Salt Lake City

Mormoni, Utah Jazz, Karl Malone i Poštarev poštar John Stockton. Jedna vjerska zajednica, jedan košarkaški klub i dvojica izvanserijskih igrača - to je uglavnom sve što prosječnog Europljanina asocirana Salt Lake City . Netko će se još prisjetiti i zimskih olimpijskih igara iz 2002. godine, održanih u okolici glavnog grada države Utah i monogoženstva koje je između ostalog karakteriziralo spomenutu vjersku zajednicu. 

S južnog ruba istočne obale Sjedinjenih Država, iz Orlanda na Floridi do aerodromske čekaonice u Salt Lakeu treba istrpjeti pet sati leta. Za Salt Lake City kažu da je najdosadniji grad u Americi, pa kad naoružani ovom predrasudom stignete u rečenu čekaonicu, sva tamošnja lica učinit će vam se kao eksponati na kakvoj bizarnoj izložbi o monotoniji i tragovima koje ova duševna boljka ostavlja na ljudskoj vanjštini. Savršeni mir bit će razbijen epileptičnim napadom koji je zadesio nekog čovjeka u invalidskim kolicima. Svi vratovi i na njima glave povili su se u smjeru nemilog prizora, upomoć je priskočio liječnik u civilu i za nekoliko minuta okupljeni na vratima Salt Lakea opet su potonuli u svoje misli.

Ako dođeš u bilo koji grad i ako je u tom gradu nedjelja popodne, valja ti znati da su ulice praznije nego inače, da su njegovi stanovnici na izletima i obiteljskim druženjima. Ako dođeš nedjeljom popodne u bilo koji grad i ako se taj grad zove Salt Lake City, tamo te neće dočekati ulice praznije nego inače, nego će u pitanju biti prava betonska pustinja. Falit će još samo gvalja pruća koja se kotrlja na vjetru i pas podvijena repa na sredini glavne ulice, pa da to bude savršeni prizor za skicu grada duhova. 

Pred vratima hotela Mala Amerika, koji se nalazi preko puta hotela Velika Amerika, dočekao nas je širok osmijeh mlađahnog vratara odjevenog u crvenu uniformu. 

– Pa dobro, čovječe, gdje se kriju ljudi u ovom gradu?
   
– Oh, to je samo još jedna nedjelja. Sutra će biti bolje. Kad se odmorite svakako okušajte sreću u down townu.
   
Dobar savjet valja poslušati, pa smo učas ponovo na glavnoj ulici. Grad je nevelik, broji oko 200 tisuća stanovnika, ali u njegovoj široj okolici živi još milijun ljudi. Dolina u koju je uglavljen nalazi se na 1.320 metara nadmorske visine, a vrhovi planina kojima je omeđena još uvijek su pokriveni bijelim snježnim kapama. Na takvo što nismo navikli u ranim danima ljeta, pa kao opčinjeni buljimo u planinske vrhunce. Radi se o dijelu planinskog vijenca Wasatch Range, koji se proteže 260 kilometara, odavde pa sve do granice s Idahom.

Wasatch Range u pozadini

Od Male Amerike do down towna dovoljno je petnaestak minuta lagane šetnje, a za tih petnaestak minuta na ulici doslovno nismo vidjeli pet automobila. Tek jedan par Indijanaca koji se ovdje zovu Native Americans svađao se s podebljom ženom. Usred one pustinje ona se zaletjela biciklom na jedno od njih dvoje, pa se sad žučno prepiru i grde jedni druge. U jednom trenutku Indijanac vadi mobitel i poziva policiju, a ona žena skače na bicikl i bježi u sporednu ulicu. Prati je njegov glas. Viče u slušalicu smjer njezinog kretanja i opisuje bicikl na kojem se vozi. 

