I ŠTO SADA

Možemo li obnoviti industrijsku proizvodnju?

ritn by: Miroslav Pavičević | 16.03.2016.
I ŠTO SADA: Možemo li obnoviti industrijsku proizvodnju?
Nakon prikaza propasti nekoć uspješnih tvornica, u čak deset tekstova u sklopu projekta „Potpuna propast hrvatske industrije: proizvodili lokomotive, sad uvozimo i igle!“, ali i nekih primjera koji pokazuju da se u Hrvatskoj ipak može i proizvoditi i izvoziti, vrijedi postaviti pitanje: je li baš toliko toga moralo propasti i možemo li obnoviti industrijsku proizvodnju? Kako bismo pokušali odgovoriti na ta pitanja, porazgovarali smo s dvojicom naših uglednih ekonomskih stručnjaka, profesorima Slavkom Kulićem i Ljubom Jurčićem, te s Mariom Ivekovićem, poznatim sindikalistom i sudionikom mnogobrojnih bitaka za spas tvornica i prava radnika. „Usluge koje čine suvremenu ekonomiju nisu snaga mišića, nego snaga mozga, a u Hrvatskoj se razvijaju usluge fizičkog rada“, reći će Jurčić uvjeren da je u Hrvatskoj danas razvijen destruktivni pristup ekonomskoj politici. I profesor Kulić složit će se kako nećemo dobro živjeti bez proizvodnje. A za pokretanje ičega ozbiljnijeg, kažu, potrebno je barem deset godina.

Ova serija tekstova naslovljena „Potpuna propast hrvatske industrije: proizvodili lokomotive, sad uvozimo i igle!“ govorila je o nekadašnjim simbolima hrvatske industrije i nije napravljena zato da bi se samo naricalo nad propašću proizvodnje, nego je cilj pokazati da smo znali i mogli proizvoditi, ali to oni koji su upravljali državom nisu to znali cijeniti i iskoristiti. Nakon prikaza propasti nekoć uspješnih tvornica vrijedi postaviti pitanje: je li baš toliko toga moralo propasti i možemo li obnoviti industrijsku proizvodnju?

Kako bismo pokušali odgovoriti na ta pitanja, porazgovarali smo s dvojicom naših uglednih ekonomskih stručnjaka, profesorima Slavkom Kulićem i Ljubom Jurčićem, te s Mariom Ivekovićem, poznatim sindikalistom i sudionikom mnogobrojnih bitaka za spas tvornica i prava radnika.

"Poznato je da je utemeljenje bilo kakve nove strukture proizvodnje jako teško. Kod nas je industrijska i poljoprivredno-industrijska proizvodnja nestala temeljem političkog restrukturiranja, s nezakonitom pretvorbom i privatizacijom, umjesto da smo imali tehnološko-tehničko restrukturiranje, kako bismo odstranili samo onu proizvodnju koja nije organizirana racionalno. Mi smo odbacili KV i VKV radnike, one koji su, zapravo, nosili društvenu proizvodnju, kao i proizvodne inženjere. Ukoliko sad krenemo s obrazovanjem obrtnika i proizvodne radne snage, treba nam barem deset godina da iznjedrimo neku novu industriju, s nekakvom novom, drugom strukturom proizvodnje. A bez pokretanja proizvodnje ne možemo pričati priču o izvozu. Ne samo da nemamo što izvoziti, nego nemamo proizvodnje ni za domaće tržište. 'Loan' poslovi te tranzitna roba i usluge preko Hrvatske ne spadaju u hrvatski izvoz", objašnjava dr. Slavko Kulić.

Slavko Kulić
"Ukoliko sad krenemo s obrazovanjem obrtnika i proizvodne radne snage, treba nam barem deset godina da iznjedrimo neku novu industriju" (FOTO: Novilist.hr)

S njim se otprilike slaže i profesor Ljubo Jurčić.

