A GDJE SU „ZADOVOLJNI RADNICI“

Likvidirano nakon briljantne stoljetne tradicije

ritn by: Miroslav Pavičević | 28.02.2016.
A GDJE SU „ZADOVOLJNI RADNICI“: Likvidirano nakon briljantne stoljetne tradicije
"Nisam sreo ni jednog čovjeka u životu koji je bez rada oplodio svoj kapital, a pogotovu ne bez zadovoljnog radnika. Najveća mi je zadovoljština da je, prema mišljenju radnika, Orbico treća tvrtka u Hrvatskoj prema zadovoljstvu zaposlenih. Zadovoljan radnik je brži, stvara manje troškove, ne radi smicalice, ne koči...", poslovna je filozofija vlasnika ugašene tvornice. Zvonko Kožić, radnik u "štanceraju", pogonu za oblikovanje tijela svjetiljki, koji je u Croatia baterijama bio zaposlen od 1982. do 2005. godine, kad smo ga kontaktirali nije uopće izrazio zadovoljstvo mizernom otpremninom i Roglićevim tretmanom. "Dobio sam 16.800 kuna otpremnine nakon 23 godine radnog staža u toj tvrtki. Nije samo mene, i druge je 'preigral'", kaže nam Kožić, koji je i danas nezaposlen, a također nezaposlenu suprugu i dvoje djece školskog uzrasta prehranjuje uz pomoć nekoliko koza, svinja i kokoši i onoga što posadi u svom vrtu u Lipovcu Lonjskom kraj Kloštar Ivanića.

Tvornica baterija i svjetiljki "Croatia" bila je jedan od najprepoznatljivijih simbola hrvatske industrije u vrijeme socijalizma. Poslovala je izvrsno i od profita sponzorirala brojne hrvatske sportske klubove, primjerice NK Dinamo, ili Veslački klub Croatia, koji i danas nosi to ime zahvaljujući sponzorstvu tvornice baterija još od 1971. godine. Nakon što je 1993. godine tvrtka privatizirana i preimenovana u "Croatia baterije", umjesto rasta proizvodnje i sponzorstava proizvodnja se smanjuje, na koncu i gasi, otpuštaju se radnici i sponzorstava više nema.

Radionicu u Bogovićevoj ulici u Zagrebu koja je bila preteča Croatia baterija utemeljio je 1896. godine Ivan Paspa, možemo slobodno reći genijalni obrtnik iz Zagreba, koji je najprije bio nadglednik rasvjete u bečkom Dvorskom kazalištu, a od 1893. godine u Hrvatskom zemaljskom kazalištu, sadašnjem HNK u Zagrebu. Početkom 20. stoljeća Ivan Paspa bio je najzaslužniji za uvođenje struje i telefonskih linija u zagrebačka kućanstva. Radionica "Ivan Paspa i Sinovi", "za ustrojenje uređaja za proizvodnju i vođenje elektriciteta u svrhu rasvjete", proširila je djelovanje 1907. godine, kad je Zagreb dobio prvu električnu centralu. Tad su se "Paspa i Sinovi", osim slabom strujom, počeli baviti i jakom strujom, kao i trgovinom električnim materijalom te rasvjetnim tijelima. Radionica je na koncu Prvog svjetskog rata prerasla u "Prvu hrvatsku tvornicu za elektroindustriju" – Veleobrt Paspa. 

Već 1920. godine počela je obitelj Paspa proizvoditi baterije i galvanske elemente u izdvojenoj "Prvoj hrvatskoj tvornici baterija Croatia", koja je 1928. godine ustrojena u Koturaškoj ulici na Trnju u Zagrebu, gdje je sjedište tvornice ostalo do njena konačnog gašenja 2006. godine. No, genijalnost Ivana Paspe, koji je umro 1933. godine, osim u pokretanju elektroindustrije u Hrvatskoj uopće i izradi baterija, ogledala se u tome što je njegovo poduzeće proizvodilo i radio prijamnike, razne galvanske članke, svjetiljke, pa i jednofazne i trofazne elektromotore. Za svoje proizvode industrija Paspa nagrađivana je zlatnim medaljama na svjetskim izložbama elektro-opreme, primjerice 1935. godine u Bruxellesu i 1936. godine u Parizu. U Paspinim tvornicama radilo je između 300 i 500 radnika.

Ivan Paspa
Za svoje proizvode industrija Paspa nagrađivana je zlatnim medaljama na svjetskim izložbama elektro-opreme, primjerice 1935. godine u Bruxellesu i 1936. godine u Parizu (FOTO: athena.muo.hr)

Koliko je općenito elektroindustrija u Zagrebu bila jaka prije i nakon Drugog svjetskog rata, govori podatak o osnivanju Glavne uprave elektroindustrije u okviru Ministarstva industrije FNR Jugoslavije 11. listopada 1946. godine. Glavna uprava elektroindustrije imala je za cilj preuzeti i objediniti rukovodstvo nad elektroindustrijskim poduzećima od općedržavnog značaja, a od ukupno 17 poduzeća iz Hrvatske, Slovenije, Srbije, Vojvodine i BiH čak devet ih je bilo iz Zagreba, među njima i Tvornica baterija Croatia.

Nacionalizirane Paspine tvornice nastavile su uspješno djelovati nakon Drugog svjetskog pod nazivom "Tvornica svjetiljaka i baterija Croatia", proizvodeći milijune komada raznih vrsta tih proizvoda. Zlatno razdoblje bilo je od kraja sedamdesetih pa do kraja osamdesetih godina 20. stoljeća, kada se proizvodnja svjetiljaka digla na 5,5 milijuna komada, a proizvodnja baterija na blizu 60 milijuna komada godišnje. U tvornici je bilo zaposleno oko tisuću radnika. Izvozila je tada Croatia svoje svjetiljke i baterije u Njemačku i Nizozemsku, nešto čak i u Sjedinjene Američke Države, a baterije ove tvrtke i svjetiljke kupovali su i u, primjerice, Nigeriji, Tunisu i Alžiru. Početkom osamdesetih godina vrijednost izvoza iznosila je blizu deset milijuna dolara. Počela je tada i kooperacija s njemačkom Vartom, za koje je Croatia isporučivala milijun svjetiljaka godišnje, a dobivala kompenzaciju u Vartinim baterijama.

„Mjesečni promet između Croatije i Varte iznosio je po deset milijuna njemačkih maraka“, govori nam jedan bivši inženjer Croatije, koji je želio ostati anoniman.

Gotovo da nema oblika i veličine svjetiljki na baterije koje Croatia nije proizvodila, od onih veličine olovke, do svjetiljki koje su radile s velikim plosnatim baterijama, po kojima je Croatia bila poznata još iz vremena Ivana Paspe. Proizvodilo se mjesečno između 300.000 i 500.000 baterija E14 i E20, oko 100.000 9V pravokutnih baterija, te do 700.000 plosnatih 3R12 baterija. Najjači adut Croatije bile su baterije R6 AA – "olovčice", kojih se proizvodilo u prosjeku oko tri milijuna mjesečno. Koncem osamdesetih pokrenuta je i proizvodnja "dugmastih" baterija za satove, ali nije preživjela, jer nije bilo ulaganja u strojeve, a nisu se mogli natjecati s konkurencijom proizvodeći ručno. S pojavom mobitela početkom devedesetih godina, pregovaralo se u to vrijeme s Motorolom o proizvodnji baterija za mobitele, čak se nešto i počelo proizvoditi, ali uprava tvrtke nije to uspjela realizirati do kraja.

Baterije Croatija
Gotovo da nema oblika i veličine svjetiljki na baterije koje Croatia nije proizvodila (FOTO: guglajkan)

No, Croatia je, bez obzira na gubitke 1991. godine zbog rata, nenaplaćenih potraživanja iz drugih republika bivše Jugoslavije i gubitka tog tržišta, još uvijek stajala dobro, sve do privatizacije 1993. godine. Tada je tvrtku preuzeo Branko Roglić, poduzetnik koji se bavio distribucijom, odnosno preprodajom kozmetičkih preparata preko svoje tvrtke Orbico. Roglić je već prije radio u tvornici baterija, od 1975. do 1987. godine , a tih gotovo 23 godine staža mu je u privatizaciji donijelo 23 posto popusta pri preuzimanju tvornice.

Vrijednost tvornice Croatia bila je procijenjena na 14 milijuna njemačkih maraka, no, nekim čudom u hrvatskom fondu za privatizaciju odlučili su omogućiti dokapitalizaciju u iznosu od četiri milijuna maraka, a to je izveo Branko Roglić. Naš izvor, koji je radio u financijskom odjelu Croatije, objašnjava nam kako je Roglić do udjela od 52,64 posto dionica vrijednih preko devet milijuna maraka došao s oko milijun maraka uplaćenih novaca.

"Vrijednost dokapitalizacije iznosila je ukupno 4.000.000 maraka, ali je Rogliću priznat udio od 7.000.000 u ukupnom temeljnom kapitalu, koji je s 14 milijuna povećan na 18 milijuna maraka. Dodatak, odnosno popust od tri milijuna maraka dobio je zahvaljujući popustu od 20 posto za jednokratnu uplatu i još 23 posto popusta na godine staža u Croatiji, ukupno 43 posto popusta, što iznosi točno tri milijuna maraka. Od tih četiri milijuna maraka koje je trebao uplatiti, Roglić se obvezao 2,5 milijuna unijeti u stvarima, a dodatnih 1,5 milijuna maraka imao je obvezu uplatiti u gotovini", objašnjava naš izvor.

Tih 2,5 milijuna maraka dokapitalizacije unosom stvari odnosilo se na devet godina staru proizvodnu liniju za baterije marke ACME, koju je Roglić dovukao iz jednog Vartinog proizvodnog pogona u Francuskoj. Naši sugovornici tvrde kako ta linija nije vrijedila više od 500.000 maraka. Kao dokaz navode podatak da je desetak godina kasnije, 2004. godine, ta proizvodna linija skupa s još nekim strojevima Croatia baterija prodana u Alžir za svega 300.000 maraka, odnosno 150.000 eura.

Branko Roglić
Branko Roglić se dokopao tvornice vrijedne 18 milijuna maraka uplativši u novcu, izračunali smo, svega 6,7 posto (FOTO: Novilist.hr)

Onih 1,5 milijun maraka koje se Roglić obvezao uložiti u gotovini pozajmio je od Croatia banke. Naš sugovornik kaže, a o tome postoji i pisani trag, kako je uplata od 54 milijarde tadašnjih hrvatskih dinara sjela na račun Croatia baterija 15. prosinca 1993. godine na ime dokapitalizacije, ali je isti dan taj iznos vraćen Croatia banci! No, forma dokapitalizacije je zadovoljena, pa je Roglić na Božić 1993. godine dobio dar od 39 posto udjela u vlasništvu Tvornice svjetiljaka i baterija Croatia, kojoj je kasnije promijenio naziv u "Croatia baterije". Za ovladavanje većinskim paketom od 51 posto dionica trebalo mu je još 12 posto dionica, pa je krenuo u otkup od malih dioničara.

Za razliku od većine drugih hrvatskih poduzeća, gdje je maksimum za otkup dionica po jednom malom dioničaru bio 20.000 maraka, u Croatiji je zbog velikog interesa radnika i bivših radnika taj maksimum iznosio 10.000 maraka. Rogliću je za natpolovični udjel u vlasništvu trebalo još oko dva milijuna maraka, dakle morao je otkupiti dionice od oko 200 malih dioničara, obzirom da je jedna dionica nominalno vrijedila 100 njemačkih maraka. 

