BDP je sinonim napretka, blagostanja i kvalitete života (IZVOR: Indexmundi)
 

Jasno je iz ove tablice da je BDP u Estoniji rastao kako većina zemalja u EU može samo sanjati. No, ako pogledamo malo dublje i ne zurimo samo u tablicu rasta BDP-a, vidjet ćemo da je u istoj toj Estoniji, bez obzira koliko i kako rastao famozni BDP, emigracija i smanjenje stanovništva - konstanta od 2003. godine. Dakle, čitavu dekadu Estonci uporno odlaze iz svoje zemlje usprkos tome što uživaju sve blagodati posve slobodnog tržišta, male državne uprave, niskih poreza i gotovo zanemarivog broja "uhljeba". 

Unatoč rastu BDP-a, iz Estonije se stanovništvo iseljava već čitavo desetljeće (IZVOR: Indexmundi)

Istovremeno s rastom BDP-a u Estoniji u posljednje tri godine, povećava se broj ljudi koji žive ispod razine siromaštva. U ovu kategoriju prema podacima iz 2013. godine u Estoniji spada 23,5 posto ukupnog stanovništva što donekle objašnjava konstantno iseljavanje. Možda ovaj fenomen u Estoniji još plastičnije pojašnjava tablica nejednakosti distribucije dohotka. Prema ovom parametru famozna Estonija nalazi se u manje respektabilnom društvu Bugarske, Grčke, Rumunjske, Španjolske, Latvije, Litve, Portugala, Italije i, pogađate - Hrvatske koja zaključuje top 10 najnepravednije raspoređenih dohodaka u EU.

TOP 10 zemalja EU s najneravnomjernije raspoređenim prihodima (IZVOR: EUROSTAT)

Ukoliko bacimo oko na tablicu s podacima o broju građana EU koji su napustili svoju zemlju tražeći neko bolje mjesto za život, primijetit ćemo da na njoj nailazimo na polovicu zemalja iz top ten najnepravednije razdijeljenih prihoda. I ovdje Hrvatska zaključuje listu u stopu prateći, fetišistima slobodnog tržišta, toliko milu Estoniju.

Uz tradicionalno emigrantsku Irsku, krizom pogođene Grčku, Španjolsku i Portugal te Albaniju, zemlje s najviše iseljenika su upravo one s najnepravednijom one raspodjelom dohotka  (Izvor: EUROSTAT)

Slučajno? Odlučite sami. Ono što je pak sigurno jest da BDP nije nikakav indikator blagostanja određene zemlje.

"Pozitivnu korelaciju između rasta BDP-a u određenom razdoblju i percipiranog napretka ne treba zamijeniti mišlju kako je BDP dobar pokazatelj društvenog blagostanja", ističu Jeroen van den Bergh i Miklos Antal sa Instituta za znanosti o okolišu iz Barcelone u svojoj studiji "Procjena alternativa BDP-u kao mjeri društvenog blagostanja" napravljenog u ožujku za Europsku komisiju.

 400 milijuna puta veći BDP

Fetiš ekonomskog rasta, koji, usput, mjeren BDP-om konstantno ide eksponencijalno uzlaznom putanjom još od 50-ih godina (izuzmemo li krizne godine, dakako), nikako ne može biti mjerodavan pokazatelj blagostanja društvene zajednice. Osim ako pod tim ne mislimo isključivo na one koji pod kontrolom drže sredstva proizvodnje, odnosno kapital. Postoji jednostavan eksperiment koji demistificira rast BDP-a kao nužan uvjet za napredak društva.

"Priželjkivani rast od dva posto BDP-a godišnje (četiri posto smatra se iznimno visokim rastom), koji bi trajao sljedeće tisućljeće rezultirao bi BDP-om 400 milijuna puta većim od trenutnog. Teško je zamisliti da bi individualno ili društveno blagostanje moglo toliko narasti", tvrde van den Bergh i Antal dodajući kako to samo sugerira da korelacija između BDP-a i društvenog blagostanja u jednom trenutku mora pasti na nulu, ako do toga već nije došlo. 

Ono što danas, u doba informacija, propuštamo vidjeti još je u startu upozoravao Simon Kuznets, ekonomist koji je za izračun BDP-a kasnije dobio i Nobela. Naime, već na prvom predstavljanju izračuna u američkom kongresu tijekom '30-ih godina prošlog stoljeća Kuznets je upozorio "kako se blagostanje nacije slabo može utvrditi iz izračuna kakav je BDP". 

(ILUSTRACIJA: pixabay.com)

Ukratko, BDP je krajnja vrijednost dobara i usluga proizvedenih u nekoj zemlji, odnosno, mjéra ukupne ekonomske aktivnosti zemlje. Njime se mjeri sve što se da u novcu izmjeriti, uključujući i promet drogom, seksualne usluge prostitutki i slične nepodopštine. Ne mjeri se, međutim održivost razvoja, razlika u prihodima, zdravlje ili siromaštvo stanovništva. Kategorije iznimno važne za dobrobit društva. Sâma preciznost izračuna BDP-a prilično je diskutabilna te u svim zemljama ne uključuje sve kategorije. Tako je Italija još 1987. godine u izračun uključila sivu ekonomiju dok je Mađarska prostituciju i narkotike "legalizirala" 1995. godine.

Obzirom na nekonzistentnosti u izračunu BDP-a među članicama EU, po direktivi Europske komisije provodi se novi način izračuna BDP-a. ESA 2010 (Europski sustav nacionalnog i regionalnog računovodstva) od ove jeseni nalaže svim članicama da kurve i bijelo zaračunaju u vlastite ekonomije.

"Ne radi se o ničemu novom. Potreba za uvrštenjem ilegalnih aktivnosti u BDP postoji još od 1993. godine kada su one postale dijelom međunarodnog standarda", stoji u službenom priopćenju EU prilikom donošenja ESA 2010.

Veći rast čega i zašto?

Sâm Kuznets napisao je da se "želeći veći rast, trebamo zapitati; veći rast čega i zašto?". Neprekidni rast BDP-a kojem teže svi od političara, preko medija do ekonomista, predstavlja tek rast kao svrhu samome sebi. Rast nauštrb resursa, rast nauštrb okoliša, rast nauštrb zajednice. Društvo koje teži jedino ekonomskom rastu ne može biti društvo zdravih pojedinaca niti može biti zdravo društvo.

"Štoviše, kako se zemlje ekonomski razvijaju, smanjuje se utjecaj ekonomije na kvalitetu života. Zapravo, rastuća nejednakost unutar i između zemalja postaje sila koja stvara socijalne tenzije i konflikte kako u zemljama u razvoju, tako i u razvijenim zemljama", ustvrdila je profesorica Anantha Duriappah s UN-ovog sveučilišta na simpoziju o BDP-u dodajući kako ljudi često cijene nematerijalna dobra jednako, ako ne i više od materijalnih.

Razlozi su to zbog kojih je usporedba tržišne ekonomije s ekonomijama nekadašnjih socijalističkih zemalja neizvediva. Dok jedna sve vrijednosti tumači prevodeći ih u vrijednost novca, druga vrijednost vidi usprkos ekonomskoj neefikasnosti. Sama srž je u tome da jedna teorija čak i slobodno vrijeme pojedinca vidi kao oportunitetni trošak, dok druga na to gleda kao na vrijeme neophodno za razvoj samog pojedinca, čak i kada to znači smanjenu ekonomsku moć.

Pitanje koje je postavio sam Simon Kuznets i dalje je jednako aktualno i osnova problema. Kakvo društvo želimo i zašto?

 Lupiga.com

Naslovna fotografija: Flickr.com/Dennis Jarvis