„Zašto istospolna orijentacija nije poremećaj, i druge priče“, „Zaštita i promicanje prava LGBTQIA+ osoba“, „Nasilje nad LGBTQIA+ populacijom u Hrvatskoj“, „Uloga psihijatra u skrbi transrodnih osoba“,„Psihijatrijska skrb transrodnih i rodno raznolikih maloljetnika“, naslovi su samo od nekih predavanja koja će se upriličiti danas na zagrebačkoj Klinici za psihijatriju Sveti Ivan u sklopu edukativnog programa „Bolnica Otvorena JEdnakima!“. Time će se obilježiti Međunarodni dan borbe protiv homofobije, bifobije i transfobije (IDAHOBIT). Inače, taj dan je odabran kao spomen na datum kada je Svjetska zdravstvena organizacija 1990. godine uklonila homoseksualnost s popisa međunarodne klasifikacije bolesti. Nakon trideset i kusur godina, poruka IDAHOBIT-a ostaje ista, a to je slavljenje napretka koji je postignut po pitanju prava, ali istovremeno i podizanje svijesti o diskriminaciji s kojom se LGBTQIA+ osobe i dan-danas suočavaju.

Ako Bosanci nisu uspjeli razjebati Dansku, ne dajem Nepalcima velike šanse da će razjebati Hrvatsku. Mogu je samo unaprijediti. Prije će Nepalci preuzeti leksikografski zavod Miroslav Krleža, nego što će preuzeti svijet kriminala. Prije će smijeniti profesora na talijanistici Ninu Raspudića, nego što će postati novi klijenti odvjetnika Ljube Pavasović-Viskovića. Prije će izbaciti Zorana Milanovića s Pantovčaka, nego što će preuzeti neki krupniji posao Joze Berlina. Ovi što loše rade svoje poslove, oni su ugroženi. Radujem se svoj toj budućoj djeci današnjih dostavljača Glova i Wolta. Bit će ljuti, bit će bijesni, biće ludi, biće ambiciozni. Mlad sam čovjek i njihov prodor u društvo ću doživjeti. Stranci, a svoji na svome. Posebno se veselim piscima među njima, njih uvijek bude.

Smatramo da svako društvo koje drži do sebe nikako ne bi smjelo dopustiti da jedan profesionalan mediji i jedna nacionalna manjina postanu „žrtveno janje“ ucjenjivačke politike diskriminirajućih tendencija. Nedopustivo je da takav podmukli narativ, kojim se želi odrediti medijima što i kako smiju pisati, te ih upregnuti u nacionalistički imaginarij, postane i službena politika jedne demokratske države. Ovime se, u konačnici, širom otvaraju vrata opasnim namjerama autoritarne politike da se disciplinira i pokori cijelu medijsku scenu koja ispunjava svoju društvenu obavezu - da bude kritička i da ne podliježe političkim pritiscima. Osuđujemo svaku vrstu pritisaka i udara na medijske slobode te gušenje i sužavanje medijskog prostora, a posebno pritiske koji se rade zbog politike i političkih interesa. Zabrinjavajuća je sama ideja da se kao uvjet za sklapanje političkog koalicijskog sporazuma nametne represija prema jednom mediju, jer je u svojoj srži ovakva zamisao nedemokratska, diskriminatorna te kao takva apsolutno neprihvatljiva i skandalozna.

Priča s izdajom i Hrvatima seže valjda još od kralja nam Zvonimira, da ne kažem od Kaina i Abela koji doduše nisu bili Hrvati, ali ajde uvjerite vi u to Stephena Bartulicu. To s izdajom praktički je postalo Hrvatima opsesija. Nema mjeseca, tjedna, da ne kažem dana, kako se u nas Hrvata ne prozove barem jednog izdajnika. Rane su još svježe od one veleumne ideje koju je i službeno inaugurirao tadašnji ministar branitelja Mijo Crnoja kada je krenuo u realizaciju sastavljanja prvog poznatog registra izdajnika. Redikulizacija istog, a mislim sada na registar, ne na ministra, krenula je već neočekivanim tempom pa je Kolektiv Skroz preduhitrio ministra i promptno napravio web stranicu www.registar-izdajnika.org. Već u prvim satima u njega se samoupisalo oko tisuću Hrvata. Pamtite, vjerujem, te dane ponosa i slave izdajništva u Hrvata.