AUTOR: CHRISTIAN OSTER
Moja kućna pomoćnica
ocjena:
|
godina izdanja: 2003.
| izdavač: Fraktura
|
godina izdanja: 2003.
| izdavač: Fraktura
Prvo što upada u oči kada u ruke primite ovu knjigu njezin je izuzetno dojmljiv dizajn koji se ne ograničava samo na atraktivnost slike na naslovnici (a koja provokativno sugerira taman onoliko koliko i skriva). Radi se o mekom omotu sa klapnama širokim gotovo kao i stranica pa tako knjigu većeg obujma više ne treba ničim pritiskati, a da se ne bi rastvarala i preuske klapne iskakale te zbog tog manje sabran čitatelj potom nervozno grizao nokte razbijajući glavu dokle je ono sa čitanjem stigao. "Ne sitničari, davežu jedan dosadni " reći ćete sigurno, no, nemate li strpljenja niti za kratku digresiju o dizajnu i klapnama, onda ovu knjigu bolje ne uzimajte u ruke.
Naime, kod čitanja već osmog po redu (a u nas tek prvog, ali iskreno se nadam ne i zadnjeg) objavljenog romana Christiana Ostera naslovljenog Moja kućna pomoćnica trebat će vam strpljenja (koje će zauzvrat biti nagrađeno izuzetno kvalitetnim štivom), jer se radi o opisima mentalnog i emocionalnog kaosa u jednoj glavi kojom se konstanto vrzmaju i vrtlože - osim vlasniku iste te glave nikom drugom važne - bezbrojne sitnice, detalji i pojedinosti.
U ovome slučaju vlasnik glave je Jacques, 50-godišnji odnedavno samac, napušten od dugogodišnje družice, očajan, usamljen i izgubljen. Jacques je, što i samo ime govori, Francuz, a to je dovoljno da oni brzopletiji među vama već odverglaju bujicu čiji bi se smisao najkraće moglo sažeti u riječi DOSADA .
I naravno, kao što to ponajčešće kod brzopletih biva - time bi se grdno zaje... , pardon, zeznuli, ilitiga zafrknuli.
Istina, radi se o romanu koji nam od svoje prve pa do zadnje stranice ne pruža ništa osim unutrašnjih promišljanja glavnoga lika, što, priznajem, kod nedovoljno nadahnutih i manje vještih spisatelja zna biti nemalo zamorno, zatupljujuće i dosadnjikavo. No, srećom, Oster među takve nikako ne spada i iako je njegov roman izrazito deficitaran u dijalozima i dešavanjima, on obiluje akcijom i napetosti koja izvire iz nutrine lika i njegova gombanja sa vlastitim demonima samoće, otuđenosti, borbe sa apatijom, beznađem i vlastitom nesigurnošću.
Jacques uzima mlađahnu atraktivnu kućnu pomoćnicu Lauru da mu malo sredi kaos u stanu nastao nakon odlaska njegove još uvijek neprežaljene ljubavi... a taj njegov potez spontano, sa vremenom, rezultira reorganizacijom njegova kaosa u glavi kojega postepeno zamjenjuju vrtlozi i tornada emocija, u relaciji koja se, od početne kohabitacije dvoje naizgled po svemu različitih, ali po usamljenosti i otuđenosti sasvim srodnih ljudskih bića, razvija u za oboje buran, ali i terapeutski i oslobađajući odnos. (Znam da sam se sa referencijama na Đoleta u svojim kritikama svima već popeo navrh glave, ali - još uvijek pod dojmom njegova jučerašnjeg opatijskog koncerta - posljednje stranice romana jednostavno MORAM staviti u vezu sa Život je more stihovima "možda će žena svilenog bedra /koja me zove i pruža ruke / uliti vetar u moja jedra". Tko je knjigu čitao znati će razlog ovome citatu, a tko nije neka to učini što prije)
Kad u ušesa uniđu te dvije slatke riječi: kućna pomoćnica, velikoj je većini među vama zasigurno prva asocijacija (naravno odmah poslije davno odgledanih talijanskih ili njemačkih jeftinih erotskih komedijica) Luis Bunuel ili pak Octave Mirbeau, no tijekom čitanja Osterova romana filmskim conosseurima (valjda sam ovo pravilno napisao) u mislima neprestano vrzmat će se ipak jedno drugo ime. Eric Rohmer. Taj puno manje poznat iako ništa manje genijalan od ostale četvorice svojih mnogo razvikanijih francuskih novovalnih kolega, režiser je koji se tijekom cijele svoje karijere bavio ekraniziranjem scenarija u potpunosti nalik ovom odličnom Osterovom romanu.
