Na mjestima gdje su nekad bile tvornice, u zadnjih dvadesetak godina izrasli su blještavi trgovački centri i tzv. stambeno-poslovni kompleksi. Vojska "potrošača", kako se naziva kupce u tim trgovačkim centrima, hodočasti u njih i nedjeljama i blagdanima, kupujući uvoznu robu. U tim prodavaonicama rade mahom mizerno plaćene prodavačice i prodavači, koji imaju slobodan dan uglavnom samo jednom tjedno.

Profesor Ljubo Jurčić s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu kaže kako nam ništa od robe s polica trgovačkih centara neće nedostajati ako ne proizvodimo u Hrvatskoj, jer se sve to proizvodi u inozemstvu, međutim, kaže, nedostajat će nam dohodak.

"Sustav u Hrvatskoj postavljen je tako da se ne isplati proizvoditi" - Ljubo Jurčić (FOTO: Lupiga.Com)

"Nama proizvodnja ne treba zbog nedostatka proizvoda, nego zbog nedostatka radnih mjesta i dohotka. U industrijskom društvu vi ne možete razviti državu bez industrijske proizvodnje. Svijet se razvijao od manufakture prema industriji, od obrta i proizvodnje jednostavnih proizvoda prema složenim, od proizvodnje sjekira i motika prema proizvodnji lokomotiva i aviona, a mi nakon pada socijalizma nazadujemo od industrije prema manufakturi", kaže profesor Jurčić.

"Perilica rublja, usisavač, treba li nam to? Naravno da nam treba, a to su proizvodi industrije", istaknuo je tijekom našeg razgovora ovaj ekonomist, dodajući da ne možemo kriviti poduzetnike i najveće hrvatske trgovce poput Branka Roglića, Ivice Todorića i Emila Tedeschija za propast proizvodnje.

"Oni su samo bistri ljudi koji su prepoznali gdje leži zarada, oni su proizvod ovog sustava. Sustav u Hrvatskoj postavljen je tako da se ne isplati proizvoditi. Roglić je očito shvatio što je bitno u tom distribucijskom poslovanju i to radi uspješno", kaže Jurčić za čovjeka koji je ugasio proizvodnju u Croatia baterijama, usporedo razvivši svoju Orbico grupu do najvećeg europskog distributera uvoznih kozmetičkih proizvoda i proizvoda za čišćenje.

A te perilice, usisavače, glačala, kalorifere, tostere, friteze i druge kućanske aparate proizvodio je Končar. Zadnja hrvatska perilica rublja u Končaru na Žitnjaku proizvedena je 1992. godine. "Končar - Kućanski aparati" je poduzeće koje postoji i danas, ali ovdje ne proizvodi više ništa. Spalo je na 74 radnika, koji trguju inozemnim hladnjacima i perilicama na koje je nalijepljen Končarov logotip. Još 2011. godine u pogonu Končar Kućanskih aparata na zagrebačkom Žitnjaku radilo je blizu 300 radnika, koji su proizvodili štednjake i bojlere, malo-pomalo broj radnika je smanjivan, a sada je ostalo nešto administrativaca, skladištara i servisera. Uprava Končar holdinga oglasila je u srpnju 2015. godine prodaju i tog, rekli bismo, trgovačkog poduzeća Kućanski aparati.

Što bi u trgovačkim centrima nedostajalo s polica kad bi se maknulo sve ono što se uistinu proizvodi u Hrvatskoj (FOTO: Lupiga.Com)

No, iako tvrtka Končar više ne proizvodi, Končarovi štednjaci i bojleri još uvijek se proizvode u pogonu na Žitnjaku, ali u tvrtci Kontakt Kućanski aparati. Sredinom 2013. godine. Krešo Pavlinić, voditelj proizvodnje u Končar Kućanskim aparatima, čuvši da se gasi proizvodnja, utemeljio je tvrtku Kontakt i preuzeo proizvodnju početkom 2014. godine. Sada tamo radi oko 90 ljudi. 

Sve je prošlo nekako potiho i daleko od očiju javnosti, pa smo upitali direktora Končar Kućanskih aparata, Rajka Šenjuga, o gašenju proizvodnje, na što nam je najprije rekao kako mu nije drago što smo ga kontaktirali na temu propasti industrije u Hrvatskoj.

"Meni se načelno uopće ne sviđa da Končar stavljate u taj kontekst, jer Končar je, zapravo, možda najsvjetliji primjer zadržavanja, očuvanja i razvoja industrije u Hrvatskoj. Marketinški je to apsolutno nepovoljno za Končar da ga se uopće stavlja u kontekst propasti industrije", rekao je Šenjug. Na primjedbu da je od nekadašnjih 20.000 radnika grupacija Končar spala na sadašnjih 3.700, pokušao je to opravdati gubitkom pogona u Srbiji i Makedoniji, zaboravljajući kako je tamo radilo svega nekoliko stotina radnika.

"Što se tiče Kućanskih aparata, mi proizvodno, niti jedan asortiman nismo ugasili, a ovo što ste spominjali, pegle i sve ostalo što se proizvodilo, proizvodilo se u tvornici koje nema više, to je priča stara dvadesetak godina", ustvrdio je Šenjug.

Upitan o prebacivanju preostale proizvodnje štednjaka i bojlera u tvrtku Kontakt, Šenjug je rekao kako je to rezultat restrukturiranja.

"Napravljeno je restrukturiranje, Kućanski aparati nisu u 'core businessu' Končara i rezultat restrukturiranja je to novo poduzeće Kontakt, s našom opremom. Mi smo vlasnici tih alata, isti su radnici, isti strojevi, ali nemojte mene pitati, ja mogu snositi sankcije", rekao je direktor Šenjug, te nas je uputio na Upravu koncerna Končar. Na pitanje radi li se tu o koncesiji, Šenjug je odgovorio da se radi o "ugovoru o poslovnoj suradnji".

"Društva grupe Končar, koja ne pripadaju djelatnostima energetike i transporta i ne mogu ostvariti zadovoljavajuću konkurentnost po današnjim tržišnim uvjetima, prolaze proces restrukturiranja", kažu iz končara (SCREENSHOT: GoogleMaps)

Na pitanje zašto je tvrtka Končar Kućanski aparati na prodaju nasmijao se i rekao da nije na prodaju i da o tome moramo razgovarati s vlasnikom.

"Ne znam, možda hoće prodati, možda neće prodati", zaključio je razgovor gospodin Šenjug.

Upitali smo i Končarovu službu za odnose s javnošću o gašenju preostale proizvodnje kućanskih aparata i prodaji tvrtke, na što smo dobili odgovor da se Končar "već duže vrijeme vodi strategijom profiliranja u temeljnim djelatnostima - energetici i transportu". To znači da "društva grupe Končar, koja ne pripadaju tim djelatnostima i ne mogu ostvariti zadovoljavajuću konkurentnost po današnjim tržišnim uvjetima, prolaze proces restrukturiranja", stoji u priopćenju.

"U skladu s poslovnom politikom i rezultatima društva Končar – Kućanski aparati, odlučeno je da Končar napušta proizvodnju kućanskih aparata. Tu odluku je verificirao i Nadzorni odbor. Na temelju odrednica društveno odgovornog poslovanja prihvatili smo prijedlog da se proizvodnja alocira u tvrtku s kojom je Končar sklopio višegodišnji ugovor o međusobnoj suradnji i na taj način dugoročno zaštite radna mjesta. Ujedno je zadatak društva Končar – Kućanski aparati očuvati brend Končar u cjelokupnom segmentu kućanskih aparata", odgovara Iva Sviben iz odjela Marketinga i informiranja Končara.

U prijevodu, "restrukturiranje" znači odbacivanje proizvodnje, a Končar će "očuvati brend" tako što će uvozne aparate prodavati pod svojim imenom. Nisu nam iz Končara odgovorili na pitanje je li istina da su 2014. godine kao pomoć obiteljima na poplavljenim područjima Županje poslali štednjake proizvedene u Turskoj.

Vlasnik i direktor tvrtke Kontakt Kućanski aparati, Krešo Pavlinić, bio je puno razgovorljiviji nego direktor u Končaru.

"Vjerujem da je do prebacivanja proizvodnje došlo zbog sumnje Končara da je proizvodnja štednjaka i bojlera profitabilna. Mi se nastojimo domaćinski ponašati i nekako se pokrivamo, nismo gubitaši. Isplaćujemo plaće, plaćamo najam i radimo svake godine sve bolje. S nova dva strana kupca radit ćemo od ove godine aparate pod tuđim imenima, nešto je naših komponenti, nešto stranih. Nadam se da ćemo sljedeće godine izaći na tržište pod svojim imenom. A ovo što radimo za Končar je u potpunosti hrvatski proizvod", kaže Pavlinić.

Proizvodni asortiman definitivno je, negdje oko 2002. godine, spao na štednjake, kuhala i bojlere (FOTO: Pixabay)

"Hala i strojevi su u vlasništvu Končara, a Kontakt je u najmu. Radnici su od Končara dobili sporazumni raskid ugovora i otpremnine i uključili su se u novo poduzeće. Proizvodimo plinske i električne štednjake i električne grijalice vode, dakle male i velike bojlere od pet do 300 litara", otkriva Pavlinić. Protočne bojlere, kakvi su se nekad proizvodili u pogonu u Samoboru ne isplati se proizvoditi zbog loše mreže niskog napona u Hrvatskoj, kaže direktor Kontakta.

"Lani smo proizveli oko 15.000 štednjaka i 60.000 bojlera, sve za Končar", kaže Pavlinić. Prisjeća se kako rekord proizvodnje nije postavljen u socijalizmu, nego 2008. godine, kada je proizvedeno 170.000 štednjaka i 200.000 bojlera. Te godine propala je talijanska kompanija ASEA grupa, koja je proizvodila četiri milijuna bojlera i na tržištu je ostala rupa, koju je Končar iskoristio.

"A za štednjake smo imali suradnju s jednom također talijanskom kompanijom, pa smo dosta radili. Čak su proizvedeni aparati koji su izvezeni u Kinu", kaže Pavlinić.

Sam naziv "Kontakt" zapravo je naziv stare zagrebačke tvrtke za proizvodnju kućanskih aparata, koja se 1970. godine udružila u grupaciju Končar. Do 1998. godine djelovala su dva društva, "Končar štednjaci" na Žitnjaku, i "Končar Mali kućanski aparati" u Samoboru, kada su udruženi u jednu tvrtku Končar Kućanski aparati. Osamdesetih godina prošlog stoljeća na Žitnjaku je štednjake proizvodilo oko 700 ljudi, a male kućanske aparate u Samoboru, uključujući bojlere, više od 500 radnika.

Đurđica Vujičić, radnica koja se u pogonu u Samoboru zaposlila još 1984. godine, prisjeća se kako se početkom devedesetih godina pomalo počelo otpuštati radnike kao tehnološki višak. Prije nego će se 1998. preseliti na Žitnjak ostalo ih je 220, njih 90 nastavilo je raditi na Žitnjaku, a otpušteno je tada 130 radnika.

"Na Žitnjaku su do 1998. proizvodili samo štednjake i bili su pred propašću, a onda su bojleri izvukli proizvodnju. Veliki bojler i dan-danas najviše vuče cijelu proizvodnju, dnevno se radi po 500 komada i prodaje se diljem svijeta. Ne znam kako je Končar vezan s Kontaktom, valjda moraju imati nekakvu proizvodnju da bi mogli uvoziti i prodavati tu robu pod svojim imenom. Mi radnici uopće ne znamo zašto i kako su se tako razdijelili, nitko nam nije objasnio, mi smo hoćeš-nećeš morali potpisati ugovor s Kontaktom, da bismo zadržali radna mjesta. Zato smo se povezali sa Sindikatom metalaca, ne bi li oni nekako istražili što se događa", govori nam Vujičić.

Končarov kalorifer prvih generacija (FOTO: podarimo.si)

"Naši su svi proizvodi bili jako kvalitetni dok nisu počeli uvoziti. I to nije lijepo", kaže gospođa Đurđica. S ponosom ističe stare kalorifere, i sama jednoga kod kuće ima već 20 godina, koji su mogli raditi i kao grijalice i kao rashladni ventilatori. Kaže i da odmah u dućanu prepozna štednjak iz Turske po rebrastom limu, dok hrvatski ima glatki lim.

"To je toliko tanko, da kad biste pritisnuli sa strane, ostao bi udubljen, da nije rebrast", objašnjava nam.

Direktor Pavlinić, koji je u tvornici na Žitnjaku više od 30 godina, potvrđuje kako su bojleri bili glavni Končarov adut.

"Nakon spajanja, proizvodnja bojlera dignuta je peterostruko. Otpali su aparati za koje je u tom trenutku glavni svjetski izvor bila Kina. Mali kućanski aparati proizvode se u Kini za svega nekoliko dolara. Morate imati produkciju od nekoliko milijuna komada aparata da biste pokrili investiciju. Prije desetak godina od te proizvodnje odustalo je Gorenje, na koncu i Bosch grupa", kaže Pavlinić. Proizvodni asortiman definitivno je, negdje oko 2002. godine, spao na štednjake, kuhala i bojlere.

"Mi smo u Samoboru imali sve svoje, i plastiku, i lakirnicu, emajlirnicu, varionicu, sve. Jedino smo grijače za bojlere dobivali iz Končara iz Požege", kaže gospođa Vujičić, i nije joj jasno zašto se sada plastični dijelovi za štednjake i bojlere rade u tvrtci Preplam iz Jakovlja, a i limovi se uzimaju od drugih tvrtki.

"Mi imamo strojeve, mogli bismo raditi sve, a na plastici je ostao samo jedan čovjek. No, kad je više nekakvog posla, onda svi radimo sve", kaže Đurđica Vujičić. Plaća im je za život nedovoljnih 2.400 kuna. 

"Ako imate mali opseg posla, onda ga je jeftinije dati negdje van. Mi nastojimo vratiti taj posao i dovući novi, ali gleda se i financijski rezultat, znate. Proizvodeći razne robe i usluge, morate proizvesti novac. Ako ne uspijete doći do novca, uzalud vam svaki angažman. Nismo odustali od proizvodnje plastičnih dijelova, ali morate znati da tržište tih plastičnih proizvoda na hrvatskom tržištu najvećim dijelom danas drže firme iz Srbije", objašnjava direktor Kontakta, Krešo Pavlinić.

Pavlinić kaže kako je smanjenje broja radnika i posljedica automatizacije procesa i navodi primjer bivše AEG-ove, sada Electroluxove, tvornice u njemačkom Rothenburgu, koja proizvede tri milijuna štednjaka godišnje, a zaposleno je svega desetak radnika u proizvodnji. Bio je u posjetu toj tvornici kada je Končar 2013. godine tamo kupovao neke od njihovih proizvodnih strojeva.

"Onako kako se nekad radilo, tako se sigurno više ne radi nigdje. Morate raditi sa što manje udjela ljudskog rada, što brže, što jeftinije", kaže Pavlinić, ali dodaje da se sadašnji broj radnika u Kontakt Kućanskim aparatima sigurno neće smanjivati. Treba tu proizvodnju podržati. Ljudi smo, nismo roboti.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je u okviru projekta "Potpuna propast hrvatske industrije: proizvodili lokomotive, sad uvozimo i igle!" koji je podržalo Ministarstvo kulture temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u neprofitnim medijima