILJA: Mnoge žrtve ne progovore nikad

  2. MELANKOLIJA I KUHANJE IVICE PRTENJAČE: Jeste li doručkovali?

    24.11.2021.

    Ivica Prtenjača

    MELANKOLIJA I KUHANJE IVICE PRTENJAČE: Jeste li doručkovali?

  3. CARSTVO BAŠIBOZUKA: Uvijek ima ko ratovati i to za one koji su davno trebali biti zatvoreni

    14.11.2021.

    Ahmed Burić

    CARSTVO BAŠIBOZUKA: Uvijek ima ko ratovati i to za one koji su davno trebali biti zatvoreni

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije