Soba panike je peti uradak Davida Finchera i baš se ona najmanje čini Fincherovskim filmom jer je riječ o relativno klasičnom trileru kojim se redatelj najviše približio mainstream struji. No, iako je Soba panike "najnormalniji" film Fincherove karijere svejedno je riječ o filmu koji obiluje s dosta Fincherovskih elemenata vješto uklopljenih u srednjostrujaški projekt.

Darren Aronofsky postao je slavan i poznat nakon prošlogodišnje ekranizacije Shelbyjevog Rekvijema za snove. Ono što je manje poznato jest da je Aronofsky zasjao svojim prvijencem, suludim trilerom Pi o matematičarima, beskrupuloznim brokerima i fanatičnim židovima. I sve to u crno-bijelom formatu...

Najinteresantnijom činjenicom vezanom uz novi holivudski projekt za zgrnut lovu čini se podatak da mu je naslov Kralj škorpiona i da ga se smatra trećim nastavkom Mumije, a u filmu nit' ima mumija nit' glavni junak ima ikakve veze sa škorpionima.

Poprilično hvaljeni film, eksplozivnih najava s nevjerojatno dobrom glumačkom i producentskom ekipom, pokazao se kao ne baš dobar film koji ćete zaboraviti u roku od dva tjedna. No, ipak sve što je uloženo u snimanje i reklame, ulagačima se vrlo brzo vratilo, budući je film par tjedana za redom imao najveće zarade u američkim kinima. Nije ni čudo znamo li kako u Americi najbolje prolazi sve što Swordfish ima: moć, novac, gole grudi, patriotizam, akcija,

"Svatko je najvažniji" film je koji će definitivno osvojiti svakoga tko ne preza upustiti se u avanturu gledanja nekoga neameričkoga filmskog hita. Posebnu draž filmu daju glumci, koji su odreda amateri, obični ljudi kojima je uloga njihov stvarni život, a na njihovu glumu nemam gotovo niti jednu zamjerku. Priča je to koja veliča ljudski duh i ljudsku osobnost

U moru neimaštine i siromaštva naše domaće kinematografije i filmskog stvaralaštva, često posežemo za produktima srpske filmske scene i u većini slučajeva ne požalimo zbog toga. Ipak je ugodan osjećaj osjetiti onu vibru koju pružaju filmovi domaće produkcije iako ne unutar granica Hrvatske, ali sa skoro identičnog govorog područja. Istina u samim počecima praćenja filma iritirao nas je odabir amaterske kamere i samoubraženost glavnih protagonista do te mjere da smo očajno tražili nešto drugo po HTV-u, no zahvaljujući ,više češče nego rjeđe, nezanimljivom sadržaju u kasnim noćnim satima, nacionalne nam televizije, pogledasmo film do kraja, čak i sa jednim replejom određene scene o kojoj nam naš Ivor-car govori u svojoj novoj kolumni.