Josip Mlakić inače je inženjer strojarstva iz Uskoplja/Gornjeg Vakufa (nismo sigurni u kojem etničkom djelu ovoga gradića sa dva imena Mlakić obitava) i pisanjem se bavi u slobodno vrijeme (baš poput naše male ekipice na ovom Internet sajtu), a čini to vrlo dojmljivo i vješto, te se sa svoja dva romana pridružio Ratku Cvetniću na samom kvalitativnom vrhu domaćeg ratnog proznog pisma.
Upravo na njegovom neprofesionalnom spisateljskom statusu mediji su nakon dodjele nagrade izričito insistirali, vjerojatno pokušavajući prekinuti u nas desetljećima sustavno tkanu, auru mistifikacije književnosti i "čudaka" koji nas njome podaruju, indirektno nam svima sugerirajući da je krajnje vrijeme da se i svi mi pera prihvatimo, te svoj računčić na banci V.B.Z. -ovom stotkom tisućica, podebljamo.
Međutim, Mlakiću to nije prva (a vjerojatno niti posljednja) nagrada, jer je prije nekoliko godina već pobijedio na, ovdje već spominjanom, natječaju izdavačke kuće Faust Vrančić, sa svojim romanom Kad magle stanu.

Kao i u slučaju tog romana, i roman Živi i mrtvi  tematizira rat u Bosni. Međutim, za razliku od spomenutog prethodnika, Živi i mrtvi  čvršće je i klasičnije strukture te izbjegava veću fragmentaciju radnje, a također je i bitno smanjena upotreba citata i intertekstualnost. 
Uz još neke sličnosti o kojima će kasnije biti riječi, ova dva Mlakićeva romana ponajviše ipak povezuje (anti)ratna tematika  i lociranost radnje na ratom zahvaćene (i poharane) prostore srednje Bosne.

U romanu paralelno pratimo dvije ratne situacije u kojima se zatječu Tomo, 1994. godine i njegov djed Martin, pedesetak godina ranije.
Tomo je pripadnik HVO-a i sa grupicom svoje braće po oružju probija se kroz brojne zasjede Armije BiH, dok je Tomin djed Martin pripadnik domobranske vojske i u društvu nekolicine ustaša i domobrana 1941. godine pokušava probiti partizanski obruč.
Stavljanjem i djeda i unuka u istu ratnu situaciju okruženja, te locirajući njihova ratna iskustva na isti, tajanstveni prostor Crnih voda i Grobnog polja, odnosno pomoću vremenske cikličnosti i perpetuiranja identičnih fabularnih obrazaca, Mlakić do najviše potencije dovodi besmislenost i apsurdnost rata, čime istovremeno još i potvrđuje ono poznato prokletstvo kako "niti jednu generaciju na ovim našim prostorima rat jednostavno ne može zaobići". 
Sve mu to uspijeva izbjegavajući ideologizaciju i politizaciju bilo kakve vrste, kao i zauzimanje strana, koncentrirajući se u potpunosti na stvaranje suspensa i vjerodostojno dočaravanje neizvjesnosti.
A ono što apsurd svih ovih "naših" ratova dovodi do vrhunca upravo je blisko, intimno, komšijsko poznavanje ljudi s druge strane nišana, što također autor u par navrata na dirljiv način daje do znanja čitatelju.

Kao i u romanu Kad magle stanu  Mlakić i ovdje veoma sugestivnim opisima krajolika (učestale neprobojne koprene guste magluštine, kiša koja bez prestanka namače uniformu, prijeteće vatre u daljini, itd.) čitatelje uspijeva transferirati u atmosferu ratne psihoze i smrti koja protagonistima neprestano dašće za vrat, pretvarajući nas u neposredne sudionike opisanih događaja.
Zadnje stranice romana donose nam i žanrovski prijelaz iz ratnog štiva u horror, što autor svjesno čini da bi ta dva pojma izjednačio te čitatelju tako uputio jasnu i nedvosmislenu poruku, ali romanu pridodao i metafizičku dimenziju.

Da je pravi majstor autentičnih dijaloga Mlakić nam je pokazao još u svom prethodnom romanu. Ovdje nam karakterizaciju likova pruža upravo putem veoma životnih dijaloga, pa na temelju njihovih izjava (obilježenih čestim vulgarizmima i kolokvijalnim izrazima) saznajemo u kakvom je koji od vojnika psihičkom stanju.
A oni često upravo putem zajebancije onih najlabilnijih među sobom traže odušak od neprestane psihoze i napetosti, čime Mlakić povećava dozu uvjerljivosti i dokazuje da piše na osnovu vlastita iskustva stečenog u ratu.

Literarno najdojmljiviji pasusi, oni su u kojima nas putem kratkih flashbackova autor povremeno vraća u Tomino dječaštvo.
Na tim se stranicama autor, po emocijama kojima svoj tekst impregnira, na korak približava Jergoviću, dok oko Andrićeva citata sa početka "svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo"  tematski i motivski gradi cijeli svoj rukopis, da bi ga na koncu doslovno i ugradio u samo romaneskno tkivo.

Osim dojmljive atmosferičnosti, roman je i iznimno dinamičan i kinematičan, pa ne čudi što je upravo Mlakića Zrinko Ogresta uzeo kao suradnika za rad na scenariju svog najnovijeg filma Tu, a glasine kažu da je već u pripremi ekranizacija i ovog romana.