Uzevši u ruke najnoviji Jergovićev roman Dvori od oraha postaje nam jasno zašto je svoju prethodnu dvjestodvadesetak stranica dugu prozu okarakterizirao novelom. (Iako ja osobno o  proglašavanju Buick Rivere novelom imam nešto drugačiju teoriju, kojom vas ipak ne bih htio sada zamarati). Jergovićev svježi roman, naime, obujmom trostruko premašuje njegov prethodni, po meni također - roman, i 13 ga tek stranica dijeli od ukupne brojke 700.
No, njegov obujam i broj stranica nikako nije jedini razlog zašto ću se ovaj roman usuditi proglasiti našim najvećim romanom od Kiklopa naovamo. On to uistinu jeste, ali osim po svom obujmu ponajviše ipak po kvaliteti napisanog i dojmljivosti i životnosti ispripovjedanog, ali i po dijapazonu osjećaja koje kod čitatelja pobuđuje svojom poetičnošću kao i asocijativnim obiljem  i psihološkom slojevitošću.

U romanu je riječ o povijesti dvaju obitelji - Delavale i Sikirić, pripadnike kojih pratimo kroz razdoblje od oko stotinu godina. Priča se odmotava unatrag, počevši ovih naših novomilenijskih dana sa smrću Regine Delavale (rođene Sikirić) da bi nas autor kroz petnaest poglavlja koja čitamo unatrag, od 15-og ka prvom,  odveo stotinjak godinica unazad, sve do k.u.k. dana kada je Balkanom Franjo Josip vladao, preciznije do aprila 1905.godine kada Regina, svjetlo dana uz prodoran vrisak, ugleda.

Dvori od oraha epski je ispripovjedana saga koja oslikavajući sudbine dvadesetak glavnih i još toliko sporednih likova ocrtava brojne povjesne mijene i turbulencije koje se sve redom lome na leđima upravo brojnih pripadnika, slučajno odabrane, upravo ove dvije porodice. Slučajno odabrane, kažem, jer mogla su to biti neka sasvim druga prezimena, pa zašto ne? - upravo i vaša -  jer svi smo mi povješću zatrujeni, a ona i postoji samo zato da tokovima naših života upravlja, kormilari i rukovodi.
A ta najkrvavija povijesna dionica, bertollucijevski novecento ili pak po naški dvadeseto netom otpraćeno stoljeće mnogočime oskudno bijaše, ali ni najmanje tragedijama, politikom generiranim. Kojom, poznato je, baviti se ne morate, a da bi se ona vama bavila. I poigravala.
Tako aktere Jergovićeve priče ne zaobilazi ni Informbiro niti Goli otok kao ni četnička kama, ustaški nož ili blajburški pokolj, a povijest ih razbacuje na sve strane, od Dubrovnika do Pariza, preko Sarajeva i Mostara sve do Trsta i Rijeke, poput lista na vjetru vitlajući njihovim nesretnim sudbinama.
Svakog od mnogobrojnih likova Jergović portretira izlažući nam njihova razmišljanja tako da osim kroz vrijeme čitajući putujemo i kroz niz što više, a što manje tvrdih glava, i u njima nataloženih svjetonazora, vjerovanja, stavova i pogleda na život, većina kojih je priprosta i jednostavna, ali najčešće i obilježena urođenom prirodnom inteligencijom zasnovanom na proživljenim i teško preživljenim iskustvima, a koja taj neuk svijet vodi kroz život i pomaže da tek nakratko izbjegnu sudbinu im kletu.

Iako priču pratimo unatrag ona je ispričana linearno, ali tradicionalistička klasična kompozicijska struktura jako često biva prekidana paralelnim radnjama koje prate životne priče ljudi s kojima glavni akteri stupaju u vezu, no glavni tok priče nikad se ne gubi, a nijedan fabularni rukavac ne ostaje nedovršen niti se ijedan od zaista mnogobrojnih sporednih likova ne pojavljuje bez razloga i ne ostavlja ga se, a da ne dobijemo zaokruženi uvid u njegov životni put.
Jergović činjenično izlaganje i fabularni tok svako malo prekida poetski impregniranim dionicama koje naprosto vabe za opetovanim čitanjima, a predstavljaju Jergin specifikum i najfiniji segment njegove proze, ono nešto što ga nepobitno čini uvjerljivo najboljim domaćim prozaikom. 
Ovim romanom on se dokazuje, osim kao iznimno emotivan također i kao sasvim zreo i ozbiljan pripovjedač, koji u potpunosti uspijeva epski široku priču odmotati nevjerovatnom lakoćom tako da čitatelj stječe dojam (ali i priželjkuje) da će ga rijeka romana svojim ulančanim nizom događaja kroz prošlost, odvesti sve do zore onog dana kad se naš zajednički daleki predak napokon osovio na dvije noge i vinuo onu kubrikovsku kost nebu pod oblake.

Dvori od oraha vrsta su romana kakvi su iznimno rijetki čak i u kulturnim i književnim sredinama višestruko većim od ove naše, a Jergovićev ponajveći doseg upravo je u tome što je evocirajući cijelo jedno stoljeće uspio izbjeći dociranje i tezičnost bilo koje vrste usredotočavajući se na ljude i njihove sudbine, nesretno dotaknute i obilježene historijom. Koja je ovdje ipak samo kontekst. Ili pozadinska glazba koja priči daje čudan ton. Jer je Jergović, poznato je, ipak književnik bespogovorno i isključivo okrenut čovjeku.

A Dvore od oraha možete čitati i kao autorov odgovor po godinama znatno mu iskusnijem kolegi, Ivanu A. , koji mu je prošle godine iskazao "čast" napisavši roman Fukara s njim kao naslovnim likom. Odnosno preciznije - likom iz naslova.
Na čemu mu se Jergović zahvaljuje i odužuje podarivši nam (ali i njemu) roman kakvog Aralica cijelog svog života želi i sanja da napiše. Ali mu to nikako ne uspijeva. Pogodite zašto.