Capitol Hill

Kad trup golemog zrakoplova uplovi na Dulles Airport i time privede kraju interkontinentalni let na relaciji Frankfurt – Washington, putnik kojeg muči strah od letenja dobit će neodoljivu želju da izljubi čvrsto američko tlo. Ovu zemlju poznaje samo iz filmova, knjiga, predrasuda i televizijskih vijesti gdje dobro naoružani mladići iz Alabame, Ohia, Utaha i drugih sjedinjenih država šire slobodu i demokraciju. Pa ako mu se potonja Amerika, ona sa FOX-ovih i CNN-ovih vijesti, i čini odioznom, poriv da se poljubi sjevernoamerička zemljica svejedno je neobično jak. Nije lako provesti devet sati u stanju potpune pripravnosti, osluškujući svaki zvuk letjelice, neprestano provjeravajući nalazi li se krilo još uvijek na svom mjestu.

Netko će reći da za takav oprez nema potrebe, da je zrakoplovni prijevoz sigurniji od bilo kojeg drugog, ali samo oni koji dijele fobiju ovog putnika znaju da zrakoplovi naprosto ne lete kako treba ako im čovjek u toku leta ne posveti punu pažnju, jednaku onoj koju im posvećuju piloti.    
   
Napokon, Washington. Dulles Airport nalikuje mravinjaku. Stotine i tisuće ljudi mile njegovim hodnicima i vuku svoj teret. Još samo jedna sigurnosna provjera i eto putnika sa zapadnog Balkana u zemlji slobodnih i hrabrih. Na ulazu rezerviranom za nositelje američke putovnice nema gužve. Na onom drugom, za sve ostale, oko tisuću ljudi stoji u vijugavom redu i čeka da stane pred organe domovinske sigurnosti, da bude izloženo sofisticiranoj sigurnosnoj opremi koja će zabilježiti zjenicu vašeg oka i za sve vijeke vas upisati u datoteku onih koji su nogom stupili na tlo sjedinjenih država. Puna dva sata putnik će imati na raspolaganju da se zagleda u lica »vanzemaljaca« iz ovog babilonskog reda. Dvoje južnoamerikanaca, otac i majka s kudravom crnokosom djevojčicom u naručju, ravnodušan pogled žene pod burkom, švedski par i njihov trogodišnji ili četvorogodišnji dječak s plastičnom igračkom – laptopom u rukama, mnogobrojna crnoputa afrička čeljad u tradicionalnoj odjeći jarkih boja, nekoliko Španjolaca odjevenih u crvene majice s nacionalnim grbom na prsima...

Svo to vrijeme iz razglasa dopire poruka: Građani SAD-a dobrodošli kući. Onima bez američkog državljanstva nitko se neće obratiti. Njima ostaje da strpljivo čekaju kontrolu policajca strogog lica, pred kojim će ostaviti otisak prsta i pogledati u napravu što pedatno bilježi očne zjene. Amerika za njih počinje iza te točke. 

Dulles Airport

Visok i suhonjav čovjek crne puti u ruci drži komad kartona na kojem je kemijskom olovkom nevještim rukopisom napisano: »State department, journalist, Croatia.« Norman, Albert, James? Ime je već iščezlo iz pamćenja, ali ostali su duboko urezani njegovi usporeni pokreti i širok smiješak dobrodošlice. 

– Može li se gdje zapaliti cigareta? 

– Možeš pušiti u automobilu. 

Ovim odgovorom načeta je prva predrasuda, ona o Americi kao zemlji u kojoj možeš pušiti isključivo u kućicama od pleksiglasa što podsjećaju na kavez za vrstu u izumiranju. Prilazimo automobilu, a domaćin otključava vrata, sjeda i polagano, polagano uzima ručnik i stavlja ga na koljena, da mu pepeo ne pada po hlačama dok vozi. Potom iz pretinca vadi kutiju punu debelih cigara i pripaljuje. 

– Mogu li dobiti jednu, da probam? 

Domaćin se nasmiješi i kaže: 

– Ne može, nemam ih puno. 

Ispostavit će se da je to bila prva ozbiljnija lekcija o zemlji kojoj smo stigli u goste. Svatko se u SAD-u mora pobrinuti za sebe i isključivo za sebe. Pred nama se otvara širok autoput sa četiri, pet traka, koji će nas odvesti ravno u središte glavnog grada.

– Što radite kad ne dočekujete inozemne goste? 

– Profesor sam sociologije na Columbiji. 

– A zašto su vam pokreti tako spori? Je li to vaš stil? 

– Da, to je moj stil. 

Uz zvuke funka i soula uplovljavamo u grad. Sve na prvi pogled upućuje na bogatstvo i raskoš. Naš slow motion domaćin je oduševljen jer u Hrvatskoj slušamo Isaaca Hayesa, James Browna i druge američke velikane glazbe. Na radiju niti jedne reklame. 