"Taj izraz 'obnoviti industriju' zavodi. Mene su zezali da "sad bi on dimnjake". Ne, nego treba izgraditi industriju za nove generacije. Treba ponajprije iskoristiti mjesta gdje postoji infrastruktura i iskustvo proizvodnje, bila to drvna, metalska ili tekstilna industrija, te obrazovani ljudi za rad u tim branšama. To se može napraviti u roku od četiri-pet godina. Za stvaranje, pak, novih industrija treba deset godina, primjerice za proizvodnju za obnovljivih izvore energije", kaže Jurčić. 

Njegov je stav da su glavni problemi hrvatske politike, i to svih vlada, utjecaj različitih interesa i taština, a da su zemlje koje su danas uspješne imale tu sreću da su spletom okolnosti na vlast došle političke opcije koje su prepoznale snagu znanosti i znanja.

"Iza svake uspješne politike stoji efikasna i uspješna intelektualna elita. Smiješno mi je kad čujem naše političare da idu tražiti znanje i rješenja u Njemačkoj ili Sjedinjenim Američkim Državama. Vlastita snaga dolazi iz obrazovanja svojih ljudi za ovladavanje novim tehnologijama, za kreiranje novih tehnologija, za organiziranje novih tehnologija i za iskorištavanje vlastitih resursa. Bez vlastitih snaga nema uspjeha", drži Jurčić i ukazuje na važnost obrazovanja.

"Na jednom znanstvenom skupu na zagrebačkom Fakultetu elektrotehnike i računarstva još 2011. godine sam, zajedno s kolegama s nekoliko fakulteta, poput elektrotehničkog, strojarskog, kemijskog, rudarsko-geološkog i sličnih, predlagao da se odmah na svakom fakultetu pronađe po deset studenata koji bi uz stipendiranje države diplomirali iz područja obnovljivih izvora energije, bilo da se radi o vjetru, suncu, geotermalnoj energiji, te da po pet od njih idu na poslijediplomski studij u inozemstvo i magistriraju i doktoriraju iz područja obnovljivih izvora energije, kako bismo dobili stručnjake specijalizirane za to područje. Da smo to tada napravili, mi bismo danas imali 50 ili 100 mladih stručnjaka koji su nam potrebni da se možemo uključiti u proizvodnju komponenti za obnovljive izvore energije. Bez toga nemamo šanse, bez toga vas jedino inozemni proizvođač opreme može naučiti kako montirati njihovu opremu. Bez obrazovanog kadra i proizvodnje, na kraju vi od svih unosnih poslova s velikom zaradom dobijete najjeftiniji posao montaže", jasan je Jurčić.

Ljubo Jurčić
"Zašto je Fiat otišao u Srbiju? Zato što u Kragujevcu postoji infrastruktura, zato što postoji znanje i iskustvo" (FOTO: Lupiga.Com)

Pri tome profesor s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu smatra kako nije potrebno, primjerice, u metalskoj industriji imati proizvodnju bakra i aluminija, jer to su primarni proizvodi, nego je zarada u doradi. U razgovoru za Lupigu objasnit će da se dodana vrijednost stvara u proizvodnji što složenijih proizvoda, a takva proizvodnja dolazi iz obrazovanja.

"Da biste proizvodili složenije proizvode, morate obrazovati svoju mladu generaciju da ovlada tehnologijama kojima se mogu raditi takvi proizvodi. I to je tek jedan segment, jer uz tehnološka znanja morate imati i organizacijska, financijska i marketinška znanja, a tu je važna uloga države. Država mora organizirati institucije koje će proizvoditi ljude različitog profila, koji kad se udruže mogu kompletirati suvremeni proizvod. U Hrvatskoj nismo shvatili takvu ulogu obrazovanja. Zadaća je države i da otvara tržišta. Ne možete ući ni na jedno strano tržište koje je nominalno slobodno, ako se ne dogovorite s politikom, vidljivo ili nevidljivo. Ne možete ući ni na njemačko, ni na rusko, ni na tursko tržište, ako se niste dogovorili s politikom te zemlje. Nitko vas neće pustiti na vlastito tržište ako to ne kompenzirate kontra-uslugom. Uglavnom je to nevidljivo, ali tako funkcionira. Naša politika je, na žalost, daleko od toga. Politika, obrazovanje, infrastruktura i procedura, to su elementi potrebni za oživljavanje industrije. Zašto je Fiat otišao u Srbiju? Zato što u Kragujevcu postoji infrastruktura, zato što postoji znanje i iskustvo", naglašava profesor Jurčić.