"Tako je Roglić sklopio ugovore o otkupu s 237 malih dioničara, što mu je davalo još dodatnih 2,37 milijuna maraka temeljnog kapitala, pa je s onih 'svojih' sedam milijuna od 'dokapitalizacije' došao do 9,37 milijuna, ili oko 52 posto udjela u vlasništvu Croatia baterija. Većina malih dioničara imala je pravo na 50 posto popusta pri kupnji dionica, a Roglić im je za prvih 50 posto isplaćivao po 30 posto vrijednosti. Dakle, za pakete od 5.000 maraka dionica, plaćao je po 1.500 maraka u tri rate od po 500 maraka, i ukupno je platio 355.000 maraka. Za ostalih 237 paketa od po 5.000 maraka vrijednih oko 1,1 milijun maraka Roglić je preuzeo obvezu plaćanja prema Fondu za privatizaciju. Na taj iznos je dobio 20 posto popusta za jednokratno plaćanje, pa je na koncu došao do udjela malih dioničara od 2,37 milijuna maraka za svega 1,2 milijuna maraka. Sve se to dogodilo u nepunih dvije godine, između 1993. i 1995. godine. Branko Roglić se dokopao tvornice vrijedne 18 milijuna maraka uplativši u novcu, izračunali smo, svega 6,7 posto njene vrijednosti i ulaganjem bezvrijedne opreme", zaključuje naš sugovornik. 

"Svoj sam biznis 1987. godine razvio u Švicarskoj, a prije nego što sam preuzeo Croatia baterije imao sam dvije firme u Sloveniji, dvije u Hrvatskoj i prvog Orbica u Švicarskoj. Izvana sam donio zdrav novac i nisam kupovao 'na papire'", izjavio je Roglić u studenom 2012.godine  za trgovački magazin Progressive.

"Ja kao poduzetnik nisam, dakle, nastao kupovinom socijalističkih firmi i tajkunskom privatizacijom, nego prirodnim rastom biznisa i zato sam drugačiji od okruženja", napominjao je Roglić u siječnju 2014. godine u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji.

Croatia baterije
Starije generacije ovog se proizvoda itekako sjećaju (FOTO: edi22)

Roglića danas nitko, osim bivših radnika Croatia baterija, ne smatra negativcem i lošim tajkunom, kao što je to, primjerice, ozloglašeni Miroslav Kutle, premda je desetak godina nakon preuzimanja Croatia baterija Roglić rasformirao tvornicu. Prošle godine tiskovine i internetski portali prosto su se otimali za intervju s Brankom Roglićem, objavljeno ih je desetak, po čemu je rekorder među krupnim hrvatskim poduzetnicima. Govorio je, primjerice, za 24 sata, Večernji list, Jutarnji list, Nacional, portal Index. Svi su se utrkivali tko će izraziti više divljenja što je Roglićeva Orbico grupa postala "najveći distributer u Europi", sa 3.000 zaposlenih u 18 država, koji ostvaruju preko milijardu eura prometa od preprodaje kozmetike, sanitarnih sredstava i cigareta. U tim intervjuima Roglić uglavnom lamentira o tome kako je uspješan i kako je nužno potpuno privatizirati sve što je još u vlasništvu države, ali o Croatia baterijama nitko ga više ne pita.

A kako su poslovale Croatia baterije nakon Roglićeve "dokapitalizacije"? Naši sugovornici bivši radnici, jedan inženjer i jedan radnik u administrativnom odjelu financija, sumnjaju kako je Roglić otpočetka zapravo bacio oko na nekretnine u Koturaškoj ulici, u širem centru Zagreba, oko 8.000 četvornih metara zemljišta i 10.000 kvadrata poslovnih prostora. Stalno se smanjivala proizvodnja, pa se tako smanjivao i broj radnika, ljudi su uglavnom sami odlazili zbog mizernih plaća. Od oko 900 radnika koji su u Croatiji radili 1990. godine, Roglićev ulazak u Croatia baterije potkraj 1993. dočekalo je oko 600 radnika, već 1994. otišlo je njih stotinjak, a u vrijeme Roglićevog potpunog preuzimanja Croatia baterija 1995. godine bilo je zaposleno još svega oko 300 radnika.