– Kako to?, interesiramo se. 

– Ovo je alternativna radio postaja. Da bi je mogli slušati, morate platiti određeni mjesečni ili godišnji iznos. 

Još jedna lekcija o Americi. Ovdje ima prostora za svaku vrstu medija. Tržište je dovoljno veliko da na njemu nađu mjesta i oni koji se ne uklapaju u standardne komercijalne sheme. Pred hotelskim vratima se rastajemo s čovjekom koji je sporost uzeo kao svoj zaštitni znak i sudaramo se osmjesima hotelskog osoblja. Svi redom su više nego srdačni. Isto će se narednih dana ponavljati u svakoj ulici, u svakoj instituciji koju smo posjetili, u svakom baru gdje smo se za skupe novce krijepili. 

Šatorom protiv oružja

Avenije glavnog grada široke su i dobro označene. Omeđene su zgradama iz kojih blještavi izlozi neprestano pozivaju na shoping. Washington je skup grad. Bočicu vode platit ćete dva dolara, sendvič – pet dolara, pivo u baru – šest dolara. Na ulici nema prevelike užurbanosti. Ritam ovog grada ne razlikuje se od europskog. Na svakom koraku može se zaključiti da je riječ o središtu administrativnog života Amerike. Zgrade ministarstava zauzimaju cijele blokove. Najveće je ministarstvo poljoprivrede. Putnika zainteresiranog za politički život zemlje put će najprije odvesti na adresu Pennsylvania Avenue 1600. Pred Bijelu kuću. Tamo se na platou svakodnevno okupljaju stotine ljudi iz cijelog svijeta. Posebnih mjera opreza nema na vidiku. Upoznat ćemo ih kasnije, pri posjeti ministarstvima, zgradi Senata, velikim novinskim kućama.

Law pred Bijelom kućom

Točno preko puta Bijele kuće nalazi se šator. U njemu sjedi čovjek duge brade i plavih očiju. Preziva se Law. 

– Što radite u ovom šatoru? 

– Protestiram. 

– Zbog čega? 

– Otvorite oči i pogledajte oko sebe. 

Bilo je to glupo pitanje. Oko šatora su ispisani deseci parola. Šator je malo, improvizirano aktivističko bojište protiv nuklearnog naoružanja, ratova, surove politike prema imigrantima i svega onog što prosječno educiran Europljanin zamjera politici Sjedinjenih Američkih Država. Law i nekolicina drugih aktivista nasljednici su žene po imenu Concepción Martín Picciotto, poznatije po nadimku Connie. Pod ovim šatorom ona je provela 29. godina. Trajno se tu nastanila 1981. godine. Kad je umrla, drugi aktivisti su odlučili nastaviti tradiciju protesta.
   
– Kažete 29 godina! Pa dobro Law, ima li to smisla? Zar niste shvatili da ništa ne možete promijeniti?
   
– Ima li humanizam smisla, odgovara Law protupitanjem.
   
Sliježemo ramenima. 

Grad zastava

Bijela kuća je manja nego što je čovjek zamišlja. Naši vodiči, ljudi iz organizacije World Learning, pojasnili su da je njezina relativna skromnost u gabaritima želi ukazati na činjenicu da Amerika vjeruje u vladavinu naroda. Bijela kuća zato je mala, a zgrada Senata – monumentalna. 

Stotinu metara niz plato nalazi se zgrada trgovačke komore – U.S. Chamber of Commerce. Na njezinim zidovima izvješeni su veliki transparenti. Svaki sadrži jedno slovo: J-O-B-S. Poslovi. Transparenti su izvješeni koncem prošle godine, kad je objavljen podatak da je u Americi izgubljeno (još) 54 tisuće radnih mjesta. Pri svakom dolasku u Bijelu kuću predsjednik Obama ima se čime podsjetiti što se od njega očekuje. Radna mjesta.

Ekonomija je ono što zanima Amerikance. Pri biranju predsjednika oni ne daju pet para na pitanje ratova što ih njihova vojska vodi u svijetu. Važno im je da je vojska dobro obučena i naoružana. Ovo nam je pojašnjeno na jednom od brojnih sastanaka, organiziranih uz napomenu – off the record. 

Par kilometara nasuprot »skromnog« Obaminog bravišta nalazi se Jefferson memorial. Posvećen je Thomasu Jeffersonu, »Ocu osnivaču« i trećem predsjedniku Država. S desne strane od Jefferson memoriala nalazi se monumentalna zgrada Senata, a njoj nasuprot, opet na par kilometara udaljenosti, smješten je Lincoln memorial. Taj križ: Bijela kuća – Jefferson memorial, Senat – Lincoln memorial, Amerikanci nazivaju »Cross of democracy«. 