"Što god mi mislili o jugoslavenskoj politici u socijalizmu, u ekonomskom smislu ona je bila uspješna, kad gledamo tehnološki proces stvaranja poduzeća. U to vrijeme, kad su nastale Podravka i Pliva i Nuklearna elektrana Krško, to je bio vrhunac znanosti. Zahvaljujući NE Krško na fakultetima smo imali odjel za atomsku fiziku. Tamo gdje je bila tekstilna tvornica, otvorila se tekstilna škola, tamo gdje je bila drvna industrija, otvorila se drvotehnička škola. U Sisku je stvoren fakultet metalurgije", nastavlja profesor Jurčić.

Dodat će kako je, kad je došlo do tranzicije, u gospodarstvu postojala tehnološka baza i postojala je nadgradnja, a to je bila politika. Trebalo je rušiti samo nadgradnju, odnosno politiku, ali je nova vlast je srušila i bazu. Trebalo je mijenjati duh, kaže Jurčić, ali se nova politika okrenula i protiv vlastitog tijela – hrvatska politika okrenula se protiv hrvatske industrije.

"Što se tiče tehnologije i kvalitete proizvoda mi smo bili u vrhu svijeta, pa od 25 vrsta brodova naša brodogradilišta su za 22 broda dobila nagrade za tehnološki najbolji brod. Hrvatski brod je jedan od tehnološki najsloženijih proizvoda. Hoće li svijetu trebati brodova? Hoće, zato što se 80 posto prijevoza tereta u svijetu odvija brodovima. Samo pet-šest zemalja u svijetu zna raditi te velike brodove kakve smo mi proizvodili. Godišnje u svijetu treba 2.000 novih brodova, a mi sigurno možemo raditi 50. Avionska industrija? Ne moramo raditi aktivne dijelove, ali u avion se ugrađuje dva milijuna elemenata, pa možemo raditi vijke, pločice, sjedala i tako dalje. Automobil ima 20.000 dijelova, možemo li mi proizvoditi 10.000? Možemo, tehnološki smo sposobni, ali to se ne radi, zato što nemamo državnu organizaciju da se uključimo u posao. Znači, mi nemamo problem s prostorom na tržištu. Imamo oko 40 sektora u statističkih 60 djelatnosti, i kad bismo napravili plan da u svakom sektoru zaposlimo po pet tisuća ljudi, dobili bismo 200.000 novih radnih mjesta i praktički riješili nezaposlenost", objašnjava Jurčić koji je uvjeren da je cilj politike stvarati po jedinici kapitala i po jedinici rada veću dodanu vrijednost.

Trgovina
"A što su naše usluge? Turizam i trgovina, a to su najjeftinije usluge, najmanje plaćeni poslovi", kaže Jurčić (FOTO: Lupiga.Com)

"Da bismo ostvarili veću dodanu vrijednost, proizvod mora biti složeniji. Do pedesetih-šezdesetih godina 20. stoljeća složenost proizvoda je bila vidljiva u mehaničkom dijelu, a od šezdesetih se složenost povećava u nevidljivom dijelu, dolazi nanotehnologija, poluvodička i telekomunikacijska tehnologija. Avion se prije radio od aluminija i sa zakovicama, a danas se izrađuje od kompozitnih materijala, nema više zakovica", govori Jurčić. Na njegove procjene nadovezuje se profesor Kulić koji navodi primjer susjedne Slovenije, koja industrijski stoji znatno bolje od Hrvatske.

"Slovenci su zadržali koncepciju dugoročnog razvitka, i to na policentričnom principu pravilno raspoređene prerađivačke industrije, gdje su određivali strategiju za sve, od obrta do inženjerskog kadra. Sigurno da nisu mogli prodati proizvode svoje prerađivačke industrije u Italiju, Austriju, ili Njemačku, ali mogu prodati u zemljama bivše Jugoslavije, Češkoj, Poljskoj i Istočnoj i Jugoistočnoj Europi i održali su prisutnost na tim tržištima. Mi smo i to izgubili", govori nam Kulić, a njegov kolega Jurčić proširuje priču i prebacuje se na europsko tržište.

"Europa proizvodi oko 15.000 milijardi eura godišnje, a Hrvatska oko 44 milijarde godišnje. Gledano čisto statistički, možemo li mi u okviru tih 15.000 milijardi eura naći hrvatskih proizvoda za 100 milijardi eura? Možemo. Tražimo li ih? Ne. A prostora ima. I da a podvostručimo proizvodnju, to Europa ne bi ni primijetila. Vrijednost svjetskog izvoza je u 2014. godini bila 22.000 milijardi dolara i kad bismo mi zauzeli samo 0,1 posto od toga, to su 22 milijarde dolara, a to je skoro dvostruko više od vrijednosti naše cjelokupne proizvodnje", ukazuje profesor Jurčić na nedovoljnu iskorištenost sadašnjih potencijala, navodeći i primjer neiskorištene i naposljetku propale splitske željezare.

"Splitska željezara je osnovana zato da se otpadno željezo od splitske brodogradnje topi i ponovno pretvara u sirovinu, u građevinsko željezo. U Hrvatskoj smo od 2002. do 2008. godine trošili oko 400.000 tona željeza godišnje zbog izgradnje autocesta, a kapacitet Željezare Split bio je oko 170.000 tona. I Željezara Split propadne, a potražnja za željezom postoji i nitko se ne pita gdje je greška, zašto je uvozno željezo jeftinije nego da ga proizvodimo u Splitu", ukazuje Jurčić na jednu zapravo tragičnu nelogičnost.

Autocesta
"U Hrvatskoj smo od 2002. do 2008. godine trošili oko 400.000 tona željeza godišnje zbog izgradnje autocesta, a kapacitet Željezare Split bio je oko 170.000 tona. I Željezara Split propadne, a potražnja za željezom postoji i nitko se ne pita gdje je greška" (FOTO: Lupiga.Com)

Profesor Kulić drži da je jedan od ključnih problema za ponovni razvoj proizvodnje, odnosno reindustrijalizaciju, nepoticajno hrvatsko okružje.

"Produktivnost i efikasnost rada na razini poduzeća je važna, međutim, naš je temeljni problem društvena produktivnost rada. Naše poduzeće se ne može probiti sa svojim proizvodom, čak i da se radnici odreknu plaće, jer je taj proizvod opterećen svim mogućim sistemskim i nesistemskim davanjima, porezima i naknadama, kojih ima preko 300. Imamo skupu vlast, skup kapital i skup rad, bolje reći nerad, i zato filozofija poduzetništva ovdje ne uspijeva", smatra Kulić.

Ljubo Jurčić dodaje da je za uništenje proizvodnje i pad izvoza odgovorna i neprilagođena tečajna politika, koja traje još od početka devedesetih godina.

"Politika tečaja prema njemačkoj marki 1993. i 1994. godine bila je katastrofa, jedan zločin koji se napravio prema hrvatskoj industriji. Tečaj je trebao iznositi pet i više kuna za jednu marku, a bio je 4,4 kune, tako da su u gubicima bili svi proizvođači koji su imali troškove iznad 4,4 kune i otišli su u bankrot, ako nisu imali stimulaciju države da im pokrije tu razliku. No, i takav previsok tečaj je, ničim izazvano, nakon dva-tri mjeseca spušten na 3,7 kuna za jednu njemačku marku, umjesto da ode na 5,5 kuna, tako da su se u gubicima našli i oni proizvođači i izvoznici koji su imali troškove do 4,4 kune, ali iznad 3,7 kuna", kaže Jurčić.

Neke prepreke za razvoj proizvodnje koje sami sebi postavljamo uočava i predsjednik Novog sindikata, Mario Iveković.

