FILOZOF U TEATRU – SLAVOJ ŽIŽEK

Gledamo laž koja nam daje uvid u istinu

ritn by: Mladen Bićanić | 22.01.2015.
FILOZOF U TEATRU – SLAVOJ ŽIŽEK: 'Gledamo laž koja nam daje uvid u istinu'
Po svom dobro znanom običaju Slavoj Žižek, u okviru Filozofskog teatra u zagrebačkom HNK, otvorio je cijeli niz tema i pitanja, osvrnuo se na gotovo sve bolne, neuralgične točke današnjeg vremena i društva: proturječnosti globalnog, liberalnog kapitalizma, terorizma, kršćanstva, islama, slobode, demokracije i manipulacije, dotaknuo se brojnih imena i ličnosti svjetske historije i kulture, od antičkih filozofa do Marxa i Hegela, od velikana svjetske misli do ratnih zločinaca, staljinizma i nacizma: no ipak je nekako u središtu tog putovanja suvremenom svjetskom političkom i kulturnom scenom ostalo promišljanje teatra. Gdje je, dakle, taj nulti nivo kazališta po Žižeku?

"Govoreći o kompeticiji između kazališta i filozofije, ja mislim da Platon nije pogriješio u tome što je vjerovao u ideje već što nije vidio gdje se ideja nalazi. A to je situacija koja se događa svakodnevno, kad ja nisam to što ja zaista jesam, već igram neku ulogu, imitiram neki model. Gdje ja vidim nulti nivo kazališta?" Tom konstatacijom i tim pitanjem slovenski filozof i psihoanalitičar Slavoj Žižek otvorio je treću rundu razgovora u okviru Filozofskog teatra u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, nakon gostovanja francuske filozofkinje Julije Kristeve i talijanskog pisca Niccola Ammanitija.

Po svom dobro znanom običaju otvorio je cijeli niz tema i pitanja, osvrnuo se na gotovo sve bolne, neuralgične točke današnjeg vremena i društva: proturječnosti globalnog, liberalnog kapitalizma, terorizma, kršćanstva, islama, slobode, demokracije i manipulacije, dotaknuo se brojnih imena i ličnosti svjetske historije i kulture, od antičkih filozofa do Marxa i Hegela, od velikana svjetske misli do ratnih zločinaca, staljinizma i nacizma: no ipak je nekako u središtu tog putovanja suvremenom svjetskom političkom i kulturnom scenom ostalo promišljanje teatra. Gdje je, dakle, taj nulti nivo kazališta po Žižeku?

Slavoj Žižek HNK
"Ponekad možemo vidjeti istinu jedne situacije samo ako dodamo jednu laž" - Slavoj Žižek (FOTO: Mara Bratoš/hnk.hr)

"Vidim ga u jednom divnom detalju. Mnogo puta neka grupa ljudi ima neke traume, ne može to iskazati, i onda igraju neku fikciju. Upravo da bi izbacili te frustracije, i onda se odluče, amaterski, da insceniraju neki teatar, igru, i pošto je to samo uloga, oni mogu otvoreno to kazati. Ja mislim da je to velika lekcija autentičnog teatra. To znači da je u fikciji više istine nego u onome što mi zaista u svakodnevnom životu jesmo. Baš tada kada igram ulogu tada se ja ostvarujem, tada sam u kontaktu s vječnošću. To Platon nije vidio, to da je vječnost u tome, u ulozi ne u originalu, tako da stvari treba samo okrenuti, u smislu da je više istine u nekom sublimnom prividu, bljesku, nego u vulgarnoj realnosti. I u tom smislu ja vjerujem u kazalište: da tamo ima više istine nego u realnosti. Zato i mislim da je potpuno pogrešan problem da li kazalište može na sceni dati točnu sliku realnosti - ne, problem je u tome da li mi u realnosti možemo biti na nivou kazališta! Zato ja mislim da je više istine u onome što se dešava na pozornici nego, šta ja znam, u mojoj dubini, itd... jer čak kad smo mi i najspontaniji, mi igramo... Ako ima nešto što možemo naučiti od psihoanalize, to je da čak u običnom životu, gdje ne igramo, uvijek igramo samog sebe. Imitiramo neki, obično ne sasvim svjesni, model koji imamo o sebi. Najteža stvar na svijetu je biti spontan, to je skoro nemoguće. Kao psihoanalitičar ja bih kazao da je najteže danas biti autentično spontan. Najteže je danas postići upravo to: jednostavno, spontano iskustvo. Da se zaista otvoriš nekoj stvari ili nekoj drugoj osobi", objašnjava.