Kod Lincoln memoriala posjetitelj je pozvan na tišinu i dostojanstvo. Amerikanci puno polažu u patriotizam i striktno se pridržavaju naputka. U središtu građevine izgrađene u stilu grčkog panteona nalazi se čuveni spomenik Abrahama Linkolna. Jedna ruka stisnuta u pesnicu simbolizira njegovu odvažnost na najteže odluke, poput one o stupanju u rat s Jugom, a druga – opuštena – na njegovu blagost i razumijevanje prema pobijeđenom protivniku.

Sa ovih stepenica Martin Luther King održao je svoj čuveni govor: »I have a dream...« Pod ovom građevinom stotine tisuća ljudi protestiralo je protiv rata u Vijetnamu. Jedno je to od centralnih mjesta američke povijesti. Očevi tamo dovode djecu da ih uče o američkim vrijednostima, građani iz svih američkih država stižu u administrativno središte da bi se poklonili Lincolnu i Jeffersonu. Čak i taksisti svoja vozila u Washingtonu rado nazivaju – patriot. Gdje god se maknete – vidjet ćete zastave. 

Strah i oprez

Kad se spuštate niz Aveniju nezavisnosti pogled vam bije u monumentalne zgrade ministarstava, muzeja, galerija. Sve podsjeća na slike Rimskog carstva. Kad u njih ulazite, skinut ćete pojas. Osiguranje će zaviriti u vašu torbu. Bocu vode ne pokušavajte unijeti u zgradu Senata, neće vam uspjeti.

U Washingtonu se puno polaže i ulaže na sigurnost. Svi su nasmijani, svi su znatiželjni i svi vjeruju da bi svaki čas nešto moglo eksplodirati. Tome se ne treba čuditi. Preko rijeke se nalazi podsjetnik – Pentagon, jedna od meta najvećeg terorističkog napada zabilježenog u svijetu.

Kad se spusti večer i odlučite potražiti zabavu, pa vas put odvede na pogrešan rub grada – ukazat će se i druga slika Amerike. Beskućnici koji spavaju po parkovima i pločnicima, nerijetko i mentalno retardirani. Oni guraju kolica puna praznih konzervi piva i gledaju vas svojim praznim pogledima. Tek tu i tamo netko će žicati novac. Kao da su odustali od života. Na njih nitko od domaćih ne obraća pažnju. 
   
– Pravo na zdravlje i dom bi moralo biti jedno osnovnih ljudskih prava. Amerika se smatra kolijevkom ljudskih prava. Kako to da imate toliko beskućnika, toliko mentalno retardfiranih ljudi na ulici?, pitali smo jednog stanovnika Washingtona.
   
– Mnogi od njih žele tako živjeti. Mnogi od njih odlučili su odbaciti sve konvencije i biti potpuno slobodni.

Ovakav odgovor na pitanje o beskućnicima dobili smo više nego jednom. Amerikanci vjeruju u pojedinca. Pojedinačne slobode, pojedinačne sposobnosti, pojedinačna propast. Amerikanci vjeruju u kapitalizam. Amerikanci vjeruju da su pametniji od svoje vlade. Pitanja pojedinačnih sloboda zato su nedodirljiva. Nitko mi neće govoriti u što da vjerujem, gdje da idem, što da radim...  

Georgetown

S pogrešne ruba grada odlazimo na suprotni, tamo gdje stanuje noćni život. Georgetown je smješten uz obalu rijeke Potomac. Pijemo pivo i gledamo oko sebe. Koliko god naše oči bile velike – sve u njih ne može stati. Primjećujemo da avioni lete nisko iznad rijeke. Još jedna odredba sigurnosti. Moraju letjeti nisko i pratiti Potomac, jer u suprotnom ih lovci presretači mogu srušiti. Amerika čini sve da joj se ne ponovi »september eleven«, dan kad su srušeni njujorški blizanci i napadnut Pentagon. Okrenete li pogled niz glavnu ulicu Georgetowna – ništa neće asocirati na strah i oprez. Barovi su ispunjeni do posljednjeg mjesta, a trgovine gutaju rijeke turista. U suvenirnici smo tražili nešto za uspomenu.

Simboli i ime Washingtona oslikani su na svemu, ali sve je napravljeno u Kini. Odustajemo od kineskih suvenira i spuštamo se na početak Georgetowna. Nikom se nigdje ne žuri. Sve je sporo, gotovo kao domaćin koji nas je dočekao na aerodromu Dulles. Promet je gust, a ulice nalikuju mravinjaku. Turisti i domaći nose teret iz trgovina. Washington made in China.

Ladislav TOMIČIĆ (Novi list)