"Ja sam u nekim stečajnim postupcima u kojima sam sudjelovao dobio dojam da se poduzeća namjerno želi dokrajčiti kako bi se sakrila istina, a to je da je do propasti poduzeća doveo krivi model privatizacije. Bilo je stečajnih upravitelja koji su pokušavali organizirati proizvodnju, u nekim poduzećima su to napravili uspješno, ali nakon dva-tri takva uspjeha stalo im se 'na rep'. U nekim stečajevima se uopće nije dozvolilo da neka tvornica stane na noge. Država je imala moć dozvoliti ljudima da rade, ili ih blokirati, i država ih izabere blokirati. Nastojao se izvući novac, a politika je to tolerirala, siguran sam da su mnogi političari iz tog vremena imali i osobni interes", kaže Iveković.

Mario Iveković
"Dobio sam dojam da se poduzeća namjerno želi dokrajčiti kako bi se sakrila istina, a to je da je do propasti poduzeća doveo krivi model privatizacije" - Mario iveković (FOTO: Lupiga.Com)

Poznati sindikalist smatra da je većina hrvatskog propala zato što je onima koji su postajali vlasnici poduzeća bilo stalo samo do toga da izvuku što više, a obično u ta poduzeća nisu bili unijeli ništa. Ustvrdit će i kako su neki ljudi preko noći postali vlasnici, a izvlačili su milijune.

"Na primjer, Josip Gucić poharao je cijeli jedan sektor, tekstilni. Preuzeo je nekoliko tvornica i bavio se prodajom nekretnina, proizvodnja mu uopće nije bila važna. Tekstilna industrija danas ima 14.000 zaposlenih, a imala je 100.000 početkom devedesetih. Zbog okolnosti na tržištu ona bi padala, ali ne toliko, da nije bilo pljačkaške privatizacije danas bi bilo bar dvostruko više zaposlenih u tekstilnoj industriji. To odgovorno tvrdim, jer znam konkretno za jednu tvornicu gdje je Gucić preko noći postao vlasnik, digao kredit, zadužio tvornicu, izvukao novac isti dan i tvornica je nastavila raditi, ali je morala vraćati kredit. To je nešto nevjerojatno", zgrožen je Iveković. 

O nekim industrijskim granama koje su svojevremeno bile izvrsno organizirane i poprilično profitabilne, reći će ponešto i profesor Jurčić.

"Sve te industrije, i metalska, i drvna, i tekstilna su početkom devedesetih bile 'up to date', držale su korak sa Zapadom, ili su bile jedan korak iza, ali i taj 'korak iza' se kompenzirao našom nižom cijenom rada u odnosu na njemačku ili francusku proizvodnju", kaže Jurčić. 

Smeta mu kad se kao model razvoja promovira turizam i druge najteže i najjeftinije uslužne djelatnosti.

"Udio industrije u BDP-u u razvijenim zemljama pada, a rastu usluge, no ako je udio industrije u BDP-u pao za pet posto u zadnjih 20 godina, to ne znači da mi koristimo manje mobitela, računala, automobila, perilica i drugih kućanskih aparata nego prije 20 godina. Ne, naprotiv, koristimo više tih proizvoda, ali zbog napretka tehnologije i ekonomije obujma, cijene tih industrijskih proizvoda padaju. Primjerice, video-rekorder, koji se danas više ni ne proizvodi, koštao je nekad pravo malo bogatstvo. Digitalni fotoaparati koštali su isprva tisuće eura, a danas su ugrađeni u mobitele. Dakle, ti proizvodi nisu nestali, fizička količina tih proizvoda se ne smanjuje, ali zahvaljujući napretku tehnologije oni postaju jeftiniji i zato zauzimaju manji udjel u BDP-u. S druge strane, fizički rad na proizvodnji industrijskog proizvoda je najmanji dio. U čemu je kvaka kod mobitela i automobila? U projektiranju. Usluga projektiranja i inovacije zauzima veći dio cijene. Usluge koje čine suvremenu ekonomiju nisu snaga mišića, nego snaga mozga, a u Hrvatskoj se razvijaju usluge fizičkog rada. Usluge utovara i pretovara plaćaju se po 3.000 kuna mjesečno, a usluga projektiranja mobitela plaća se 3.000 kuna po satu", dočarava Jurčić kako ne možemo sve "usluge" svesti pod isti nazivnik.

