Radoznao prvenstveno bijah spoznati kako, u nas vrlo popularni češki književnik Michal Viewegh doživljava Hrvate kao domaćine, ali i svoje sunarodnjake kao turiste. No, radoznao i nakon čitanja ostah jer se  nemalo iznenadih uvidjevši da likovi ovoga romana ustvari putuju na ljetovanje u Italiju, iako je poznato da je hrvatska obala Jadrana njihova, (ali i autorova) najomiljenija turistička destinacija.  Šteta, jer bi neizmjerno zabavnije bilo pratiti zgode, dojmove i doživljaje čeških turista na našoj, istočnoj obali Jadrana. Međutim, daljnjim čitanjem sa čuđenjem uvidjeh da destinacija putovanja u ovom romanu nije niti bitna, o čemu više riječi  malo kasnije.
Ansambl likova sastavljen je od zaista šarolike grupice čeških turista koje pratimo od njihova polaska iz Praga, cjelodnevnog putovanja autobusom (i to, vjerovali ili ne  - luksuznim, sa klima uređajem, TV i video opremom itd.) preko sedmodnevnog boravka u talijanskom neimenovanom resortu pa sve do povratka u Bohemiju. Prvu trećinu romana u kojoj su likovi višesatno smješteni u skučeni autobusni prostor Viewegh iskorištava da nam ih kroz njihove međusobne  dijaloge i odnose ponaosob karakterno ocrta i približi. Tako tu osim  mlade, atraktivne "turističke voditeljice" Pamele (sada si moram uzeti slobodu da vam malom digresijom ukažem na jednu zanimljivost i objasnim zašto sam Pamelinu profesiju smjestio pod znake navodnika. Naime, kao insajder sa određenim iskustvom u turističkom biznisu mogu vam potvrditi da svi turistički djelatnici za turističkog vodiča ženskog spola (ali i one same) upotrebljavaju termin vodićka. Unatoč gramatičkoj nepravilnosti toga izraza koje su, naravno, svjesni,  taj je izraz ipak općeprihvaćen u struci pa me uslijed toga, moram priznati, upotreba gramatički pravilnog izraza turistička voditeljica u ovom romanu pomalo i smeta) tu imamo i par vremešnih penzionerki, dvije mlade studenice, dvije obitelji s djecom i grupicu od troje muških prijatelja od kojih je jedan - književnik Max, odnosno neprikriveni alter ego samog autora. 
Tijekom putovanja Max piše roman o samom tom putovanju što Viewegh iskorištava da se postmodernistički poigrava sa čitateljem. Naime, Max kao lik povremeno intervenira u tekst i mijenja fabulu  romana u kojem je lik, a kojeg mi čitamo, i tako  Viewegh kod čitatelja stvara sumnju čitamo li roman u kojem je Max jedan od turista na ljetovanju u Italiji ili čitamo Maxov roman o njegovom ljetovanju u Italiji. To je još začinjeno i mnogobrojnim citatima drugih književnika kojima se komentiraju fabularne situacije i odnosi među likovima, što nam u sjećanje vraća Vieweghov Odgoj djevojaka u Češkoj, u kojem se također koristio postupkom citatnosti, ali s puno većim uspjehom.
I u slučaju Sudionika turističkog putovanja Viewegh ne napušta otprije nam poznatu njegovu zaokupljenost međuljudskim odnosima i to prvenstveno onim muško-ženskim, sa naglaskom na seksualnom aspektu borbe među spolovima, ali u ovom slučaju primjetan je nedostatak nadahnuća, previše praznog hoda, opširnost i manjak duhovitosti. Stječe se dojam da je autor uvelike svjestan  fabularne nezanimljivosti svoga djelca, pa istu zamagljuje već spomenutim metafikcijskim igricama kojima pokušava stvoriti privid višeslojnosti i dubine svog rukopisa. Koji, nažalost, nije ništa više doli lakočitljiva, pitka, ali i plitka, te samo na momente zabavna proza. Što je razlog za žaljenje jer je propuštena prilika da, ako ništa drugo  dobijemo barem zabavno i duhovito djelce, za što tema ljetovanja pruža neiscrpne mogućnosti. Tako npr. u romanu uopće nema prikaza kontakata čeških turista sa domicilnim, talijanskim stanovništvom (Gdje su galebovi? Ili je taj oblik ljetne razonode u Italiji odumro? - u što sumnjam!!!), a Viewegh ne samo da nam ne dočarava njihove dojmove o ljetovalištu nego često čak zaboravljamo da se radnja uopće i odigrava u Italiji!!!  Budući da se sve događa u hotelskim interijerima, te likovi gotovo da i ne napuštaju hotel (osim vrlo rijetkih (!!!) odlazaka na plažu), ja se pitam zašto je autor svoje likove uopće mučio dugotrajnim putovanjem do Italije kada je svoju nakanu, odnosno oslikavanje međuljudskih odnosa grupice ljudi na putovanju, (sa dodatkom nekoliko klišejiziranih ljubavnih peripetija) mogao sa istim uspjehom ostvariti i nekakvim sindikalnim izletićem u bližu Prašku okolicu. Čime bi barem uštedio na benzinu...
Uglavnom, želi li naša vrla katedrala duha uistinu prema ovom nezanimljivom romanu snimiti humorističku igranu TV seriju, scenarističko uobličenje iziskivati će prepravke predloška do neprepoznatljivosti. A u kvalitativne (i zabavne) dosege te ekranizacije osobno već unaprijed sumnjam.
A upuste li se naši TV maheri u to bez asistencije čeških televizijskih kolega,  bojim se da ćemo dobiti inačicu serije Naši i vaši... , time i mogući međudržavni skandal, a zbog šovinističkog omalovažavanja utemeljenog na našim poznatim predrasudama i primitivnosti. (Vidi npr. uvredljiv prikaz čeških turista u domaćem filmu Posljednja volja režisera Zorana Sudara)