No, Žižek nam, govoreći o teatru, želi otvoriti i neke nove puteve, okrenuti neke nove stranice kada je riječ o tome da se neka stara, poznata priča ispriča na neki novi način, pokazati nam svu ljepotu igre pripovijedanja koje ne želi slijediti ustaljene obrasce i modele, on želi priču koja će samu sebe promijeniti, koja će ostati prividno ista, a ipak biti ispripovijedana u novom ključu. I zato je odlučio napisati novu Antigonu, polazeći od Sofokla, od mita i drevne priče, ali sa sasvim drugim završetkom, čak joj dozvoljavajući da ima nekoliko verzija, nekoliko načina na koji se odvija, promijenivši samo neki mali kotačić tog pripovjednog mehanizma koji od tog trenutka kreće novim smjerom. Evo kako to zvuči kada on pripovijeda:

Slavoj Žižek HNK
I treća runda razgovora u okviru Filozofskog teatra bila je izuzetno posjećena (FOTO: Mara Bratoš/hnk.hr)

"Ja sam veliki prijatelj onih pokušaja da se staru priču ispriča na novi način, i u tome nema ništa postmodernog. Pitao sam se: zar je ova Antigona koju mi poznajemo, jedina moguća Antigona? Naravno da nije, pa već je Sofoklo promijenio priču, izvorni mit Antigone sasvim drugačije izgleda. I u tome je onda bila moja ideja - nešto malo promijeniti u nekom ključnom momentu i onda priča ide u sasvim drugom smjeru. Tako da u mojoj verziji ide ovako - prva verzija, kao što dobro znate priču, kao kod Sofokla. U drugoj verziji, i uvijek me je fascinirala ta mogućnost, Antigona pobijedi, uspije uvjeriti Kreonta da su svi mrtvi jednaki, imaju pravo na pokop i ritual smrti. To se i dogodi, ali se dogodi i ono čega se Kreont bojao: ljudi eksplodiraju, zašto se svečanosti priređuju za pokop izdajice, brata Antigone, i dolazi do građanskog rata. Teba se ruši, sve je u plamenu, i Antigona šeta razrušenim gradom, poluluda, i citira svoju hit-liniju: ja sam stvorena za ljubav, ne za rat; a kor joj odgovara: E pa djevojko, to što si htjela to sad imaš! To je moja pesimistična druga verzija. A imam i treću verziju, to je moja jakobinska-radnička klasa verzija, u kojoj kor, antički kor koji obično priča obične gluposti, kao velike mudrosti koje ja mrzim, jer mislim da su te mudrosti nešto najkompromističnije, prestaje biti taj glupi chorus, i kad se Antigona i Kreont svađaju kor intervenira, kaže im da svojim glupim svađama ugrožavaju sigurnost grada i države, i kao neki jakobinski komitet odlučuje da ih likvidira i da uspostavlja narodnu demokraciju! To je moja Antigona!", objašnjavao je Žižek prepunom auditoriju. Dodat će da je, naravno, stvar mnogo kompleksnija, jer razrađuje i brojne druge varijante, ali misli da ima nešto u smislu da jedini mogući konflikt nije samo između Antigone i Kreonta.

