"Plavi grad" knjiga je u kojoj na jednom mjestu možete naći Radakovićevu zagrebačku dramsku trilogiju. Radi se o dramama "Dobrodošli u plavi pakao", "Miss nebodera za miss svijeta" i "Kaj sad?" koje su sve redom zapaženo igrale na daskama zagrebačkog kazališta Kerempuh, u režiji Petra Večeka. Tim dramama Radaković je upečatljivo oslikao sve neuralgične i krizne točke, kojima, nažalost, hrvatske traumatične devedesete zaista nisu oskudjevale i pružio nam kroniku jednog vremena....

Čudan naslov, tim više što knjigu supotpisuju dva pisca. No radi se zapravo o tome da knjiga sadrži dvije pripovijesti: ZAPISNIK aktualnog nobelovca Imrea Kertésza te ŽIVOT I KNJIŽEVNOST najcjenjenijeg mađarskog pisca današnjice, Pétera Esterházyja. Kvaka je u tome što je Esterházyjeva priča posvećena Kertészu i neuvijeno se "nadopisuje" na ZAPISNIK, ponavljajući ne samo njegov osnovni motiv (putovanje iz Mađarske na Zapad, uz carinske nevolje) nego i cijele rečenice. A ocjena se odnosi na knjigu u cjelini i dobivena je kao prosjek trice za Kertésza i petice za Esterházyja. Prestrogo? Može biti, ali opterećeno predrasudama – to svakako. No nije možda ni svaka predrasuda za zlo. A dvije su priče sve samo ne "ista priča".

Čitate li upravo ovu moju pisaniju, onda se neizostavno nalazite u nekoj prostoriji, sobi; sjedite na nekakvoj stolici, držeći miš svoga PC-a u (junačkoj) desnici ruci, sa možda čašom kakvog napitka nadohvat joj, i okruženi još mnoštvom raznoraznih predmeta različitih boja, oblika i namjena. Sad stanite malo i razmislite: iskoračujete li bar ponekad iz svoje egocentrične učahurenosti u vlastitu samodostatnost i nezajažljivost da bi se zapitali žive li svi ti predmeti možda kakav svoj vlastiti unutrašnji svijet, izvan izričite svrhe svog postojanja koja se ogleda u njihovoj upotrebljivosti, odnosno pukom služenju nama - homo sapiensima. E, vidite, Branko Maleš svojom knjižicom "Male ljubavi" čini upravo to, podastirući nam svoju konkretnu, opipljivu, ali i onu emotivnu, intimnu geografiju svog svakodnevlja i potvrđujući time ponovo onu poznatu o "pjesnicima kao čuđenju u svijetu" ...

Nakon što je svojom prvom proznom zbirkom "Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas" oslikao devedesete, Perišić se svojom novom zbirkom priča okrenuo "onome poslije" i zaronio u duh današnjeg, post-trećesiječanjskog vremena te nam isporučio 20 priča o egzistencijama ljudi, sve redom s trideset i nešto sitno na leđima, kojima vlak za bolje sutra ponovo nezaustavljivo bježi, a onoga boljeg jučer prisjećaju se samo u svojim mazohističkim fazama. Radi se o proznoj zbirci koja je, po svemu sudeći najizgledniji kandidat za osvajanje nagrade Jutarnjeg lista za najbolju prozu 2002. , a Perišiću bih jedinome i oprostio preotme li zaista tu nagradu Jergoviću...