Ljubavne veze kao i raspadi istih predstavljaju nepresušno vrelo za umjetničko stvaranje, već decenijima (da ne kažem čak i stoljećima). Dapače, u svijetu rock glazbe baš ponajbolja djela nastaju upravo na razvalinama ljubavnih veza (npr. Beck-ovo remekdjelo Sea of change ili pak Cave-ov genijalni album Boatman's call), i to, zamislite, od muških autora, dok se u nas  još uvijek na tom vrelu inspiracijom napajaju gotovo isključivo autorice. Naše muškarčine - kako se i priliči, kaj ne? - i nadalje hine da ih takve stvari ne tangiraju baš previše. (Jedna ošla - sretan joj put, nije jedina na svijetu, bit će još drugih, oho-ho, i još kako!!! - i sve u tom stilu i fazonu).
Upravo stoga još i više (ugodno) iznenađuje da se autorstvom kratkog romana Stjecaj okolnosti a koji tematizira havariju jedne ljubavne veze može podičiti nitko drugi negoli upravo Pero Kvesić.

Budući da spomenute persone na hrvatskoj književnoj sceni nije bilo punih deset godina, osjećam se pozvanim da vas podsjetim kako se radi o književniku koji je uz Majdaka zaslužan za inauguraciju tzv. proze u trapericama, odnosno proznog pisma koje tematizira urbanu svakodnevicu mladeži s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina.
Glavne odrednice tog svojevremeno veoma popularnog proznog pravca ili podvrste bile su komunikativnost, duhovitost i jednostavnost, a Kvesić se proslavio zbirkom priča Uvod u Peru K . koja je bila vrlo rado čitana i doživjela je više izdanja.

Nakon stanke uzrokovane prvenstveno političkim razlozima, u zadnje tri godine Kvesić se javio sa čak 4 prozne knjige: dvije zbike priča - Kasandrine slutnje i Uspomene urednika erotskog magazina te dva romana: Rent-a-car express i povod ovome tekstu - Stjecaj okolnosti (koji je objavljen u sklopu drugog kola poznate Meanderove džepne edicije Sretne ulice).

Stjecaj okolnosti u medijima bio je popraćen usporedbama sa Kureishijevim romanom Intima. Iako određene poveznice sasvim sigurno postoje (oba romana tematiziraju raspad ljubavne veze, i to iz pozicije muškog kraka ljubavnoga para) ja mislim da je  kratkom Kvesićevom romančiću ipak nešto bliži Hornbyjev Hi-Fi . Naime, u slučaju Intime muškarac je taj koji napušta svoju družicu, bez previše kajanja i lamentacije, dok je Hornbyjev nezreli antijunak bliži Kvesićevom po tome što je on taj koji biva napušten, nakon čega lamentira ne samo o toj najsvježijoj neuspjeloj vezi nego i o onim prošlima (baš poput Kvesićeva jadnička koji retrospektivno tuguje osim za zadnjom još i za svojom davnašnjom dragom, koju je izgubio - kako drukčije negoli - stjecajem okolnosti).
 
U romanu, kao što je to u promotivnom tekstu na koricama spomenuto, radi se o "varljivoj priči kod koje pisac priča jedno, da bi kazao drugo, a zapravo će reći treće ".
Da pojasnim, radi se o autopsiji jedne propale ljubavne veze između pedesetogodišnjeg novinara i dvadesetogodišnje studentice, u pozadini čega autor ustvari razlaže svoju životnu filozofiju zasnovanu na pogubnom, ali presudnom utjecaju slučajnosti na tokove naših sudbina i života, da bi se na samom kraju romana razotkrio i treći sloj - u završnoj sceni kolone sivomaslinastih vojnih kamiona koja, osim što priču vremenski pozicionira u nedavnu nam prošlost, također i raspad ljubavne veze simbolički povezuje sa rasapom država i ratom koji je na pomolu.

Za razliku od prijašnjih Kvesićevih proza kod Stjecaja okolnosti zamjetno je manje humornosti i duhovitosti, iako i njegovo najnovije štivo krasi tečno pripovijedanje i komunikativnost. Usprkos mjestimičnim ponavljanjima, autor čitateljevu pažnju uspijeva zadržati prekidajući glavni tok radnje flashbackovima na jednu, već spomenutu, bivšu propalu (djevojka zvana Sunce) kao i jednu nerealiziranu vezu (Veronika).
Zanimljivo je da kao podtemu Kvesić ovdje provlači i generacijski jaz, ali sada se on kao autor nalazi sa druge strane barikade i više ne ironizira ozbiljni svijet odraslih nego progovara iz pozicije "dinosaurusa koji pomalo iščezavaju" da bi njihovo mjesto zauzeli mladi, odnosno, da nastavimo s ovom, po meni ne baš uspjelom autorovom metaforom - sisavci.

Iako ga se komotno može svrstati u prezreni žanr ljubića, ovaj romančić koji obiluje sentimentalnošću, poplavama emocija, samopropitkivanjima i retroaktivnim analizama vlastitih postupaka, začudo, niti na trenutak ne upada u mulj patetike, ali mene osobno završne proročanske poruke u stilu - "a šta sam ja govorio - ali niste me htjeli slušati..." pomalo ipak iritiraju (mada finalnu sekvencu držim veoma efektnom i nimalo promašenom).
 
Unatoč feelingu rezignacije i gubitništva koji izvire iz samoopravdavajuće fatalističke filozofije kako svemu što nam se u ljubavi (a i životu) dešava - kumuje nesretan stjecaj okolnosti (filozofija sa kojom se osobno nikako ne bih složio), naš neimenovani pripovjedač ipak se ne miri sasvim sa svojom autsajderskom pozicijom, jer se, u vezi koja je zbog goleme razlike u godinama (ali i svjetonazorima) unaprijed osuđena na propast, on u potpunosti, bez zadrške prepušta emocijama.
On umjesto da u tu vezu uđe hedonistički, s ciljem da uživa dok traje (a poslije - ćao đaci), on se emotivno potpuno veže za Taliju, pa na koncu, čak i kad je već svjestan da ona ima novog (od njega puno mlađeg) dečka, on i dalje ustrajava u borbi za njenu naklonost i natječe se s višestruko superiornijim protivnikom, iz čega se može iščitati i autorovo neusahlo buntovništvo, mladenački duh i nepomirljivost.

Ovim solidnim romančićem Kvesić nam poručuje (za razliku od njegova junaka koji to na ljubavnom polju ipak nije uspio dokazati) da još uvijek nije za staro željezo.
Ostaje mu da to, sa, nadam se, što skorijom svojom novom prozom - i potvrdi.
Dotad, Stjecaj okolnosti uzet ćemo kao pismo namjere...