Industrija
"Usluge koje čine suvremenu ekonomiju nisu snaga mišića, nego snaga mozga, a u Hrvatskoj se razvijaju usluge fizičkog rada" (FOTO: Lupiga.Com)

"Primjer polupismenog tumačenja podataka s početka devedesetih godina je određenje da ne trebamo razvijati poljoprivrednu proizvodnju, jer je njen udio u BDP-u razvijenih europskih država svega dva posto, pa i mi trebamo napustiti poljoprivredu. A zapravo se poljoprivreda razvija i u Europi, samo što mi živimo u industrijskom dobu, pa industrijska proizvodnja raste pet puta brže, tako da relativni udio poljoprivrede pada, ali u apsolutnim brojkama raste! Zatim se netko od polupismenih, ili je netko zločest to namjerno podvalio Hrvatskoj, dosjetio: usluge su budućnost! Usluge u razvijenim državama čine 60-70 posto BDP-a, u uslugama poput turizma je budućnost, idemo spustiti industriju ispod deset posto! To su bili jedni kretenski pristupi, tako da mi danas živimo u tom duhu krivih tumačenja i iluzija. Naravno da se u takva kriva tumačenja ubaci netko tko od njih ima interes i onda financira širenje takvih krivih ideja. A što su naše usluge? Turizam i trgovina, a to su najjeftinije usluge, najmanje plaćeni poslovi. Kad pogledate Sjedinjene Američke Države, njima većinu usluga čine projektiranje, dizajniranje, financiranje, promoviranje, koji su najskuplje usluge", dodatno Jurčić pojašnjava razlike između raznih vrsta usluga.

Jurčić napominje da u uslužnoj djelatnosti, koju smo u Hrvatskoj promovirali kao suvremenu ekonomsku aktivnost, razvijamo najjeftinije vrste, poput prijevoza, turizma i trgovine, koji su teški poslovi, a najmanje plaćeni. "To je jedan destruktivan pristup ekonomskoj politici", zaključuje profesor Jurčić.

I profesor Kulić upozorava da ne smijemo upasti u zamku razmišljanja kako ćemo dobro živjeti bez proizvodnje.

"Rast društvenog bruto-proizvoda treba održavati na stvaralačkoj orijentaciji, na proizvodnji novih i dodatnih vrijednosti. Nijemci su bili uporni, pregrmili su prve godine takozvanog kriznog stanja i zadržali proizvodnju. Znali su da, ako zadrže proizvodnju i izvoz, njihovi su i Europa i Svijet, što se i pokazalo ispravnom orijentacijom", kaže za kraj Kulić.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

Ovaj tekst nastao je u okviru projekta "Potpuna propast hrvatske industrije: proizvodili lokomotive, sad uvozimo i igle!" koji je podržalo Ministarstvo kulture temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u neprofitnim medijima


Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. BAGATELIZIRANJE SEKSUALNOG NASILJA: Mnoge žrtve ne progovore nikad

    29.11.2021.

    Sofija Kordić

    BAGATELIZIRANJE SEKSUALNOG NASILJA: Mnoge žrtve ne progovore nikad

  2. MELANKOLIJA I KUHANJE IVICE PRTENJAČE: Jeste li doručkovali?

    24.11.2021.

    Ivica Prtenjača

    MELANKOLIJA I KUHANJE IVICE PRTENJAČE: Jeste li doručkovali?

  3. CARSTVO BAŠIBOZUKA: Uvijek ima ko ratovati i to za one koji su davno trebali biti zatvoreni

    14.11.2021.

    Ahmed Burić

    CARSTVO BAŠIBOZUKA: Uvijek ima ko ratovati i to za one koji su davno trebali biti zatvoreni

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije