Nedavno se, u moru apsurdnih i ne suviše optimističnih, mogla začuti i jedna dobra vijest - u Hrvatskoj je donesena Nacionalna strategija poticanja čitanja, detaljno razrađen tekst čiji je cilj pokrenuti brojne akcije kojima bi se u društvu proveli određeni konkretni zahvati, koji bi utjecali na bolji status knjige, i svih koji se njome bave. To je potrebna akcija, za koju se treba nadati da će uroditi dobrim plodovima. Ali rezultati ovise o svima pomalo. 

Bilo bi, naravno, lijepo da se vrijednost i značaj knjige ponovno uoče, da se čitanje knjiga na jedan način „vrati u modu“, da postane moderno zuriti u knjige dok se negdje vozi ili putuje, dok se nešto čeka, umjesto što se, recimo, zuri u mobitele. To bi bio jedan značajan pomak, kojega mi je u ovome času teško zamisliti, ali dobro je da postoji i konkretna politička volja i želja da se ide ka njemu. 

Osobno mogu navesti neke primjere koji su u mom životu utjecali na to da mi knjiga bude bliža – to je, prije svega, atmosfera u kući, odnos poštovanja prema čitanju, stjecanju znanja općenito. Zatim je tu bio važan radio, sa svojim programima čitanja priča za djecu, jutarnjim i večernjim dječjim emisijama. Zatim baka koja je voljela recitirati poeziju, potom bibliobus, koji je dovozio knjige i u najzabačenije mjesto, Novogodišnji i drugi pokloni koji su uvijek uključivali knjige, nagrade u osnovnoj školi na koncu školske godine, koje su se sastojale isključivo u knjigama, dakako onima za djecu, a djeca itekako pamte i drže do stvari koje dobiju na poklon… 

Baka koja je voljela recitirati poeziju, utjecala je na to da mi knjiga bude bliža (FOTO: Pixabay)

U osmom razredu osnovne bio je to već komplet knjiga koji je sadržavao takozvanu modernu književnost, od Kafke i Prousta pa nadalje. Treba rano početi čitati zakukuljene knjige, one koje čovjek u potpunosti ne razumije, ali nešto možda ipak osjeća. Osim toga u školu su nam redovito dolazili pisci, za dječje oči je to osobito, vidjeti nekog pisca, slušati ga, upitati nešto. Tada smo kupovali knjige od pisaca, i oni bi nam upisali posvetu, svakom ponaosob, kao da su naši osobni prijatelji ili poznanici. Osim toga vodili su nas iz škole često na kazališne predstave, gledali smo filmove, a kada bi umro neki značajan pisac naše kulture, tada bi sat nastave hrvatskog jezika bio posvećen njegovom radu.

O učiteljima i kasnije profesorima jezika i književnosti da ne govorim, imala sam sreće da to budu ljudi klase, koji su znali kako dati dignitet nečem tako važnom i lijepom, što mladu svijest oblikuje i priprema za više i šire razine, one na kakvima ne pada na pamet ulaziti u ratove i izazivati sukobe…

Ove rane stvari su veoma važne. Kasnije mlad čovjek već postane samostalno njuškalo, pa ruje i traži, ali i tada mu stvari i informacije trebaju biti dostupne. U strategiji koja je upravo donesena mislili su o tome. Između ostaloga to znači jačanje izdavaštva – nadajmo se da će se pri tome misliti na ono manje, moglo bi se nazvati „neprofitno“ izdavaštvo, profilirano ne samo za aktualnu beletristiku, nego i za pojedina važna, a zapostavljena humanistička područja, za razna znanja iz povijesti kultura i civilizacija. Knjižnice bi kod nas trebale imati redovite programe gostovanja i predstavljanja pisaca i knjiga, to je nešto što je u europskim zemljama uvriježen standard, i kod nas bi trebalo postati dio kulturnoga programa i najmanjih sredina, također na otocima, program koji se podrazumijeva. 

Dobro je sjetiti se načina popularizacije književnosti prisutnih u drugim zemljama, načina ponekad banalnih, ali s dojmljivim efektom. Recimo nazivanje lanaca kafića po nekom važnom nacionalnom piscu, prodavanje šalica za kavu s likom pisca važnog za neku kulturu (mi od naše Ivane Brlić Mažuranić možemo učiniti toliko toga maštovitoga i lijepoga), ili već nešto treće. 

Javna čitanja su stvar opće društvene norme, nešto što se podrazumijeva poput odlaska na kavu (FOTO: Lupiga.Com)

Piscima se, prevoditeljima, ilustratorima i drugim ljudima u ovoj zemlji mora dati više mjesta. To nije nešto što se treba zatirati ili čega se treba plašiti ili sramiti, već, upravo kako stoji u Nacionalnoj strategiji poticanja čitanja – promicati autorsko pisanje kao društvenu vrijednost. U nekim kulturama kada uđete u knjižaru, sa zidova vas promatraju lica značajnih pisaca tog jezika, stihovi i pojedine rečenice doslovno su uneseni u određeni živi prostor, na razne maštovite načine, mediji daju na publicitetu i ozbiljnosti događajima vezanima uz knjigu. 

Javna čitanja su stvar opće društvene norme, nešto što se podrazumijeva poput odlaska na kavu. Razne su stvari koje mogu donijeti značajno poboljšanje, ako se na tome sustavno i ozbiljno radi, ako se ovaj moment doista u mnogim društvenim segmentima ispravno shvati, kao nešto čemu je potrebno dati podršku. Kada je riječ o razvojnim programima za kulturu, od nekud čujem riječi profesora Stanka Lasića, nedavno preminulog u Parizu, koji je isticao kako se kultura stvara odozdo. Odozdo, dakle od maloga i s malim, i s onime što je malome dostupno. Bez halapljivosti, s puno ljubavi i predanosti.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"