Prije koji dan u Zagrebu novinar Matej Knežević svjedočio je kad su „petorica zagrebačkih klinaca napala dvojicu Indijaca. Dok su ih napadali, dobacivali su im da se gube u Nepal“. Napisao je to na svom Facebook profilu.

Policija je uhitila tri osobe, dvojicu 18-godišnjaka i jednog maloljetnika. Policajci su pitali svjedoka jesu li Indijci prvi napali, odgovorio je da nisu, nego su „naši dečki“ nasrnuli na Indijce, pa mu je policajac rekao da je „to normalno“. Otkrit će to novinar/svjedok Knežević na Facebooku. 

Strašno je ako je za jednog policajca „normalno“ da „naši“ napadnu i tuku Indijce ili Nepalce, svejedno, i tjeraju ih u Nepal. Strašno je i to što nam se čini da mnogi hrvatski policajci tako razmišljaju. Nije ovaj jedini. Kao što ni ovaj napad na strane radnike nije jedini, bilo ih je prilično u posljednje vrijeme.

Istina, ministar unutarnjih poslova Davor Božinović jasno je osudio rasistički napad „bilo da se radi o stranim državljanima kao turistima … bilo da se radi o stranim radnicima koji svojim radom i trudom doprinose razvoju našeg gospodarstva i koji dolaze poštenim radom prehraniti sebe i svoje obitelji … Strani državljani postali su vrijedni članovi naše zajednice bez čijeg bi doprinosa, pa tako i brojnih turista, naš životni standard bio znatno niži“. 

Da, oni nas, Hrvatsku, na određeni način zaista spašavaju jer posljednjih godina kod nas sve više i više nedostaje radnika. Da nema (siromašnih) stranaca koji dolaze tu i rade uglavnom fizički najgore poslove, i da nema turista koji održavaju glavnu hrvatsku privrednu granu koja čini 20-25 posto BDP-a, životni standard bio bi nam znatno niži. 

Ministar Božinović upleo je u priopćenje MUP-a još neke rečenice u povodu kojih bismo željeli još nešto dodati. Piše ministar da je „ovaj čin nasilja potpuno neprihvatljiv i u suprotnosti s vrijednostima koje kao društvo moramo njegovati“, a te su vrijednosti one na kojima se gradi društvo u kojem se svi osjećaju sigurno i poštovano - bez obzira na etničku pripadnost, vjeru ili bilo koju drugu karakteristiku. 

Božinović je to lijepo napisao, tako da to ostane na papiru, on to možda stvarno i misli, i napisao je to kao zadatak koji treba ostvariti (u budućnosti), ali dosadašnja povijest od 1990. godine pa naovamo u Hrvatskoj - uglavnom - ne bi mogla potvrditi da su političke vrijednosti hrvatskog društva takve da su svi sigurni i jednako poštovani, bez obzira na etničku pripadnost. 

Napad mladića na Indijce u zagrebačkoj Tkalčićevoj ulici (FOTO: Matej Knežević)

Stvorila se nacionalna država, s nekim lošim praksama kao da smo tek pri kraju 18. stoljeća, u kojoj su se stalno isticali vječito nepogrješivi i neporočni Hrvati koji su u povijesti nevini uvijek bili nečije žrtve, s apoteozom tobože svetog hrvatstva koje se uvijek i oduvijek veže uz rimokatoličku vjeru i uz Kaptol, s praksom nacionalističke države u kojoj se, bez obzira na Ustav, bezočno revidirala moderna povijest kako bi se generacije uvjerilo u to da su u Drugom svjetskom ratu pravednici bili oni koji su ubijali i klali one koji im nisu pripadali, a tobože sve kao hrvatski domoljubi, rame uz rame s Adolfom Hitlerom i Benitom Mussolinijem. 

U prošloj godini MUP je izdao strancima 172.499 dozvola za boravak i rad, u ovoj godini do 31. srpnja 131.879 dozvole, od toga jednu trećinu za Zagreb. Ti podaci ne upućuju na točan broj stranaca koji sada u Hrvatskoj rade jer preciznih podataka nema, ali su procjene udruga poslodavaca da kod nas sada radi oko 110.000-120.000 stranaca, od kojih nažalost samo oko jedan posto ima visoku stručnu spremu. Svakako, iz godine u godinu stranih radnika je sve više, a i dalje prednjače radnici državljani BiH, pa Srbije, a onda oni iz Nepala, Indije i Filipina.

Hrvatska vlast godinama nije pripremala razmjerno osjetni dolazak stranih radnika iz Azije. Niti je za njih stvarala zakonske uvjete za rad i boravak, a niti je sustavno nacionalistički usmjeravano stanovništvo pripremala na masovniji dolazak ljudi druge rase. 

U Hrvatskoj i u Jugoslaviji nisu bili nikakav politički problem deseci tisuća studenata koji su kod nas i na naša sveučilišta dolazili iz zemalja trećeg svijeta, često i kao stipendisti svojih vlada. Dapače. Domaći ih nisu napadali, nije ih smetalo što su ti studenti druge boje kože. 

Hrvatska vlast je izbjegavala govoriti o velikim valovima radnika-stranaca koji nam dolaze iz više razloga. Najprije, kakva je to zemlja u kojoj sve cvjeta, u kojoj su ekonomski i politički uspjesi nevjerojatni i cijela se Europa divi Hrvatskoj na takvim uspjesima, na skoro najvišem rastu BDP-a u Europskoj uniji, spektakularnom rastu hrvatskih plaća i time realnog životnog standarda, novom Pelješkom mostu, drugoj trasi tunela kroz Učku i tome slično, a s druge strane stanovništvo tek malo manje nego ranijih godina iseljava glavom bez obzira u druge zemlje dok je broj novorođene djece pao na vrlo niski, najniži broj ikad. 

Drugi je razlog za dugu šutnju o većem dolasku stranaca, o onome što se inače moglo vrlo brzo i lako moglo primijetiti, to što se stalno bezuspješno zove Hrvate iz inozemstva da se ovdje "vrate", ali oni čak niti o tome ne razmišljaju, ne oklijevaju, naprosto ne žele. Vlast bi željela vratiti ne samo one koji su otišli vani raditi pa su se sad zaželjeli Hrvatske, nego one koji ovdje nikad nisu niti bili, one iz druge, treće, četvrte generacije iseljenika. Ne moraju znati jezik, ali ako su etnički Hrvati - domovnicu dobiju odmah. 

Domovinski pokret je na stopiranju ulaska stranih radnika i povratka Hrvata, osobito onih s najautentičnijim hrvatskim pedigreom iz Južne Amerike dobio treće mjesto na parlamentarnim izborima i ušao u Vladu. Sve se to već desetljećima pokazuje kao promašaj. Franjo Tuđman je mislio da će, nakon što je on, poslije tisućljetnog sna, stvorio državu i zagospodario njome, ljudi hrvatskog porijekla u stotinama tisuća pohrliti u slobodnu domaju, noseći svoj novac sa sobom. No, to se nije dogodilo, a neće ni sada. 

Sljedeće, vlast je odgađala dok je god mogla iole sustavnije rješavanje statusa boravka i rada stranaca u Hrvatskoj i njihove integracije u društvo. Potrebne su edukacije te učenje hrvatskog jezika za strane radnike, humana rješenja za njihov smještaj, zdravstvena zaštita. Sve to košta pa je lakše i jeftinije praviti se da se ništa ne događa. 

I, konačno, vlast je jako dobro svjesna da je hrvatska politika posljednjih desetljeća javnim nastupima i kroz školstvo, kulturu pa čak i kroz znanost - uglavnom - koliko je to mogla, jer ne može se baš sve što se hoće, i uvijek ima i onih koji se opiru trendu i rade drugačije - odgajala hrvatske nacionaliste. Ako očekuješ da si odgojio „dobrog“ hrvatskog nacionalista pa i šovinista, razumno je zaključiti da će taj biti i rasist, manje ili više agresivan. A kad su nam strani radnici prijeko potrebni, to je onda problem. Nije, naravno, problem samo u Hrvatskoj nego i drugdje, no kod nas je ovaj trend dolaska stranih radnika izdaleka, i to zaista slabo obrazovanih i stručnih, praktički tek na svom početku. 

Problemi se više ne mogu odgađati pa je ministar Božinović najavio prezentaciju nacrta novog zakona o strancima na sjednici Vlade ovoga tjedna. Vidjet ćemo što će se u njemu naći.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"