Od 1996. proizvodnja baterija izmjestila se iz sjedišta tvrtke u Koturaškoj u pogon u Ivanić Gradu, gdje su se od 1981. godine proizvodile svjetiljke. No, proizvodnja baterija nije dugo potrajala: već 1998. godine ugašena je proizvodnja R6 baterija, a ostale su se prestale proizvoditi do 2002. godine. Tako se tvrtka Croatia baterije prestala baviti onim za što je osnovana i po čemu je dobila ime, ali je Roglić preko te tvrtke uvozio kozmetičke preparate i opremu, te sredstva za čišćenje kućanstva. Tako su se na internetskim stranicama tvrtke koja se bavi baterijama odjednom pojavili preparati za njegu kose.

Croatia baterije
Odjednom su se među baterijama i svjetiljkama počeli pojavljivati preparati za kosu (SCREENSHOT: archive.org)

Proizvodnja svjetiljki u Ivanić Gradu potrajala je još do 2006. godine. Ali već početkom 2005. godine, kada je preostalo oko 190 zaposlenih, počela su otpuštanja u grupama od po 19 radnika. Početkom lipnja 2006. Dražen Ivanešić, predsjednik Uprave Croatia baterija, obznanio je kako se gasi proizvodnja svjetiljki. Rekao je Ivanešić tada kako je proizvodnja svjetiljki u 2005. godini donosila osam milijuna kuna, a prodaja kozmetičkih preparata i sredstava za čišćenje čak 98 milijuna kuna prihoda. Međutim, na internetskim stranicama poduzeća još uvijek je bilo napisano: "Croatia-baterije d.d. jedan je od vodećih europskih proizvođača džepnih svjetiljaka. Na hrvatskom tržištu imamo 70-postotni udjel ukupne prodaje džepnih svjetiljaka, a 94 posto proizvedenih svjetiljaka izvozi se na inozemna tržišta."

Pisalo je još i da "tvrtka Croatia-baterije d.d. je među najvećim proizvođačima baterijskih svjetiljaka u Europi i gotovo 94 posto ukupne proizvodnje plasira na svjetska tržišta, prije svega tržišta Europe i Afrike. Najznačajniji partner Croatia-baterija d.d. je VARTA, kroz koju se plasira najveći dio proizvodnje. Vlastiti brand 'Eurolight' se izvozi na velik broj inozemnih tržišta (Njemačka, Austrija, Mađarska, Slovenija, BiH, Bugarska, Tunis, Rusija, Slovačka, Srbija i Crna Gora)."

Unatoč tim krasnim podacima s internetskih stranica, u obrazloženju zatvaranja proizvodnje 2006. godine navedeno je kako je za minimum rentabilnosti potrebna proizvodnja tri milijuna svjetiljki, a Croatia je proizvodila tek oko milijun komada godišnje za Vartu. Rečeno je kako se takvom proizvodnjom ne može konkurirati kineskim proizvođačima.

Croatia baterije
Njihova perspektiva (bilten iz 1969. godine) potrajala je do 2006. godine . na fotografiji mladi Mirko Barišić (FOTO: aukcije.hr)

Tadašnja predstavnica sindikata Biserka Kralj nije se pretjerano bunila zbog ukidanja proizvodnje i mizernih otpremnina koje su dobivali otpušteni radnici. U prvom valu 2005. godine radnici su dobivali svega 16.800 kuna otpremnine, bez obzira na godine staža.

U lipnju 2007. za tjednik Lider Roglić kaže da "ne možete vi zaraditi ne plaćajući radnike, to su iluzije, i oni koji to misle, totalno su blesavi i ti će izumrijeti".

