Društvena vrijednost filma u mutnoj bari revizionizma
Iako se bavi okolnostima spašavanja pravoslavne djece iz konc-logora NDH, film "Dnevnik Diane Budisavljević" savršen je odraz države u kojoj živimo. Kao čin otpora povijesnom zaboravu, on je u defanzivi. Poput većine progresivnog dijela hrvatske javnosti, autorica kao da nema samopouzdanja preći liniju demarkacije koju je nametnula desnica, zbog čega je većina minutaže potrošena na uvjeravanje gledatelja da su konc-logori uopće postojali i da su se tu dešavali zločini.
Za početak, ne postoji nikakav interes za proceduru. Ne saznajemo ništa o tome kako je Diana Budisavljević izvukla svu tu djecu iz logora. Umjesto detalja, opća mjesta („Mi smo pravoslavci Julije. Za ustaše je to ko da smo Židovi“). Uvodna konstatacija – „spoznaje o tolikim mukama mogle su se podnijeti samo zato što je bilo toliko posla da se o njima nije moglo razmišljati“ – trebala se i nekako ilustrirati. Na primjer, kada Diana kucka po pisaćoj mašini, bilježeći podatke brojne neimenovane djece na karticama, umjesto ekspozicijskog monologa Alme Price koji služi da skrati priču bilo bi mnogo efektnije pustiti scenu da traje i čuti sve te brojke i imena, prikazati trajanje i frustraciju birokracije.
S obzirom da likovi većinu vremena trate na recitiranje podataka dostupnih na Wikipediji, ne saznajemo ništa ni o ličnosti Diane Budisavljević. Igrani dijelovi filma ogoljen su faktografski skelet, a čak i dirljivi dokumentarni iskazi preživjelih logoraša upregnuti su u službu mlakog humanizma koji paradoksalno ne pokazuje nikakav interes za pojedinosti života niti jednog od svojih likova. Brojni kritičari stavili su takve mane u zagradu, naglašavajući društvenu relevantnost filma.
Alma Prica u ulozi Diane Budisavljević (SCREENSHOT: "Dnevnik Diane Budisavljević")
Međutim, za film koji stremi biti društveno relevantan on ne pruža nikakvu nadu, pa čak niti bunt ili bar indignaciju. U tome ga sprječava individualistička ideologija koja nema doticaja s realnim povijesnim okolnostima na ovim prostorima. Primjer: scena ulaska partizana u Zagreb oslanja se na arhivsku snimku entuzijastičnog naroda, čime se postiže zlokobna asocijacija na uvodnu arhivsku snimku istog tog naroda na istom mjestu prilikom endehazijske parade. U sljedećoj sceni, bešćutni komunistički aparatčik jadnoj Almi Prici uzme ormar s njenim spisima. U tom trenutku čovjek se lako može zabuniti da gleda "Dugu mračnu noć" Tonćija Vrdoljaka, još jedan film o hrabrom individualcu koji se nađe na meti ustaškog i jugoslavenskog režima.
Nije ni čudo što je atmosfera filma toliko pogrebna: da smo između 1941. i 1945. godine ovisili isključivo o moralnoj hrabrosti pojedinaca većina nas ne bi bila među živima. Srećom, nismo. Imali smo i komunističku ideologiju inter-etničke solidarnosti i suradnje, kao i komuniste na terenu koji su spriječili brojne pokolje tako što su pod cijenu vlastitog života okretali pušku protiv vlastitih sunarodnjaka koji su vidjeli samo rasu i etnicitet. To se zove humanizam! Film naravno nema nikakvu obavezu predstaviti širi povijesni kontekst, ali u trenutku kada uvodi bešćutnog komunističkog aparatčika kao simbol zlokobnog državnog aparata njegova "društvena vrijednost" pada u mutnu baru revizionizma, istu onu u kojoj se mrijeste i seru svi oni čiji nacionalni identitet nužno ovisi o negiranju prosvjetiteljskog, progresivnog i humanističkog karaktera jugoslavenskog komunizma.
Lišen nade i bunta, moralni osjećaj filma sveden je na sućut. To naprosto nije dovoljno da bi film mogli proglasiti umjetnički, a kamoli društveno relevantnim. Zašto? Pa zato što je film o žrtvama logora u NDH produciran u državi koja je dopustila da nedaleko najvećeg bivšeg logora u NDH dan danas stoji ustaška spomen ploča. Eto ti i savršenog zadnjeg kadra.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: screenshot/Dnevnik Diane Budisavljević
Europska unija mora posebnu pozornost obratiti na procese revizije povijesti u RH,odnosno afirmaciju ustastva,jer je ustastvo hrvatska verzija nacizma.Zbog toga sto taj proces relativizacije ustaskih zlocina u tzv
ndh,nije puki hir gradjana vec je to podmuklo smisljen plan nastao i financiran iz samog vrha drzavnih institucija i crkve u hrvata.
Za pocetak,EU bi morala konacno uspostaviti komisiju ,odnosno supervizore koji bi se bavili istinom o dogadajima iz 2.svj.rata.
Hrvatsko gradjanstvo je po tom pitanju danas veoma zapusteno a posljednjih 30.godina revizionisti pisu neku novu povijest u kojoj se afirmira ustaski pokret i umanjuju,odnosno opravdavaju rasni zakoni,genocid i konc .logori na prostoru ndh.
Za pocetak bi bilo dovoljno u vecernjem terminu na jednom od programa htv prikazativati dokumentarne filmove o 2.svjetskom ratu.
Postoje fenomenalni filmovi koi prate uspon i pad nacisticke njemacke i njezinih saveznica,ako to prikazuju gotovo svakodnevno njemacki tv kanali ,ne vidim razloga da se tako nesto ne prikaze hrvatskim gradjanima.
Dokumentarni filmovi bazirani na cinjenicama i stvarnim dogadjanjima uz intervjue tada jos zivucih svjedoka tog vremena,dali bi odgovore na mnoga pitanja pomahnitalih revizionista sa prostora bivse sfrj.
Jedan cjelovecernji dokumentarni film o recimo ustaskim logorima smrti u ndh,bio bi dobar pocetak.