Filmovi su to u kojima prevladavaju šutnja i pogledi... i to pogledi one vrste u kojima se skrivaju, osim sputane žudnje i nedovoljno maskirane želje i čežnje još ponajprije nesigurnost i smetenost glavnoga lika, a što nam Oster predočava često na pola prekidanim i nikad dovršenim zbrkanim rečenicama, dugim stankama kod razgovora i okrnjenim sintaksama unutarnjih monologa koji prije svega oslikavaju Jacquesa kao ranjivog pojedinca sputanog dobrom naobrazbom i još boljim odgojem, ali i otporom želji, žudnji i čežnji koje ga razdiru, a protiv kojih je nemoćan boriti se.
Upravo je nezaboravno poglavlje u kojemu je opisano Jacquesovo dugo odgađano prvo prisustvovanje Laurinom pospremanju njegova stana prilikom čega dolazi do izražaja pritajeni suptilni autorov osjećaj za humor koji nije na prvu loptu, a ponajviše se ističe pri Jacquesovim brojnim samozavaravanjima i glumama nekoga ili nečega što pravome njemu nimalo nalik nije, ali isto tako i u njegovom ustručavanju da Lauri spočitne nezadovoljstvo obavljenim poslom čišćenja ili pak njezinom izboru glazbe koju pritom sluša (osim nje i cijelo susjedstvo).
Odviše analitičan, a zbog svoje nesigurnosti i straha od neuspjeha premalo odlučan, Jacques odnose sa ljudima vodi poput šahovske partije, neprestano propitkujući moguće posljedice svakog svog prošlog, ali i namjeravanog budućeg postupka, a istovremeno i predviđajući poteze suparničke strane, u čemu je unatoč svojoj dobi još uvijek nažalost daleko od velemajstorske titule. Ali je i usprkos tome (ali i upravo zbog tog) čitatelju još i bliži... i draži.
Referiranje na filmsku umjetnost kada je riječ o ovom romanu nije nimalo slučajno niti promašeno ili suvišno, jer se i poglavlja smjenjuju baš poput filmskih sekvenci ponekad obuhvaćajući jedan cijeli fabularni odsječak ili cjelinu, a katkad se ograničavajući isključivo na samo jedan zaokruženi Jacquesov misaoni slijed.
Roman je nabijen erotizmom koji se bazira i proizlazi iz žudnje, iščekivanja i čežnje pa kad konačno dođe i do realizacije željenog, opisi samog akta bivaju suzdržani i ne mijenjaju dominantno melankolično ozračje romana (a autorov inteligentan smisao za humor - kad je već o "tome" riječ - prepoznaje se i kod višekratne eksplikacije sasvim određene i uvijek iste seksualne tehnike koju obično upravo sa Francuzima i povezujemo).
Moja kućna pomoćnica u potpunosti je roman lika, u čiju nutrinu u ovom slučaju speleološki, ravno do samog dna uranjamo, a čitajući ga neke od predrasuda prema Francuzima (kojih je, siguran sam, i sam autor duboko svjestan) potvrđuju se i nadograđuju dok pak neke druge roman u cijelosti pobija i razgrađuje.
Naime, kod čitanja već osmog po redu (a u nas tek prvog, ali iskreno se nadam ne i zadnjeg) objavljenog romana Christiana Ostera naslovljenog Moja kućna pomoćnica trebat će vam strpljenja (koje će zauzvrat biti nagrađeno izuzetno kvalitetnim štivom), jer se radi o opisima mentalnog i emocionalnog kaosa u jednoj glavi kojom se konstanto vrzmaju i vrtlože - osim vlasniku iste te glave nikom drugom važne - bezbrojne sitnice, detalji i pojedinosti.
U ovome slučaju vlasnik glave je Jacques, 50-godišnji odnedavno samac, napušten od dugogodišnje družice, očajan, usamljen i izgubljen. Jacques je, što i samo ime govori, Francuz, a to je dovoljno da oni brzopletiji među vama već odverglaju bujicu čiji bi se smisao najkraće moglo sažeti u riječi DOSADA .
I naravno, kao što to ponajčešće kod brzopletih biva - time bi se grdno zaje... , pardon, zeznuli, ilitiga zafrknuli.
Istina, radi se o romanu koji nam od svoje prve pa do zadnje stranice ne pruža ništa osim unutrašnjih promišljanja glavnoga lika, što, priznajem, kod nedovoljno nadahnutih i manje vještih spisatelja zna biti nemalo zamorno, zatupljujuće i dosadnjikavo. No, srećom, Oster među takve nikako ne spada i iako je njegov roman izrazito deficitaran u dijalozima i dešavanjima, on obiluje akcijom i napetosti koja izvire iz nutrine lika i njegova gombanja sa vlastitim demonima samoće, otuđenosti, borbe sa apatijom, beznađem i vlastitom nesigurnošću.