"Znači ta pragmatična verzija, sukob države i vjernosti porodičnim tradicijama - ja mislim da bi jedina prava reakcija bila da se istupi van iz ove perspektive, koja se prikazuje kao jedina mogućnost. A nije jedina mogućnost. A zašto mislim da su nam potrebne varijacije jedne iste priče? Zašto nam je potreban takav postupak? Zato što mislim da nam to danas treba više nego ikada, čak politički, kada nam svi kažu: nema alternative. Čemu? Ovoj danas prevladavajućoj neoliberalnoj politici, itd... Ne, alternative ima i treba započeti ovim, na najelementarnijem nivou, znači različite priče pričati. Tako trebamo da gledamo na sadašnjost danas, zato mi se čini da takav pristup, više verzija jedne priče, dakle pluralnost pripovijedanja, ima smisla. I još samo nešto, jedan divan paradoks, to sam pokušao prakticirati u tekstu o Antigoni: ponekad možemo vidjeti istinu jedne situacije samo ako dodamo jednu laž. I ta je laž potpuno nepotrebna, suvišna, i možemo je odbaciti kada kroz nju vidimo istinu. I u tome bi bila za mene, da se vratim početnoj točki, prava veličina teatra. Nije istina to što gledamo, Platon je imao pravo, mi gledamo tamo laž, tome se Platon približio, ali nije baš došao do toga, gledamo laž koja nam daje momentalni uvid u istinu. U našu istinu“, zaključio je Žižek.

Ivor Martinić
Ništa suvišno u "Bojim se da se sada poznajemo" nećete naći (FOTO: gavella.hr)

Mnogostrukost verzija jedne priče, niz rukavaca koji se od izvorišta događaja račvaju kako se pripovijedanje bliži kraju ponudio je, u novom dramskom rukopisu, hrvatski dramatičar mlađe generacije, Ivor Martinić (Split 1984.). Riječ je o predstavi "Bojim se da se sada poznajemo" što je svoju praizvedbu na njemačkom jeziku (prevoditeljica Renata Britvec) imala sredinom studenoga prošle godine u Theater und Orchester Heidelberg u režiji Miriam Horwitz, da bi je u Gradskom dramskom kazalištu Gavella u Zagrebu, prije nekoliko dana, postavio austrijski redatelj Dominique Schnizer (Graz 1980.). Njemački dramski umjetnici gostovali su i u Zagrebu, što je bila ne tako svakidašnja prilika da u dvije večeri vidimo dva potpuno različita pristupa praktično istom dramskom tekstu, nastalom u okviru projekta „Umijeće starenja“ što se, zahvaljujući Europskoj kazališnoj konvenciji, odvija u osam kazališta iz Njemačke, Rumunjske, Slovačke i Hrvatske.

Svoj novi dramski tekst Martinić gradi poput zamka od pijeska na nekoj pustopoljini, nezaštićen od naleta vjetra - što sagradi vrlo se brzo razgradi, razmrvi, rastrese, biva razneseno u beskraj. Jer on gradi najnestalnijim od svih materijala - fluidnim sjećanjem, krhkim pamćenjem, sav zapleten nitima zaborava. Rekao bi književnik Filip David, ovogodišnji dobitnik nekad prestižne NIN-ove nagrade za književnost, što se dodjeljuje već punih šest desetljeća: "Pamćenje je često strašnije od zaborava. Ali, sjećanje, ma koliko bolno bilo, dio je našeg identiteta, ono što čini da smo to što smo." U tim nedohvatljivim, često izmaštanim, često samo željenim predjelima pamćenja, sjećanja i zaborava Martinić vaja svoje likove, oblikuje, koliko mu trenutak dozvoli, njihove snove, čežnje i boli, njihovu tugu, žal i krhotine sreće.

"Moraš zaboraviti da bi mogao živjeti.Onda ćeš biti sretan" poručuje jedan lik. "Jučer sam se sjetila trenutka kada si rekao da me voliš", reći će drugi, svjestan bolne istine kako je taj trenutak odavno nestao i prestao biti sudbonosan za njihove živote. Nekoliko puta netko će reći: "Nećeš dobiti od mene više nijednu lijepu rečenicu". I time je sve rečeno, zapečaćeno, okamenjeno, preostaje samo da se konstatira: "Kada imaš previše stvari onda si star - kada si star, onda umireš." Kratko, jasno, jezgrovito, ubitačno.

