John Williams ime je ponajboljeg suvremenog skladatelja filmske glazbe, najpoznatijeg nam po zvučnim kulisama većine Lucasovih i Spielbergovih kadrova. Međutim, budući da ja nisam Irena Paulus neću vam pričati o milozvučju Williamsovih partitura već ću vam pokušati približiti jednog drugog Johna Williamsa. Radi se o velškom književniku čije su već dvije knjige u nas objavljene, a treća samo što nije...

Tri su osnovna razloga zašto se odlučih ponovo vas malo prignjaviti još jednim od svojih ranih kritičarskih radova (izvorno objavljenih na ugaslom sajtu Lajka). Osim što se radi o jednoj od meni najdražih knjiga, glavni je razlog što odlučih uslišiti molbe ("kako sam ja dobar!!!") onih među vama koji me već duže vrijeme žicaju recenziju neke malo starije knjige (nadajući se, he he he, da će to biti neka od onih rijetkih koju su i sami čitali). Treći razlog krije se u činjenici što je upravo ovih dana, zahvaljujući "Algoritmu", nakon punih 18 godina hrvatsko izdanje napokon doživjela još jedna knjiga Johna Irvinga - njegov najnoviji roman "Četvrta ruka".

Ovogodišnji prozni debitantski niz započet Zubčićem, Čarijom i Đikićem sada se nastavlja novim imenom - Ana Zubak. Anin roman tajnovita poetska naslova "Samhain" objavljen je u revitaliziranoj poznatoj "biblioteci 90 stupnjeva" nakladničke kuće Faust Vrančić, a posebno je zanimljivo to što je, kao i kod prije spomenuta tri ovogodišnja debitanta, i radnja Aninog romana izmještena iz Hrvatske. U ovom slučaju, u zelenu seosku idilu Irske.

Nakon prošlogodišnjeg Slamnigovog efektnog comebacka na književnu scenu, ovogodišnji je povratnik već pomalo zaboravljeni Pero Kvesić. Nekadašnji urednik Poleta, ali i Erotike, kao i jedan od začetnika tzv. proze u trapericama, u svom najnovijem kratkom romanu naslovljenom "Stjecaj okolnosti" intimistički secira jednu propalu ljubavnu vezu zadržavajući svoje prepoznatljivo komunikativno lako čitljivo pripovijedanje...

Sjećate li se moje recenzije, sad već pretposljednje Jergovićeve proze, "Buick Rivera"? Što da vam kažem, osim da je od tada Miljenko bogatiji za još dvije nagrade (jedna domaća - Matičina, upravo za taj roman kao najbolji roman 2002. godine i jedna strana - talijanska, za "Mama Leone" kao najbolju prevedenu prozu iste te godine). Naš najbolji pisac Miljenko već otprije jeste, ali je novim romanom i na pola koraka do statusa klasika. A ni uvrštenje u školske lektire mu ne gine. Novim romanom od njega ništa novo - samo još jedno u nizu remek - djela. I koračić bliže do Nobela...

Francuska je uz britansku (bila, jeste i bit će, siguran sam, i u budućnosti) najzanimljivija europska književnost, no od otočke nam je nažalost, puno manje poznata. Istina, u zadnjih par godina dobili smo prijevode Huellebecqua, Beigbedera, Tourniera, Brucknera, Duras, Ernoux, kao i duhovitog Pennaca ili sočnih Catherine Meillet i Aline Reyes, a sliku o toj moćnoj književnoj sceni zahvaljujući zaprešićkoj "Frakturi" sada donekle možemo upotpuniti i odličnim romanom Christiana Ostera.