Jacques uzima mlađahnu atraktivnu kućnu pomoćnicu Lauru da mu malo sredi kaos u stanu nastao nakon odlaska njegove još uvijek neprežaljene ljubavi... a taj njegov potez spontano, sa vremenom, rezultira reorganizacijom njegova kaosa u glavi kojega postepeno zamjenjuju vrtlozi i tornada emocija, u relaciji koja se, od početne kohabitacije dvoje naizgled po svemu različitih, ali po usamljenosti i otuđenosti sasvim srodnih ljudskih bića, razvija u za oboje buran, ali i terapeutski i oslobađajući odnos. (Znam da sam se sa referencijama na Đoleta u svojim kritikama svima već popeo navrh glave, ali - još uvijek pod dojmom njegova jučerašnjeg opatijskog koncerta - posljednje stranice romana jednostavno MORAM staviti u vezu sa Život je more stihovima "možda će žena svilenog bedra /koja me zove i pruža ruke / uliti vetar u moja jedra". Tko je knjigu čitao znati će razlog ovome citatu, a tko nije neka to učini što prije)
Kad u ušesa uniđu te dvije slatke riječi: kućna pomoćnica, velikoj je većini među vama zasigurno prva asocijacija (naravno odmah poslije davno odgledanih talijanskih ili njemačkih jeftinih erotskih komedijica) Luis Bunuel ili pak Octave Mirbeau, no tijekom čitanja Osterova romana filmskim conosseurima (valjda sam ovo pravilno napisao) u mislima neprestano vrzmat će se ipak jedno drugo ime. Eric Rohmer. Taj puno manje poznat iako ništa manje genijalan od ostale četvorice svojih mnogo razvikanijih francuskih novovalnih kolega, režiser je koji se tijekom cijele svoje karijere bavio ekraniziranjem scenarija u potpunosti nalik ovom odličnom Osterovom romanu.
Filmovi su to u kojima prevladavaju šutnja i pogledi... i to pogledi one vrste u kojima se skrivaju, osim sputane žudnje i nedovoljno maskirane želje i čežnje još ponajprije nesigurnost i smetenost glavnoga lika, a što nam Oster predočava često na pola prekidanim i nikad dovršenim zbrkanim rečenicama, dugim stankama kod razgovora i okrnjenim sintaksama unutarnjih monologa koji prije svega oslikavaju Jacquesa kao ranjivog pojedinca sputanog dobrom naobrazbom i još boljim odgojem, ali i otporom želji, žudnji i čežnji koje ga razdiru, a protiv kojih je nemoćan boriti se.
Upravo je nezaboravno poglavlje u kojemu je opisano Jacquesovo dugo odgađano prvo prisustvovanje Laurinom pospremanju njegova stana prilikom čega dolazi do izražaja pritajeni suptilni autorov osjećaj za humor koji nije na prvu loptu, a ponajviše se ističe pri Jacquesovim brojnim samozavaravanjima i glumama nekoga ili nečega što pravome njemu nimalo nalik nije, ali isto tako i u njegovom ustručavanju da Lauri spočitne nezadovoljstvo obavljenim poslom čišćenja ili pak njezinom izboru glazbe koju pritom sluša (osim nje i cijelo susjedstvo).
Odviše analitičan, a zbog svoje nesigurnosti i straha od neuspjeha premalo odlučan, Jacques odnose sa ljudima vodi poput šahovske partije, neprestano propitkujući moguće posljedice svakog svog prošlog, ali i namjeravanog budućeg postupka, a istovremeno i predviđajući poteze suparničke strane, u čemu je unatoč svojoj dobi još uvijek nažalost daleko od velemajstorske titule. Ali je i usprkos tome (ali i upravo zbog tog) čitatelju još i bliži... i draži.
Referiranje na filmsku umjetnost kada je riječ o ovom romanu nije nimalo slučajno niti promašeno ili suvišno, jer se i poglavlja smjenjuju baš poput filmskih sekvenci ponekad obuhvaćajući jedan cijeli fabularni odsječak ili cjelinu, a katkad se ograničavajući isključivo na samo jedan zaokruženi Jacquesov misaoni slijed.
Roman je nabijen erotizmom koji se bazira i proizlazi iz žudnje, iščekivanja i čežnje pa kad konačno dođe i do realizacije željenog, opisi samog akta bivaju suzdržani i ne mijenjaju dominantno melankolično ozračje romana (a autorov inteligentan smisao za humor - kad je već o "tome" riječ - prepoznaje se i kod višekratne eksplikacije sasvim određene i uvijek iste seksualne tehnike koju obično upravo sa Francuzima i povezujemo).
Moja kućna pomoćnica u potpunosti je roman lika, u čiju nutrinu u ovom slučaju speleološki, ravno do samog dna uranjamo, a čitajući ga neke od predrasuda prema Francuzima (kojih je, siguran sam, i sam autor duboko svjestan) potvrđuju se i nadograđuju dok pak neke druge roman u cijelosti pobija i razgrađuje.
slažem se, već vidim da sam jedan odlomak u recenziji postavio na krivo mjesto, ali sve u svemu sa tekstom sam ipak savim zadovoljan i neću ništa mijenjati... a ponajmanje ocjenu koju je knjiga dobila !!!