Tako dramski misli i piše Ivor Martinić, ništa suvišno nećete naći među redovima, sve je precizno uglavljeno, očišćeno od balasta, banalnosti, patetike s predumišljajem. A opet sve kipti životom negdje duboko unutra, ispod fasade tih nesretnih likova, u njihovoj nutrini i dalje grca vapaj za punim, stvarnim životom, neostvarenim dodirom, poljupcem zaboravljenim tko zna kada i gdje, za sastankom koji se nikada neće ugovoriti, kamoli ostvariti. Pjesnik i dramatičar nedostižnog, a tako običnog, čovjeku toliko nužnog, životno potrebnog iskustva u komunikaciji s Onim Drugim, komunikaciji koju tako teško i rijetko uspijevamo postići.

Bojim se da se sada poznajemo
Njemačka izvedba ulazi u sferu fizičkog, tjelesnog, sva je u pokretu tijela, govoru ekstremiteta (FOTO: theaterheidelberg.de)

Njemačka izvedba upravo igra na tu kartu: čvršća je i logično proizlazi iz Martinićevog dramskog predloška, ulazi u sferu fizičkog, tjelesnog, sva je u pokretu tijela, govoru ekstremiteta, u glasu i kriku kako bi barem pokušala pronaći trag tih izgubljenih dodira, zaboravljenih susreta, neprežaljenih milovanja. Četiri lica ne govore jedno drugome već publici, sve je to jedan veliki monolog, gotovo solilokvij ogrezao u te propuštene prilike, zaogrnut izgubljenim sjenama nekadašnjih života kojih se, doduše možda više i ne sjećamo, ali njihov zov je još uvijek prejak da ga ne bismo čuli. Točno zapaža Dubravko Mihanović u programskoj knjižici predstave: "Dramska napetost ne proizlazi toliko iz odnosa između likova, koliko iz njihovih pokušaja, pojedinačnih i zajedničkih, da uhvate neuhvatljivo, upamte zaboravljeno, dožive nedoživljeno, zadrže otišlo, ožive umrlo".

Njemačka redateljica Miriam Horwitz to nepogrešivo pronalazi i iznosi u svojoj inscenaciji, njemački dramski umjetnici igraju Martinića punim plućima, dušom i srcem što kuca baš u njegovim rečenicama. Spomenuta Renata Britvec pojašnjava: "Ivor Martinić napisao je dramu za vrijeme i nakon radionice s umjetnicima iz Theater und Orchester Heidelberg te kazališta Gavella iz Zagreba. Martinić koristi činjenicu da su ovu dramu nadahnuli umjetnici iz barem dviju različitih nacija, kako bi nam na predivan način pokazao čovjekovu potrebu za riječima, jezikom, pričom, sjećanjem i, zbog toga, poviješću. Ali više od svega, on oslikava čin potrage za riječima koje bi ono što osjećamo prevele u nešto što možemo pojmiti, što možemo razumjeti, što možemo podijeliti i s čime se možemo pomiriti."

Je li to također ona nepatvorena snaga teatra, njegova veličina kako je promišlja Žižek, da gledajući laž - čitaj nepouzdano sjećanje, krhko pamćenje i pokidani zaborav - momentalno spoznajemo istinu? Martinić, naravno, ne nudi konačne odgovore, to dobar teatar nikada ne čini - dovesti nas do samog ruba spoznaje, ohrabriti nas da zavirimo što se krije onkraj beskraja, već je i više nego dovoljno.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Mara Bratoš/hnk.hr

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PRŽENJE MOZGA: Vampiri su među nama!

    19.01.2023.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Vampiri su među nama!

  2. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Je li nas opametila 2022.?

    17.12.2022.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Je li nas opametila 2022.?

  3. MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Sarajevo

    14.12.2022.

    Marko Pogačar

    MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Sarajevo

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije