Opet je mali Robi K. s roditeljima posjetio svog dida na Šolti. Ovaj put na 25. lipnja. Kad ono tamo kod dida se umjesto Dana državnosti slavi Dan republike, i to uz janjetinu pečenu u škrovadi. I dok je Robi odlučio biti „izdajica“, „prodana duša“, „govno jedno velikosrpsko“, „četnik jedan balijski“, „soroševski jedan plaćenik“ i „pederčina jedna iz gej parade“, njegovi tata i mama nisu pristali na ucjenu, pa su se morali zadovoljiti paštetom i sardinama. Glas razuma potražili su u policijotu Toninu, ali taj je samo rekao „Ja bi ako može jedan komadić od plećke! A posli ćemo hapsit ove ustaše!“

Prošli tjedan smo vas upoznali sa 'Strankom hrvatskih vlakovođa' koju predvodi Jadranka Kosor, a koja nam je ispričala kako je „europski vlak povukla HDZ-ova lokomotiva“, iako su ih na putu u „veličanstvenu postaju koja se zove EU“ pokušavali sabotirati razni skretničari i kočničari. Vrijeme je da se vratimo malo unatrag, tamo negdje u 2001. godinu kada se u Saboru vodila rasprava o Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s EU te vidimo tko je tada bio „skretničar“ i kočničar“. Naime, prije nego li su današnji europejci, HDZ-ovi zastupnici iz protesta napustili sabornicu, u Austriji trenutno utamničeni Ivo Sanader glasno se usprotivio Sporazumu

Nema tome dugo kako smo objavili ogorčenu reakciju mladog Arnela Sharana Šarića, koji je iz protesta sam sebe uvrstio na listu islamofoba. Kao što smo tada i prognozirali, Arnel je zbog ovog teksta upao u probleme. Opalili su po njemu nemilice iz Rijaseta Islamske zajednice, gdje su ga apostrofirali kao opasnog bolesnika, kojim bi se trebali pozabaviti „organi i službe" zadužene za red, mir i sigurnost građana“, zavapivši „Državo, zaštiti nas!!!“. No, Arnel je opet odgovorio, ne štedeći Rijaset i optuživši ga da Sarajevo i BiH pokušavaju očistiti od nepodobnih, pokazavši da je jedan od rijetkih u ovoj zemlji koji je spreman s rogatim se bost'

Dnevnik 3 je puno erotičnije i zanimljivije rađen od Dnevnika 2, u njemu uvijek ima i ševe, i šore i šege. Na temu sjednice Vijeća nacionalne sigurnosti dolazi dovitljivo pitanje Siniše Kovačića gostu: “Nisu li tajne službe trebale spriječiti netransparentno vlasništvo u medijima…?” Nisu, bolan Siniša, nisu, nije to posao tajnih službi, rutinski odgovara gost Ivan Zvonimir Čičak. Mi ispred malih ekrana začas prevrćemo očima, a onda se potajno radujemo jer nam je Pridavlje ipak dalo još jednu priliku za zgodan šlagvort. Bravo, Simke! Đemsom Bondom protiv Kutle, Tutle i Mutle, to je svakako zamisao tjedna

Najnoviji „spin“ kaže kako kolumna Borisa Dežulovića u Oslobođenju nije zabranjena jer se u njoj autor dotaknuo SDP-a, nego zbog toga kako se Dežulović odnosio prema marokanskom iscjelitelju Mekkiju Torabiju na čijim seansama se prodaje Sarajevska voda. Naime, i Sarajevsku pivaru, koja flašira tu vodu, i izdavačku kuću Oslobođenje posjeduje u narodu omiljena obitelj Selimović, pa je izbačena priča kako je gazdu zasmetalo sprdanje s tom pričom. No, ako je to uistinu točno onda je pravo čudo da su cenzori Oslobođenja dopustili objavu nove Dežulovićeve kolumne u kojoj on otvoreno poručuje da su oni koji kupuju flaširanu vodu - budale

S pojavom tabloida sumnjivog ili nepoznatog vlasništva, odgovornost za javnu reč, koja ni ranije nije bila posebna odlika medija u Srbiji, još je smanjena. Lansiranje senzacionalističkih vesti i informacija, bez navođenja izvora, ili bez njihove identifikacije (“nezavisni”, “obavešteni”, “pouzdani”) postali su svakodnevna pojava. Poslednjih nekoliko godina počela je i estradizacija javne scene, koja je dostigla vrhunac 2010. poplavom rialiti programa, čiji se “sadržaj” (prostakluk i primitivizam) prelivao na stranice štampe bez pravog reagovanja regulatornih tela