Od Južne Afrike, preko Njemačke, do Kanade, mnoge su vlade osnivale svoje komisije za suočavanje s prošlošću, s ciljem da otkrivanje i oktroiranje neke povijesne „istine“ doprinese smanjenju društvenih tenzija nakon ratova, diktatura, masovnog kršenja ljudskih prava, itd. Sve te komisije su bile privremena tijela, radile su istražujući kompletnu relevantnu građu i u izravnoj komunikaciji s populacijom na koju su ti događaji utjecali, te na koncu objavljivale cijele tomove izvještaja, na stotine i stotine stranica studija i prijedloga rješenja. Radovi tih komisija su često kritizirani, neki i revidirani (Njemačka, npr.), ali nije poznat slučaj da je neki bio tako diletantski osmišljen i proveden, da je cijelu prijašnju tragediju nekog naroda omalovažio i izvrgnuo ruglu. 

To što je osamnaest Plenkovićevih „vrhunskih znanstvenika“ u Vijeću za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, nakon godinu dana objavilo 33 stranice teksta – slovima trideset i tri – zaista je izniman zahvat u svjetskim razmjerima. Trideset i tri stranice teksta o posljedicama političkih režima od 1941. godine naovamo – a malo su svratili i u Kraljevinu Jugoslaviju – to je točno 1,8 sastavljenih stranica o 77 godina povijesti po glavi akademske građanke/građanina u cijelih 365 dana; kad se od toga oduzmu citati iz Ustava, međunarodnih deklaracija, zakona, odluka o osnivanju, definiranje pojmova i razno, pa to razlomimo na sastav članstva, dolazimo do toga da je sedmero desničara u Vijeću u godinu dana napisalo možda desetak redaka obrazloženja zašto su fašizam i komunizam isti, da je deset „koncilijantnih“ u zen-formi objasnilo zašto to baš nije tako, ali ljudi smo, naći ćemo neko rješenje, dok je predsjednik Vijeća, inače stručnjak za bolesti štitne žlijezde, vjerojatno samo nadgledao da stvari ne izmaknu kontroli. 

Osamnaest Plenkovićevih „vrhunskih znanstvenika“ nakon godinu dana suočavanja objavilo je pune 33 stranice teksta (FOTO: Hina/Daniel Kasap)

Takav brzinski prelet preko prošlosti, doduše, predviđa i sama odluka Vlade o osnivanju Vijeća od 2. ožujka 2017. godine, ali ima nešto u članku 3., gdje Vlada kaže da će Vijeće izraditi „prijedloge za očuvanje sjećanja, znanstveno istraživanje, dokumentiranje, politiku imenovanja ulica i trgova, omogućavanje pristupa javnosti podacima, distribuciju znanja te način obrazovanja djece i mladih u vezi s kršenjima ljudskih prava i temeljnih sloboda za vrijeme vlasti nedemokratskih režima.“ Za takav se zadatak treba dobro oznojiti, a Vijeće nije postavilo ni teorijske temelje iz kojih bi bilo što suvislo trebalo proizaći, a kamoli distribucija znanja. Ti temelji su u definiranju pojmova o kojima se govori – fašizam, nacizam, komunizam, staljinizam, titoizam, totalitarizam, itd. – njihovih historijskih značenja i distorzija tih značenja, od čega se Vijeće eksplicitno ogradilo konstatacijom koja sve pokriva. 

„Vijeće nije mjesto istraživanja i proklamiranja povijesnih 'istina'“, stoji u izvještaju. Pa dobro, šta je onda Vijeće? U nastavku teksta to ni u jednom trenutku ne postaje jasno. To što su sačinili zove se, na koncu, Dokument dijaloga, a da u njemu nema nijednog iskaza, nijedne žive duše pogođene posljedicama vladavine nedemokratskih režima, ni slova izvještaja različitih skupina koje se bave ljudskim pravima u Hrvatskoj, pozivanja na istraživanja, ničeg sličnog, osim moralističko-politikantskog dijaloga između samih vijećnika o temama iz medijskih narativa.

Sve što je razmotreno s ciljem razumijevanja izvora i uzroka društvenih konflikta, svodi se na mas-medijsku percepciju o tome „što narod misli i osjeća“ o fašizmu i komunizmu, dakle, razmotrena je propaganda. Toliko nadmen i lijen, da s visine i s takvim resursima tresneš taj minijaturni uradak o nečem tako ogromnom kao što su fašizam, komunizam i njihove posljedice po Hrvatsku, pa to još nazoveš povijesnim činom – kao što je to učinio predsjednik HAZU-a i Vijeća Zvonko Kusić – može biti samo netko tko je zaista ogrezao u ideji vlastite veličine i važnosti. To što su svi oktroirani s točno određenim, simple minded zadatkom, ne može biti opravdanje, jer se na koncu ipak svojim akademskim imenom i prezimenom treba potpisati ispod nečega što je u samoj formi zavrijedilo da bude predmet sprdnje. 

Što se sadržaja tiče, o tome su već mnogi rekli svoje. Desničari nisu zadovoljni jer komunizam nije stavljen u istu ravan s fašizmom, ljevičari nisu zadovoljni jer se uvodi gradualnost ustavnosti i ustaštva, a akademiku Kusiću je baš to što nitko nije zadovoljan dokaz da je posao fantastično odrađen. Poznato je i da je cijela pozadina osnivanja Vijeća u tome što premijer Andrej Plenković nije znao što da radi s notornom i lako rješivom svinjarijom koja se prometnula u „problem ustaške spomen-ploče u Jasenovcu“, a ne zato što razmišlja o smirivanju društvenih tenzija. 

Kusiću, predsjedniku Vijeća, inače stručnjaku za bolesti štitne žlijezde, to što nitko nije zadovoljan dokaz je da je posao fantastično odrađen (FOTO: Hina/Daniel Kasap)

To s miksanjem kostiju traje još od Tuđmana, pa nije dovelo do smirivanja tenzija, niti će dovesti, niti bi bilo dobro da dovede. Pošto je ustaški režim definitivno bio nedemokratski, s čime se slažu čak i članovi Vijeća koji se s tim najradije ne bi složili, a premijer se s njegovim posljedicama na modernu Hrvatsku, dakle, nije bio sposoban suočiti bez pomoći, Vijeće je prvo trebalo odgovoriti na pitanje kako smo došli do takvog premijera koji nekog drugog pita što da radi s ustašama. Ne samo zato što valjda prvo rješavaš gorući moralno-politički problem – a nema dileme da je premijerovo nesnalaženje s ustaštvom gorući problem – već i zato što je s druge strane interesa Vijeća potpuna pustopoljina: u Hrvatskoj ne postoji nijedna javno poznata osoba ili politička inicijativa, a kamoli osoba na približno važnoj funkciji, a kamoli parlamentarna stranka, koja nije u stanju momentalno obrisati pod s bilo kakvim oblikom promocije bilo koje represivne komunističke aktivnosti. Kada bi tako nešto u Hrvatskoj postojalo, ali ne postoji. 

Ne postoji nijedna inicijativa za relativizaciju partizanskih zločina, nitko tko zaziva rušenje kapitalizma nasilnim putem, ništa slično, osim političke propagande koja stalno tvrdi suprotno. U Dokumentu dijaloga, vijećnici su zapravo potvrdili tu tezu, složivši se da se komunizma u Hrvatskoj odrekao „čak i SDP“, dok s druge strane postoji kontinuitet tolerancije prema ustaškim simbolima u javnom prostoru, a zatim su deficit truda, analize, dijaloga i svega ostaloga nadoknadili uistinu bombastičnim zaključkom. Upornim se nepoštivanjem zakona i Ustava RH, kažu, ustaški pozdrav „za Dom spremni“ isprao fašizma, nacizma i ustaštva, pa sad ima sasvim drugu, svetačku konotaciju povezanu s plemenitim ciljevima boraca Domovinskog rata. Kada se budu radile „preciznije“ zakonske definicije, treba uzeti u obzir njihovo mišljenje da stoga ne bi bilo nemoralno da u Jasenovcu i dalje stoji ploča s pozdravom Za dom spremni. 

Komunistička obilježja nisu sporna, ali bi u nekim posebnim, potpuno nejasnim situacijama, mogla biti sporna. Nije samo stvar u tome da moraš biti dobro iščašen da potpišeš da upornim kršenjem zakona nešto može postati zakonito, ni u tome da Vijeće nalazi mogućnost gradacije ustavnosti, nego u pitanju što sve stoji iza toga. Na prvi pogled, potpuni i konsensualno prihvaćeni mit o moralnoj čistoći Domovinskog rata, a na drugi ideja da bi – sve i da to nije mit, nego realnost – mi imali moralno pravo mijenjati značenja simbola i kolektivno sjećanje na jedan od najstrašnijih organiziranih pokreta i režima u povijesti čovječanstva. 

To je istodobno revizionizam i grandomanija nezapamćene vrste, pri čemu ne znaš je li gori racionalni ili halucinantni dio priče. Neka komična varijanta iste ideje bila bi da za Nikolu Skeju, ratnog zapovjednika IX. bojne HOS-a nazvane po Rafaelu Bobanu, u miru vlasnika nekoliko građevinskih firmi koje se zovu “Za dom”, kažemo da ima “skejinske brkove”, jer je sjećanje na Hitlerove isprano time što je ovo ipak hrvatski ratni heroj. Doktoru Kusiću, međutim, to nije nimalo smiješno. On je, za razliku od ljudi zbog kojih se ovakve komisije osnivaju, ozbiljan, prihvaća realnost, ne upada ni u kakve ekstreme poput fašizma ili anti…pardon, komunizma i mirno i dostojanstveno čeka da se realnost prilagodi njemu. No ovo pucketanje koje se čuje s lijeve i desne strane javnosti, jasno govori kako se realnost očitovala o Dokumentu dijaloga.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"