Uz brojne osude, kritike i zgražanja, u Saboru je prošlog tjedna održan okrugli stol „Znanstveni pristup istraživanju žrtava Jasenovca“. Na rečenom skupu sudjelovao je i publicist i bivši novinar Igor Vukić, koji je na konferenciji za medije tvrdio da nije riječ o logoru smrti, nego djelu represivnog sustava kojim se država branila od onih koji su je rušili. Ovih je dana gostovao i u emisiji Bujica koja je najavljena ovako - „VUKIĆ ODGOVORIO PENAVI: “Jasenovac možda i nije bio ‘hotel’ s pet zvijezdica, al' je mogao dobiti barem tri!“. No, manje je poznato kako je Vukić prije nekoliko godina svoje revizionističke stavove kojima se negiraju ustaški zločini predstavio i na znanstvenom kolokviju. A tu je imao je "nesreću" da je na istom kolokviju sudjelovao i povjesničar Milan Radanović koji je argumentirano secirao njegove teze. Radanović je objasnio da Vukić svjesno i namjerno ignorira sve izvore koji se ne uklapaju u njegovu unaprijed zadanu tezu.

Dok su izvan domaje AP i njegovi apeovci se udarnički busaju u „svoja antifašistička hrvatska prsa“ ističući kako je Lijepa naša u Drugom svjetskom ratu bila dio velike pobjedničke svjetske antifašističke koalicije. A doma? E to je jedna sasvim druga priča. Ovdje se dešava nešto što je bilo nezamislivo za vakta bilo kojeg od dosadašnjih HDZ-ovih vladara počevši od Tuđmana pa do (čak) Karamarka. Danas se tolerira sramotna revizija hrvatske prošlosti, relativiziraju se antifašistički temelji Hrvatske, a partizanski pokret se prekriva tamnim tonovima dok sve što je vezano za kvislinšku fašističku NDH poprima sve svjetlije i svjetlije boje. Tako se nekidan usred Sabora održao mračni kvaziznanstverni „okrugli stol“ na koje su uvodničari bili ljudi čija je jedina „stručnost“ u „falsificiranju broja i bezočnom negiranju ustaških zločina u logoru Jasenovac“.

Među onima koji su platili ponajveći ceh studentskih protesta u Srbiji je i šestero mladih članova neformalne grupe STAV koja je pokrenula novosadske proteste. Dok su sinoć u Novom Sadu desetine tisuća građana, uz rijetko viđene emocije, dočekivali studente koji su pješačili iz raznih krajeva Srbije, Anja Pitulić, Doroteja Antić, Jovan Dražić, Branislav Đorđević, Mila Pajić i Dejan Bagarić ove su prizore mogli gledati samo s udaljenosti od nekoliko stotina kilometara prateći Instagram i Facebook. Kakav je to osjećaj znaju samo oni. Naime, oni već više od sedam mjeseci žive u egzilu. To su danas lica s potjernica. Lupiga je razgovarala s četvorkom koja govori što misle o optužbi, kako gledaju na povratak u Srbiju, tko je na sastanku spominjao molotovljeve koktele i u kojem kontekstu, te kako se nose sa životom u egzilu.

Prije otprilike dvije godine počela je dobivati neočekivane e-mailove od nepoznatih ljudi koji su prijavljivali da su počeli koristiti velike jezične modele poput ChatGPT-a i imali osjećaj da im se kao rezultat toga mozak promijenio. Činilo im se da im je pamćenje oslabilo - je li to uopće moguće, pitali su je. Ona je i sama bila zatečena koliko su se brzo ljudi počeli oslanjati na generativnu umjetnu inteligenciju. Primijetila je da su njene kolege koristile ChatGPT na poslu, a prijave koje je dobivala od istraživača zainteresiranih za rad u njezinu timu počele su izgledati drugačije. Njihovi e-mailovi postali su duži i formalniji, a ponekad je, tijekom Zoom intervjua, primijetila kako se kandidati zaustavljaju prije nego što odgovore i pogledavaju u stranu – koriste li možda pomoć AI-a, pitala se zapanjeno. Ako da, koliko uopće razumiju odgovore koje daju?

Dobar deo kinematografije braće Coen, Joela i Ethana, počiva na „junacima našeg doba“. Oni su poput čuvenog glavnog lika filma „Big Lebowski“, jednostavno „tipovi“, rečeno u žargonu. Kao što je to tip, „dude“, narodski i jednostavno „batica“, koji biva upleten u život multimilionera, ne svojom krivicom već krivicom i zabunom samih otimača. Stabilno odsutni, oni nisu sasvim prisutni ni u sopstvenim bračnim i roditeljskim dužnostima i obavezama, te time podsećaju na kafkijanski izgubljene, otuđene likove, koji znaju da funkcionišu jedino dok se nalaze u dodiru sa svojom profesijom i pasijom. Poput profesora matematike, u „Ozbiljnom čoveku“, koji čitav svoj životni vek posvećuje nauci, mada mu ona ne može ni približno objasniti kako se u njegovom životu, uvek iznova, ponavljaju samo najgori scenariji.

Nema grotesknog alibija kojeg se ministarstvo nije dosjetilo za potrebe pravdanja pristranog neizdavanja suglasnosti Tomaševiću, kao što nekad nije bilo previše grotesknog za potrebe pravdanja još pristranijeg izdavanja šerifu Bandiću ili šerifu Anušiću. Složio bih se baš zato s ministrom Bačićem da presudna nije sama stranačka pripadnost. Ključ nepodobnosti nekog plana nije u goloj stranačkoj boji. Fiškali će, silno držeći do zakona, kao što Bačić napominje, odbiti dati suglasnost i planovima koje nose hadezeovske uprave – ako nije do profita od zidanja, do projekata. Dok ako jest, zakon im neće smetati da je izdaju i bjelodano protuzakonitom planu ili odbiju zakonitom. Svi kao da su dobili zadatak da pjevaju pjesmu nekretninskog biznisa koja im je izdiktirana.