„Ovo je prvi put da mi nude lovu, do sad su nudili samo ubijanje, prebijanje i lomljenje vrata“
Ovog tjedna novinarski doajen Drago Hedl podsjetio nas je koliko novinarstvo može biti važno. Snimka na kojoj HDZ-ov saborski zastupnik Franjo Lucić Hedlu nudi novac da ne piše o njegovim poslovima, izazvala je zgražanje djela javnosti.
„Ako me možeš razumit, ako me ne možeš razumit, ako to tebi nešta znači, ako to nešta košta, ne znam koliko ćeš ti novaca za to dobit, ja ću to tebi platit jedan naprema tri“, čula je cijela Hrvatska kako Lucić Hedlu govori u telefonsku slušalicu. Nakon toga Luciću nije preostalo ništa drugo nego da podnese ostavku na sve političke dužnosti u HDZ-u, na mjesto predsjednika Županijskoga odbora Požeško-slavonske županije, člana Nacionalnoga vijeća i Središnjeg odbora stranke. No, to je otprilike sve. Visoku saborsku plaću Lucić ipak nije ostavio, a iako su Hedlovi urednici u Telegramu na njegov tekst o pokušaju podmićivanja stavili nadnaslov „Snimka koja će potresti vladu“, konačni dojam je da se ni u Vladi ni u HDZ-u nisu previše osvrtali na to što njihov visoki dužnosnik radi. Vlada se, naime, nije tresla, kao što bi to bio slučaj u zemljama Europske unije s razvijenom demokracijom gdje postoji samo nulta stopa tolerancije na koruptivne modele ponašanja, dok u HDZ-u među vijestima na svojoj službenoj web stranici cijeli slučaj nisu niti primijetili niti su objavili neku reakciju na njega.
O svemu tome Lupiga razgovara s Dragom Hedlom, koji je u svojoj dugovječnoj karijeri višestruko nagrađivan za svoj rad, ne samo hrvatskim cehovskim nagradama, nego i onim međunarodnim poput nagrade The King International Journalism Award koju mu je dodijelio američki The International Center for Journalists. Iza njega je uistinu dojmljiva biografija. Pisao je u Glasu Slavonije, Slobodnoj Dalmaciji, Novom listu, Feral Tribuneu, Jutarnjem listu, izvještavao za Slobodnu Europu, dok su njegove tekstove objavljivali najugledniji svjetski listovi poput The Timesa i The Guardiana. Za svoj rad dobio je i nagradu za životno djelo Hrvatskog novinarskog društva „Otokar Keršovani“, a prije šest godina uručeno mu je i odlikovanje Republike Hrvatske, Red Stjepana Radića, za osobit ljudski i profesionalni doprinos borbi za ljudska prava, promicanje demokracije te otkrivanje istine. Autor je i osam objavljenih knjiga te nekoliko filmskih scenarija.
"O Lucićevim moralnim principima ne bih, ali sviđa mi se njegov smisao za humor" - Drago Hedl (FOTO: Medija centar)
Drago, zašto, pobogu, niste uzeli novac koji vam je ponudio Franjo Lucić? Zašto ga niste mogli „razumit“? Kakav ste vi to čovjek?
- Lijepo ste rekli kakav sam ja to čovjek kad nisam uzeo lovu koju mi je ponudio Franjo Lucić. Ali, kakav bih to čovjek tek bio da sam uzeo lovu? Zamislite uzeti lovu čovjeku koji nema ništa osim njive vrijede dva soma eura. Nema ni kuću, ni stan, ni auto, ni jahtu, ni privatni helikopter, ni kune ušteđevine, ni Rollex… Samo njivicu od 1.052 metra četvorna i da nema nju, na njoj nešto krumpira, raštike, luka, kupusa, graha … vjerojatno bi, uz golu saborsku plaću, morao primati i socijalnu pomoć. I sada pitam ja vas: zar da od takvog siromaha nešto uzmem? Pa kakav bih ja to čovjek bio?
Zašto ste se uopće namjerili na ovog poštenog HDZ-ovca?
