Bio je to period otvorene sezone lova na pedere i lezbe potaknut sve većom prisutnošću LGBT osoba u javnosti te njihove male do nikakve efektivne pravne zaštite i tek mjestimične javne solidarnosti. Atmosfera de facto uličnog rata nagnala me da na press konferenciji izazvanoj jednim drugim u nizu tada brojnih organiziranih napada (na Zagreb Pride 2007.) konstatiram da je „seksualna orijentacija zamijenila etnicitet kao centralni predmet mržnje nacionalističke ideologije“. Danas mi je jasno da sam bio potpuno u krivu.

Etnicitet, i to srpski, naprosto jedini ima onaj je ne sais quoi od kojeg se naš nacionalni ud puni uzavrelom krvlju. Primjerice, ne postoji dirty talk koji rajca desnicu koliko velikosrpsko frfljanje Vojislava Šešelja, što je postalo i sramotno i besramno očigledno na zarumenjelim obraščićima neonacista i osuđenog dilera droge Velimira Bujanca dok je halapljivo gutao oporu jalovinu koju je Vojvoda izdrkao u njegov eter. Jedino što tu čudi je čuđenje lijevo-liberalne javnosti nad time što se Šešeljeve izdrkotine toliko lijepe na hrvatski medijski prostor: za svakog pravog Hrvata Srbija je kao crno Faberge jaje čvrsto zakračunato u ambisu njegovog mrzilačkog srca - njena vrijednost za naš nacionalni identitet je neprocjenjiva! Pederi tu mogu biti samo neki ekstra filing, jer bez Srba, Hrvati naprosto nemaju nikakav čvrsti ideološki okvir. Bez Srba, i za razliku od njih, uvjerljiva većina Hrvata ništa je doli krotka skupina sitnih potrošača na margini jedne bezidejne transnacionalne trgovinske zone koji će između Ante Gotovine i novog shopping centra uvijek izabrati potonje. 

I to je sasvim OK. Nije li upravo konzumeristička domestifikacija patriotskog impulsa – u čijim okvirima je, uostalom, bila formulirana neformalna agitacija za ulazak Hrvatske u EU – stvorila uvjete mogućnosti funkcionalnog civilnog društva? Za nešto svjetliju nijansu sive u monokromatskoj političkoj situaciji zemalja bivše Jugoslavije bar djelomično je odgovoran šareni konzumerizam. Da nije bilo, doduše efemernog, potrošačkog optimizma kojim je krasio eru Ive Sanadera – eru jenjavanja radikalne desnice - pitanje je bi li, primjerice, gej aktivizam postigao toliko dalekosežne rezultate ili bi civilna scena u totalu ostala impotentna - kao što je to u Srbiji? Danas je i tradicionalno krvožedni klerikalizam prisiljen promijeniti diskurs iz inkvizicijskog u ustavno-pravni, što se jasno manifestiralo kroz referendum o braku. Za razliku od svojih ideoloških prethodnika, Željka Markić ne želi homoseksualce vidjeti mrtve. Vjerujem da čak niti ne želi da im itko fizički naudi. Željka Markić samo želi likvidirati homoseksualce iz zakonskog, civilnog i obrazovnog okvira. Nije to ništa strašno. U svakom slučaju, bolje od pogroma! 

Željka Markić samo želi likvidirati homoseksualce iz zakonskog, civilnog i obrazovnog okvira (FOTO: Lupiga.Com)

Željka Markić tipični je izdanak klerikalnog kršćanskog moralizma koji je procvjetao u postkomunističkom ideološkom vakuumu zemalja istočne Europe, a uzrok tog procesa arhaično je općenje državne religije i ove ili one pučko-konzervativne stranke s ciljem uzajamne legitimacije. S druge strane, predsjednica Grabar-Kitarović, kao sljedbenica sanaderijanske uljuđene europejske frakcije, izjavljuje kako je "trenutni Zakon o životnom partnerstvu dobro rješenje", od čega obiteljašima mora da se kostriješi aureola na glavi s obzirom na to da su dotični zakon okarakterizirali kao ništa manje doli „nasilje nad demokracijom“. Živimo u eri tako bizarnih ideoloških mutacija da čak i jedan Josip Klemm može patronatski, ali ništa manje iznenađujuće, u Nedjeljom u 2 izjaviti kako „nije krenuo u rat da bi se razbijale glave onima drugačije spolne orijentacije“. O čemu je tu riječ, ako ne o signalu ideološke rekonfiguracije na desnici?

Ako sagledamo strateško ideološko pozicioniranje zapadno-europske tvrde desnice to nas i ne mora toliko čuditi: od nizozemskog ksenofobnog političara i otvorenog homoseksualca Pima Fortuyna, koji je skončao u političkom atentatu, a čiju štafetu je preuzeo Geert Wilders, preko Floriana Phillipota, nedavno outanog PR stratega Marine le Pen odgovornog za „detoksifikaciju“ Nacionalne Fronte, pa sve do britanskog UKIP-a, čiji vođa Nigel Farrage je gunđajući na kraju ipak prihvatio neopozivu činjenicu gej braka u Britaniji, pokazuje se da seksualna permisivnost i seksualne slobode više nisu nezaobilazni cassus beli desne reakcije u zapadnoj Evropi, pa čak i one radikalno ksenofobne. U zapadnoj Europi, muslimani su se pokazali kao djelotvoran negativan kohezivni faktor, a njihovu striktno simetričnu ulogu u Hrvatskoj igraju Srbi.

Hrvatska se tako opet našla ideološkoj međi istoka i zapada, a stvar je historijskog ironičnog obrata da je „predziđe i branik Kršćanstva“ danas rascijepljeno na dva fronta: na prvom se opire najezdi istočnih pravoslavnih krivovjernika, a na drugom sekularizmu koji nezaustavljivo navire s dekadentnog Zapada; riječ je, naravno, o Srbima i pederima. No te dvije grupacije nisu u posve ekvivalentnom odnosu.

„Između klasičnog rasizma i modernog antisemitizma postoji naime jedna neobično važna kvalitativna razlika”, piše Boris Buden, u svojim Barikadama. “Rasist svoj objekt mržnje, pripadnika 'manje vrijedne rase' doduše ponižava i najčešće neljudski iskorištava, ali je u načelu spreman jedan te isti svijet podijeliti s njim, bez obzira koliko nepravedno. Antisemit međutim u svome svijetu ne nalazi mjesta za svoga 'Židova'. Njegov univerzum je potpun tek kad je iz njega isključen njegov navlastiti objekt mržnje”, objašnjava Buden. U Hrvatskoj par rasist-antisemit nalazi preciznu simetriju s parom homofob-anti-Srbin.

Današnji moderni homofobni konzervativac tako će s pederom „u načelu biti spreman podijeliti jedan te isti svijet, bez obzira koliko nepravedno“, tj. za pedere će uvijek biti mjesta u suvremenoj konzervativnoj konstelaciji seksualne politike dokle god pristaju biti inferiorni, kastrirani i aseksualni mekušci koji kroz mehanizam simboličke diferencijacije mogu poslužiti čak i jačanju heteronormativnog identiteta. Problem nastaje kada se pederi odbiju ponašati kao benigne greške prirode i pokažu se i više nego sposobnim ispuniti bračnu i roditeljsku ulogu na kojoj se temelji svaki konzervativni seksualni identitet, zbog čega su konzervativci toliko opsjednuti pederskim promiskuitetom i zbog čega mnogobrojna kršćanska sveučilišta ne prezaju od malicioznih i falsificiranih istraživanja o LGBT roditeljima kako bi ih prikazali kao nepopravljivo loše odgojitelje.

100 % protiv "Jugoslavena" (FOTO: Lupiga.Com)

Međutim, kroz vizuru hrvatskog nacionalizma Srbima se ne dopušta čak ni bijedna opcija građana drugog reda, prvenstveno zato što se hrvatski nacionalni identitet suštinski bazira isključivo na isključenju Srba. Kako etničkih Srba nikad dovoljno za apetit desničarskih mesoždera, kompulzivnim rovarenjem kroz geneologiju Neprijatelja traga se za potmulim srpskim genom i u načelnim Hrvatima, pri čemu bi identificiranje četnika u obiteljskom stablu prezrene Vesne Pusić trebalo postati posebna katedra u Akademiji desničarskih konfabulacija. No kada i najvećim etimološko-eugeničkim naporima ne uspijevamo ispljeviti prikrivenog Srbina, sljedeći logični korak bacanje je šire terminološke mreže: "1991. protiv Jugoslavije, 2014. protiv Jugoslavena". 

Kako bi termin „Jugoslaven“ bio simbolički sveobuhvatan, on na površini mora biti potpuno očišćen od bilo kakvog partikularnog značenja, pa čak i etničkog značenja. Ili kako je rekao sam Klemm: "Radi se o idejama ne o etničkoj pripadnosti". Naravno da je riječ „etničkoj pripadnosti“, zbog čega se uspostavlja duhovna veza između 1991. i 2014. godine, da bi se potom etnicitet eksplicitno zanijekao. Klemm je poput poznatog Freudovog pacijenta koji na pitanje tko je žena koja se uvijek iznova pojavljuje u njegovim snovima odgovara: „Tko god da ona je, siguran sam da nije moja majka!“. Na novinarsko pitanje tko su njegovi neprijatelji, umjesto da ih jasno identificira, Klemm odgovara: „Tko god da oni jesu, sigurno nisu etnički Srbi!“ Međutim, ovaj terminološki zaokret nije bez posljedica u vidu stvarne političke borbe: ideologija koja je utemeljena na isključenju Srba otkriva se kao ideologija isključenja svih onih koji nisu za isključenje Srba.

„Jugoslaveni“ naravno nemaju nikakve veze s historijskom Jugoslavijom i njenim bivšim ili sadašnjim (nepostojećim) zagovarateljima, a imaju svake veze s pokušajem totalizacije heterogenog polja državnih neprijatelja. „Jugoslaveni“ su tako i kolovođe Radničke fronte i guverner HNB-a; i neoliberali i neomarksisti; i Jutarnji list i Lupiga.Com; i Vesna Pusić i Oliver Frljić; kao i „lezbe, pederi i razni Štulhoferi“; iznad svega - Jugoslaveni su civilno društvo u totalu, tj. svi oni koji se opiru nacionalističkom, šovinističkom i ksenofobnom političkom i duhovnom režimu uspostavljenom devedesetih godina prošlog stoljeća, režimu stasalom u opsadnom stanju velikosrpskog fašizma, režimu koji je prinuđen uvijek iznova rekreirati mentalitet opsade jer je to jedini habitus u kojem on može bujati. Drugim riječima, njegov jedini raison d'etre je sraz sa Srbima. On naravno može biti manje ili više patrijarhalan i homofoban: sasvim je moguće da se u njemu nađe prostora za heteronormativne i nacionalističke muškarce koji imaju spolni odnos s muškarcima, dokle god se ne deklariraju kao nešto što prelazi skučene gabarite neokonzervativne seksualne politike. 

Stoga, na pitanje ima li razlike između pedera i Srba odgovor je: ne - svi su oni Jugoslaveni!

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikipedia