Pa, u ovoj se zemlji ni novine ne čitaju (tj. ne kupuju onoliko koliko bi bilo dostojno prosječne pismenosti), knjige služe za potpalu logorskih vatri (kad tajkuni iliti „gavani“ idu na svoja lovišta), kulturnjački je „stalež“ (o, da, uspio je, upalio je „tuđmanovsko-canjuginski“ plan raslojavanja hrvatskoga društva) sveden na grupice bozjaka, bosonogih prosjaka, odbačenih na društvene margine … pa, kako će nas sve to dalje održavati? Tako, što mi imamo svijetlu i bolju prošlost, od koje se i danas dade preživljavati. I onda nam je palo na pamet ili u dio da se hrvatski gradovi natječu za Evropsku prijestolnicu kulture i to u godini 2020. (o. joj?). Pitam, jesmo li mi sami nametali svoju kandidaturu ili smo tek sada došli na red da nam se, kao jadnim rođacima u EU provinciji, birokratskom logikom dodijeli ta titula/naslov? Kako bilo, ali…:

DEVET SU GRADOVA TEK U TRCI,

DA IM SE OD EU OMASTE BRCI!?

Muči me ova tema od prošlog tjedna kad je iz Ministarstva kulture Republike Hrvatske objavljeno koji su naši gradovi predali svoju kandidaturu za ovaj časni napor, ali dok sam čekao svoj red na ovom portalu, preduhitrio me je uvijek bistar i za razradu važne teme uvijek spreman Miljenko Jergović (Jutarnji list, 21. travanj, „Može li grad bez knjižare biti prijestolnica kulture"). Kako mi nije ispod časti sekundirati (ili „držati tercu“) mlađemu kolegi, mogu reći da je on napisao više-manje sve što razboritom kritičnosti treba znati o ovoj nesuvisloj (u)trci. Podjarivanje međugradske konkurentnosti meni je nesuvislo na razini međudržavne kompeticije, u kojoj bi se Republika Hrvatska trebala u EU pokazivati (barem pričinjavati) jedinstvenom i kompaktnom. Ovako će se rogovi u vreći posvađati koji će se prije omastiti s nagradom od 1,5 milijuna eura (slovima, milijun i pet stotina tisuća!, pa to je SIĆA), koje se dodjeljuju iz programa „Kreativna Evropa“. A, što bi trebali s tom golemom lovom napraviti naši gradovi (a koji će se, unutar kompetencija svojih gradskih institucija na pasja kola posvađati otimajući za svoj resor veći dio toga kolača!). 

Rečeno je da su „hrvatski gradovi prepoznali ono što je u europskoj agendi za kulturu jasno poručeno: kulturu treba shvaćati kao katalizator kreativnosti koji vodi prema povećanju životnoga standarda, koji potiče inovacije, stvara dobre temelje pozitivne konkurentnosti i smanjuje nezaposlenost…“ Sad će, već, krajem svibnja, „Europski panel“ ocjenjivati natječajnu dokumentaciju pojedinih prijavljenih gradova, a onda će u izlučnim krugovima tek do kraja ove godine biti poznato koji će hrvatski grad ponijeti titulu EPK. Tih devet, koliko ih je u trci, su abecednim redom - Dubrovnik, Đakovo, Osijek, Pula, Rijeka, Split, Varaždin, Zadar … i ZAGREB, a da bi im se omastili brci nekako su se „prirodno“ suprotstavili uzmorsko/primorsko/dalmatinski gradovi (Dubrovnik, Pula, Rijeka, Split i Zadar) naspram kontinentalnih (Đakovo, Osijek, Varaždin i Zagreb), pa kome opanci, a kome nofci… 

Osim što su u nekim natječajnim ponudama neki nešto krivo shvatili ili „pobrkali kulturu i turizam“, kako je primijetio Jergović, možda je moglo biti bolje, on dalje primjećuje, da je „Hrvatska pričekala desetak godina, pa se u nekoj svojoj sretnijoj ili kulturnijoj budućnosti kandidirala za EPK“ (jer, nota bene, da je po izdvajanju iz budžeta za kulturu Hrvatska na repu svih članica EU, ali i – ono što najviše „boli“ ili upada u oči – u zaostatku za zemljama u regiji iliti regionu!?).

No, da ne bih ogovarao neke gradove kao posve nedorasle ideji EPK – vidjele žabe da se konji kuju/potkivaju, pa digle noge i one! – predložio bih neskromno da mi, najprije raščistimo neka naša unutarnjo-probavno-digestivna pitanja, koja mi se čine bitnijima od trke za EU novcima. Recimo, još nije riješeno ovo:

DEVET SE GRADOVA SVADE,

DA RODNO SU MJESTO PAŠTICADE

(Pula, Rijeka, Zadar, Šibenik, Split, Trogir, Sinj, Hvar i Dubrovnik)

Kuhaj lokalno, misli republički, a probavljaj evropski i ne nadaj se parama u loncu, sve dok na je kultura u racqu…

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com