Bio je jedan od onih nekih glupih dana, i mc i ja smo prošli jutarnji ritual kave, jointa, ručka, jointa i pive. Svejedno na časovniku još nisu prošla niti dva sata i dan nije obećavao išta više od uobičajeno rutinski odrađenog kalendarskog datuma. Lutajući gradom ništa ne tražeči, prošli smo kraj SC-a gdje je stajao plakat kako je zbog nekakve prigode, dana nečega u dvorani u tri sata besplatna projekcija nekakvog švedskog filma. Iz popratnog materijala i slike dvaju djevojčica zaključili smo kako se radi o nekom tinejdžerskom filmu u stilu Ericha Kastnera ili nedjeljnog poslijepodnevnog obiteljskog uratka, ali, ionako, dan nije mogao biti puno dosadniji nego što je bio.
Nakon tih devedesetak minuta Jebenog Amala osjećali smo se prevareni. Očekivali smo nešto glupo uz što se može kljucati i načiniti korak dalje do otvaranja radnog vremena videoteke, a dobili smo film nakon kojeg smo izišli pijaniji i puknutiji nego što smo bili pri ulasku.
Jebeš Amal spada u onu kategoriju neodovoljivih filmova nakon kojih se stvarno osjećate pametnijima za iskustvo. Film nakon kojeg s užitkom prepričavate scene. Poput,
'ajmo na rave.
Ma čitala sam da je rave out.
Sranje! Dok nešto dođe u naš grad već je zastarjelo.
Ili, mama zabrani sestrama izlazak i ostavi ih doma s kolom i čipsom. Nakon što se cure vrate iz zabranjenog izlaska, starija navali na čips govoreći mlađoj kako ga moraju pojesti jer će mama inače posumnjat da su bile vani.
Kad smo izišli iz  praznog kina osjećali smo nešto u sebi. Naravno da se svijet nije promijenio, niti mi. Ustvari jesmo, ali mnogo kasnije i iz drugih razloga. Možda jer nismo uspjeli biti iskreni prema sebi, ali to je druga priča koja nikakve veze s Amalom nema.
Dok prolazi tih devedesetak minuta priče o tinejdžerima iz Amala, pripizdine nakon koje Sinj izgleda kao poželjno mjesto za život, u grlu vam povremeno zapne kakva knedla. Nije to zbog šokantnih scena ili kontroverznih prizora, jer film je ustvari topla priča o ljubavi i iskrenosti. One knedle zapinju jer, kao i u "Mom takozvanom životu" u ljudskoj nesposobnosti da najjednostavnije situacije i osjećaji i ostanu takvima, bez preglumljavanja i izigravanja Jamesa Deana ili Jane Mansfield, prepoznate sebe i prijatelje i rođake. I čovjeku bude neugodno kada gledajući iz božanske perspektive gledatelja vidi kako život, koji može biti savršeno jednostavan i ugodan, zbog tih stvari postaje… ne takav.
Na nekoj od onih razina teže definiranim, osim intuitivnim nagonima, osjete se dodirne točke Amala i Gummoa Larryja Clarka iz jednostavnog razloga što oba pokazuju kako obični ljudi normalnih karaktera u normalnim, uobičajenim situacijama mogu stvoriti čudnu, gotovo nastrano bolesnu i naizgled neljudsku atmosferu. I što pokazuju da su obični ljudi čudna i ustvari nesuvislo komplicirana i teško shvatljiva nakupina frustracija i strahova. Ah da, i na kraju, i pederi su ljudi, a ljubav pobjeđuje (I want to know what love is). I sve je to samo film. Ali odličan film.