"Nisam sreo ni jednog čovjeka u životu koji je bez rada oplodio svoj kapital, a pogotovu ne bez zadovoljnog radnika. Najveća mi je zadovoljština da je, prema mišljenju radnika, Orbico treća tvrtka u Hrvatskoj prema zadovoljstvu zaposlenih. Zadovoljan radnik je brži, stvara manje troškove, ne radi smicalice, ne koči...", poslovna je filozofija vlasnika ugašene tvornice.

Zvonko Kožić, radnik u "štanceraju", pogonu za oblikovanje tijela svjetiljki, koji je u Croatia baterijama bio zaposlen od 1982. do 2005. godine, kad smo ga kontaktirali nije uopće izrazio zadovoljstvo mizernom otpremninom i Roglićevim tretmanom.

"Dobio sam 16.800 kuna otpremnine nakon 23 godine radnog staža u toj tvrtki. Nije samo mene, i druge je 'preigral'", kaže nam Kožić, koji je i danas nezaposlen, a također nezaposlenu suprugu i dvoje djece školskog uzrasta prehranjuje uz pomoć nekoliko koza, svinja i kokoši i onoga što posadi u svom vrtu u Lipovcu Lonjskom kraj Kloštar Ivanića.

Croatia baterije Koturaška
Ulaz u nekadašnji tvornički pogon u Koturaškoj (SCREENSHOT: GoogleMaps)

"Oni koji su otpušteni koncem 2006. i početkom 2007. godine dobivali su i po 50.000 kuna otpremnine", kaže nam Kožić koji se sjeća kako je Roglić 1993. godine dopremio neke polovne strojeve.

"Uvezao je neku staru proizvodnu liniju i onda smo 'derali' E14, R20 i male uloške 'olovčice'", kaže nam ovaj osiromašeni nekadašnji radnik Croatia baterija, koji danas više nema volje ni govoriti o poduzeću u kojemu je proveo pola života, da bi sada gladovao, skupa s obitelji.

"Hitno bi trebalo restrukturirati cijelu državu na način na koji se restrukturira poduzeće pred stečajem. Potrebno je smanjiti broj županija na pet i broj općina na stotinjak. Ljude treba zbrinuti otpremninama, a uz razvoj gospodarstva i oni će se snaći. Možda se mogu vratiti na svoja imanja, jer ne treba se sramiti poljoprivrede", rekao je Roglić u ožujku prošle godine u intervjuu Nacionalu. Tako se otprilike „zbrinuo“ i radnik Kožić, dok je Roglić „zbrinuo“ radničko odmaralište tvornice Croatia u Baškoj Vodi. Kupio ga je za 270.000 maraka i tamo izgradio hotel Croatia.

Toliko o Tvornici svjetiljaka i baterija Croatia, likvidiranoj nakon gotovo stoljetne tradicije.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pukak

Ovaj tekst nastao je u okviru projekta "Potpuna propast hrvatske industrije: proizvodili lokomotive, sad uvozimo i igle!" koji je podržalo Ministarstvo kulture temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u neprofitnim medijima


Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. BAGATELIZIRANJE SEKSUALNOG NASILJA: Mnoge žrtve ne progovore nikad

    29.11.2021.

    Sofija Kordić

    BAGATELIZIRANJE SEKSUALNOG NASILJA: Mnoge žrtve ne progovore nikad

  2. MELANKOLIJA I KUHANJE IVICE PRTENJAČE: Jeste li doručkovali?

    24.11.2021.

    Ivica Prtenjača

    MELANKOLIJA I KUHANJE IVICE PRTENJAČE: Jeste li doručkovali?

  3. CARSTVO BAŠIBOZUKA: Uvijek ima ko ratovati i to za one koji su davno trebali biti zatvoreni

    14.11.2021.

    Ahmed Burić

    CARSTVO BAŠIBOZUKA: Uvijek ima ko ratovati i to za one koji su davno trebali biti zatvoreni

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije