Hrvatsko društvo, ako ono svih ovih godina uopće postoji kao aktivni subjekt, nekako je naučilo živjeti s fašističkim simbolima. Preciznije kazano, ustaškim. Ispočetka su većini bili razmjerno glatko nametani, inicijalno uslijed sukoba SR Hrvatske s režimom Slobodana Miloševića. Uz institucije su se uspinjali više nalik puzavici, negoli grafitima. Zatim smo shvatili da se ni s fasada niti iz našeg društvenog života neće sami povući, pa smo se vremenom akomodirali na njih.

Isto će to vrijeme ubrzo postati povijest. A baš novu povijest iskoristit ćemo kao alibi za verifikaciju znamenja paravojnog HOS-a, recimo. Onog ustaškog „Za dom – spremni“, dakle. Kaže se: danas ne možemo negirati da su devedesetih i ti simboli bili dijelom obrane zemlje. I, jer je to činjenica, ne smijemo falsificirati historiju i zahtijevati retuširanje povijesnih zastava. Onih koje se zato i u novo doba, eto, sasvim prirodno i spontano vijore po braniteljskim obljetnicama, nogometnim utakmicama, svadbama i blajburzima. Nema veze što su do onog časa bile već gotovo pola stoljeća zabranjene - poput srodnih gadosti širom svijeta - kao znakovlje najgoreg svjetonazora, ne samo prakse, još otkako ova životinjska vrsta pamti sebe.

Sasvim logična posljedica takvog revizionizma i brzopuzajuće fašizacije jest, s druge strane, stalno nastojanje da se još zločinačkijim od te ideologije prikaže – komunizam. I s njim crvena zvijezda petokraka. Najnoviji kvantni pomak u tom smjeru autorizirala je ovih dana policijska uprava Krapinsko-zagorske županije, zatraživši od organizatora skupa kojim se obilježava rođendan Josipa Broza u Kumrovcu da tamo ne budu isticana uobičajena socijalistička i komunistička obilježja.

Štoviše, na informativnom razgovoru u policiji organizatorima je eksplicitno kazano da tim skupom, a naročito ozloglašenim obilježjima, „vrijeđaju osjećaje hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja“. Dotle su naime došli: imamo policiju za osjećaje. I ta emocijska hrvatska policija više nije karikaturalna, nego avangardna pojava. Ona ide dobar korak ispred političkih i demokratsko-izbornih tijela kakva nam inače donose zakone o uvredljivim pojavama i kolektivnim osjećajima. 

Ali prije tog policijskog iskoraka nastupio je ipak pozamašni dio političke elite koji smjera na osudu „svih totalitarnih režima“. Kraće izraženo, njih dvaju – fašističkog i komunističkog, ne nužno tim redoslijedom. Da bi sve bilo još ozbiljnije, prvo je tu kolektivnu uvrijeđenost internacionalizirao Zapad, štancajući zvanične proglase o crvenom zlu. I mi smo se nošeni olujama postsocijalizma na to nalijepili kao mokre novine na banderu.

Policija je od organizatora skupa kojim se obilježava rođendan Josipa Broza u Kumrovcu tražila da tamo ne budu isticana uobičajena socijalistička i komunistička obilježja (FOTO: Hina)

Ni svijet niti hrvatski zakonodavci nisu stigli odmaknuti toliko daleko da zabrane petokraku i veličanje socijalističkih vrijednosti. Nezgodna je okolnost to što ideologije realno bivaju mjerene prema svojim vrijednosnim sustavima, a manje po ekscesnim pojavama i sistemskim devijacijama kakve odudaraju od same vlastite teorije. Da nije tako, križ bi Isusov odavno s razlogom bio prokazan i stavljen izvan zakona kao pošast. Ne bi ni trebalo spominjati razne mu temeljne, kanonske dubioze.

O kapitalizmu i njegovim žrtvama da ne govorimo, jer bismo lako dokazali da s njim ukorak idu civilizacijski pogubna i teorija i praksa. No fašizam i komunizam u međusobnom ogledu stoga iziskuju daljnju analizu. Zloupotreba petokrake u terminalnoj fazi raspada SFRJ i Jugoslavenske narodne armije nije dostatno opravdanje za odbačaj historijskih dostignuća komunizma i socijalizma. Ili je možda zamišljeno da bi trebalo biti, s obzirom na revizionističku alkemiju oko fašiz(a)ma.

Ipak nije posebno zamišljeno, nego je fašizam i danas i nekoć, u svojoj suštini, a svakako i programskim načelima, pokret izrastao na radikalnom otporu prema dvjema drugim sinkronim ideologijama, komunizmu i liberalizmu. Potonja je dospjela na udar fašista slijedom internog zamjeranja – nije imala odgovor na komunistički uzlet izazvan njezinim demokratizacijskim limitima. Pa, tako je nekako i danas, dok svjedočimo upravo emaniranoj profašističkoj hiperosjećajnosti hrvatske policije. Ona pokušava udariti zadnji akord u kompoziciji, onaj po kojem ustaše već imaju legitimitet, a komunisti ga zauzvrat gube.

Globalna kapitalistička zajednica nema rješenje za vlastite ekonomsko-političke kontradikcije koje su nas utjerale u novu trusnu epohu. Rast fašizma svud oko nas je dosljedna reakcija na legitimacijsku krizu liberalno-demokratskog mainstreama i buđenje lijevih tendencija. Mada internacionalna ljevica zasad još trlja svoje pospane okice – jedva da se donekle prenula i socijaldemokracija – ekstremna desnica ne propušta šanse koje taj stres obilno isporučuje. Sve preko širećeg nezadovoljstva obespravljenih radnika, do transkontinentalno nadirućeg očaja izbjeglica. Predziđe kapitala izražava se nanovo fašistički. Institucionalno opiranje crvenoj zvijezdi nije tek produkt samoniklog ili naprosto regionalno izoliranog nacionalističkog resantimana. Ono je dio obuhvatnijeg konteksta čiju narav treba imati na umu već i ako se neofašizam želi samo shvatiti.

Ako bismo mu se pak prohtjeli još i suprotstaviti, neće pomoći obrana isključivo liberalnim arsenalom. Jedino sredstvo koje on nudi jest antifašizam. No promotrimo malo i njegov puniji potencijal, čisto dijalektički. Ukoliko je fašizam u prvom redu nastao kao fundamentalistički antikomunizam, rekosmo, onda bi i antifašizam trebao biti antiantikomunizam, ili ga neće biti. A jasno je da si kapital ne može dopustiti takvo samoukinuće. I zato svodi zvijezdu i svastiku na istu razinu.

U našim okolnostima to je očito po ishodu odmjeravanja zastava i grbova iz socijalizma, i ustaškog „Za dom – spremni“ te šahovnica s bijelim kutnim poljima. Međunarodni antifašistički savez liberalne provenijencije neće međutim biti u prilici opet spasonosno koalirati s komunistima. Kad ih je oronule zgazio koncem Hladnog rata, prerano je oglasio totalnu pobjedu i kraj povijesti. Hrvatska policija utoliko nam samo javlja da će mu se i onaj prethodni trijumf naknadno pokazati jalovim.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Kaportal

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"