- Impresionirala me njegova imovinska kartica. Čovjek ništa nema, a već je toliko godina u politici, od 1995. godine u HDZ-u, četvrti mandat u Saboru, prije toga dugogodišnji gradonačelnik i ništa mu se za prste nije zalijepilo. Pa koga to ne bi fasciniralo?! Pokušao sam istražiti korijene njegova siromaštva. Kako je do toga došlo, kako je, unatoč pripadnosti HDZ-u, čisti proleter. To ne samo da je ideološki neprirodno, to je nekako nespojivo s dužnosnicima te (ali nipošto samo te) stanke. Pa rekoh, hajde da istražimo taj slučaj.
Kako ste uopće došli na ideju da snimate razgovor? Nuđeno vam je mito i u prijašnjim razgovorima?
- Samo koristim blagodati tehnologije. Umjesto da zapisujem, snimim, jer lakše je i praktičnije, a da ne govorim o tome koliko na taj način mogu vjernije interpretirati sugovornika. Zamislite da sam zapisao to što mi je rekao i objavio. Pa Lucić i sad, kad su svi mogli čuti, kako me, ne jednom već više puta tijekom razgovora od tri minute pokušava podmititi, tvrdi da mu to nije bila nakana. A što bi tek radio da sam to objavio, a da snimka nije postojala. Tužio bi me za klevetu, mada vidim, i ovako prijeti.
Je li nakon objave teksta i audio snimki bilo nekih dodatnih pritisaka na Vas?
- Ne, nije. Bilo je samo puno, jako puno telefonskih poziva i e-poruka. I naravno smiješnih pokušaja zastupnika Lucića da me u javnosti prikaže lažovom, koji, eto, na njemu, beskrupulozno, gradi svoj rejting. A lijepo mi je rekao i čuje se na snimci – kako meni nije potrebno da pišem o njemu jer sam i bez toga izgradio karijeru. I dodao kako bi, zauzvrat, on to bio spreman honorirati. Lijepo je rekao kolega Zoran Šprajc neku večer: to je prilična evolucija – političari su do sada uglavnom tražili mito, a sada ga nude.
Predstavlja li vam ikakvo zadovoljstvo to što je nakon objave snimki Lucić podnio ostavku na sve političke funkcije u HDZ-u?
- Mislim da bi bili svi puno zadovoljniji da je dao ostavku na mjesto zastupnika u Hrvatskom saboru. Ali sam je rekao da tamo ostaje jer od nečega mora živjeti. Što je i razumljivo. Rekao sam već kakvo mu je imovinsko stanje.
Čini li Vam se da je to potez osobe koja ipak ima neke moralne principe, iako i dalje ostaje saborski zastupnik, ili mislite da je pritisak došao iz vrha njegove stranke?
- O njegovim moralnim principima ne bih. Ali sviđa mi se njegov smisao za humor. U ostavci je napisao kako je o svom činu obavijestio i predsjednika stranke Andreja Plenkovića. Duhovito. A mislim da je bilo ovako - Predsjednik stanke Andrej Plenković nazvao je Lucića (nemam snimljeno) i rekao mu: „Čuj, Franjo, jel' znaš da si podnio ostavku?“
Mislite li da uopće ovakve afere mogu naškoditi HDZ-u, budući da se slični slučajevi dužnosnika te stranke učestalo događaju, ali se to na rejtingu stranke na koncu uopće ne primijeti? U prvom naslovu vašeg teksta, koji su, pretpostavljam, stavili urednici, stajalo je kako se radi o slučaju koji će „potresti vladu“. Čini se da u vladi nije došlo nije došlo do ama baš nikakvog podrhtavanja.
- Ne, neće to naškoditi HDZ-u. Ljudi ih vole. Kao da i za njih važi ona pjesma iz vremena mraka. Što je više kleveta i laži – HDZ nam miliji i draži.
U javnost su dospjele i neke odvjetničke interpretacije prema kojima kazneno djelo mita ne postoji ukoliko se ono ne nudi odgovornoj ili službenoj osobi, ali da je zato kazneno djelo neovlašteno snimanje te da bi sudski mogli biti gonjeni samo Vi. Kako komentirate takva tumačenja koja prkose svakoj logici pravednosti?
- Pa to bi zapravo bilo logično. Kako možete podmititi novinara? Iz mog se primjera vidi da to nije išlo. Ja sam samo zloupotrijebio naivnost i otvorenost jednog saborskog zastupnika, navukao ga na tanak led i onda još potajno snimio.
"Ovo je prvi put da mi je netko ponudio lovu. Ponude su do sada uglavnom bile izražene u uslugama: prebit ću te, slomit ću ti vrat, j…t ću ti mater, ubit ću te." (FOTO: Medija centar)
Imate li neke informacije da vas Lucić sada namjerava tužiti?
- Lucić je u jednome danu rekao toliko stvari da mi je teško bilo sve pratiti. Mislim da je rekao da će me tužiti, valjda kad povadi luk s onih šest zasijanih hektara zbog čega se sa mnom nije mogao naći jer je bio, kako je rekao, ''prekapacitiran i umoran''. Bit će zabavno ako se sretnemo na sudu. Tamo ću imati prilike pitati ga ono što nisam uspio pripremajući testove o njegovu poslovnom carstvu, kad za mene nije imao vremena. Pa kako je vrijeme novac, ako su to sinonimi kao što kaže poslovica, nudeći mi novac zapravo mi je poklonio svoje vrijeme. A to nije kažnjivo.
Već desetljećima se bez imalo kompromisa bavite pojavama kao što je Lucić, koliko ste ovakvih ponuda imali?
- Ovo je prvi put da mi je netko ponudio lovu. Ponude su do sada uglavnom bile izražene u uslugama: prebit ću te, slomit ću ti vrat, j…t ću ti mater, ubit ću te. Ovo je prva ponuda u kešu, a nakon objave snimka Lucićeve ponude vjerojatno i posljednja.
Koliko je teško raditi u Osijeku, sjećamo se i Vaše epizode s Branimirom Glavašem koji vas je, kako ste navodili u svojim tekstovima, namjeravao likvidirati, a bilo je tu i raznih prijetnji, fizičkih napada … Zašto niste odustali od novinarstva?
- Ma u Osijeku je milina. Mali pitomi slavonski grad. Moj rodni grad. Daleko je vrijeme kad se u tom gradu neko vrijeme pila akumulatorska kiselina. Sada je slika drugačija. Ljudi u kafićima piju kavu, pivo, Colu, vino… nitko nema selotejp preko usta. A i oni koji su nekoć točili sumpornu kiselinu, danas baš nešto nisu u modi. I koliko vidim, ljudi se baš nešto ne otimaju da sjednu s njima popiti kavu. Ne zato jer se boje da im umjesto kave ne podvale akumulatorsku kiselinu, već su nekako postali nebitni, ne znaju što bi s njima pričali. A zašto nisam odustao od novinarstva? I sam se to ponekad pitam. Pomorci kažu: ploviti se mora, živjeti ne mora. A ja: pisati se mora…
Koliko se upravo korupciji može zahvaliti depopulacija Slavonije? Koliko činjenicu da iz nje rijetko dopiru vijesti o nečasnim radnjama političara možemo pripisati poštenju tamošnjih ljudi, a koliko zanemarenosti tog "otpisanog" dijela Hrvatske, ne samo u državnoj politici već i u medijima?
- Možda i nije loše to što iz Slavonije ljudi hrpimice odlaze. Kad svi odu, nestat će i korupcije, podmićivanja, a nadamo se i ovakvih političara. Neće ih imati tko hraniti. Mada će oni otići posljednji. Dakle kad svi odu, neće više biti korupcije. To vam je ona klasična formula o tome kako iskorijeniti džeparenje u javnom prijevozu. Tako da ukinete javni prijevoz.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Novi list/Medija centar
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"
Kažu da treba komentirat članak a ne komentatore, pogotovo ako su anonimni. Samo ne dajemo li time preveliku zavjetrinu ljudskom ološu i vreći govana kao što je donji komentator. Možda najveća tragedija koju su nam donijele devedesete nisu ni ratni zločini ni ratna devastacija ni pljačka građana hrvatske koja traje do današnjeg dana. Najveća tragedija je što smo dozvolili da nam nule poput Hasanbegovića, Sedlara ili Bujaneca truju mladu generaciju lažima koje ostavljaju gore posljedice od LSDa. Što te laži učine ljudskom mozgu možda se najbolje vidi upravo na prethodnom komentaru....