Down town - to je skupina od dvadesetak visokih zgrada raspoređenih uz četiri velike ulice. Glavna završava pred fontanom od crvenog kamena i spomenikom Brighamu Youngu, jednom od prvih mormonskih proroka. Iza fontane i spomenika šetnicom stižemo do monumentalnog hrama Crkve Isusa Krista Svetaca Posljednjih Dana (The Church of Jesus Christ of Latter-day Saints). The Salt Lake Temple. Za gradnju ovog zdanja trebalo je 40 godina. Nakon prigodnog fotografiranja uz fontanu pred hramom zaputili smo se do obližnjeg Trga hrama (Temple Square), smještenog iza zidina i omeđenog najvažnijim vjerskim objektima mormonske vjerske zajednice. S obzirom na to da se trg s ulice ne može vidjeti, tek na njegovom ulazu otkrili smo tajnu Salt Lakea. Tu se dakle kriju stanovnici ovog grada i njihovi gosti. Trg je sav u cvijeću, ljudi se šetkaju gore dolje.

Nikog da nešto vikne, čak niti da malo glasnije prozbori koju rečenicu. Svi šapuću ili nas to varaju uši. Kud svi Mormoni tu i mali reporter Novog lista: gore - dolje, gore - dolje, sve snimajući lica, cvjetne vrtove i pročelja vjerskih objekata. Reporterska duša mora da je djelovala izgubljeno, pa su to primijetile dvije lijepe djevojke, s osmijehom mu prišle i započele razgovor.
   
– Kako se zoveš?
   
– Ladislav.
   
– Wow, kako lijepo ime imaš. A odakle si?
   
– Iz Hrvatske. Znate, to je u jugoistočnoj Europi, na zapadnom Balkanu.
   
– Woooooow, to je tako lijepo.  

Mormoni bez križa

U tom trenutku reporter zaboravlja na svojih dvadesetak kilograma viška, pa se sam sebi učini visok i plav, jednom riječju - zgodan, jer kako drugačije objasniti interes ova dva djevojčurka. Crna u kosi ima plastični cvijet, a crvena pjegice na licu i osmijeh od milijun dolara. Malo očijukanja ništa ne košta, misli reporter, nema šanse da Ona to dozna. Taman kad smo u glavi počeli sklapati slatke rečenice na manjkavom engleskom, one upitaše što znamo o Crkvi Isusa Krista posljednjih dana.
   
– Čuo sam za Isusa. Kod nas je također prilično poznat.
   
– A koja je tvoja religija?
   
– Nemam religiju.
   
Ovaj dijalog u idućih nekoliko dana vraćat će se kao deja vu.

Djevojke nisu časile ni časa, nego odmah stadoše govoriti o svojoj vjeri, o braći i sestrama - o 14 milijuna njih dobro raspoređenih diljem svijeta. Ovo mjesto je centar centra njihove religije, a ove dvije djevojke nisu bezbrižne američke udavače, nego misionarke iz Novog Zelanda i Velike Britanije. Njihov primarni cilj u ovom trenutku nije srce mladog reportera Novog lista, nego njegova duša.
   
– Jesi li zainteresiran da ti pokažemo nekoliko mjesta i da ti govorimo o našoj vjeri?
   
– Živo me zanima vaša religija. Recite mi sve o Mormonima.
   
– Pođi onda s nama. 
   
Troje ljudi, dvije djevojke - misionarke i muškarac sa Zapadnog Balkana krenuše najprije pred spomenik mormonskoj obitelji, pionirima koji su dizali ovaj grad i zemlju, a potom i u Tabernakul ili kako bi se na (novo)hrvatskom reklo - svetohranište. Centralna prostorija Tabernakula podsjeća na unutrašnjost kakve moderne crkve. Iza velike pozornice zlate se cijevi orgulja, ispred su redovi klupa, ali nigdje nema križa i na njemu razapetog Isusa. 

– Gdje vam je križ, zaustismo mi kao general Gotovina pred svojim suborcima, a djevojke odgovoriše da Mormoni nemaju križ kao simbol vjere i religije. 

– Uistinu, zašto bi Isus, kad se vrati na sudnji dan, želio vidjeti križ? Ta razapet je na križu i ne može se reći da ga za njega vezuju lijepe uspomene, opserviramo djevojkama misao koju smo za ovu priliku posudili od velikog američkog komičara Bill Hicksa.

One se sramežljivo i ovlaš nasmijaše te tu shvatismo da ovo nije mjesto za šale o Spasitelju, pa bile one i nevine kao narečena.
   
– Vidiš, ovdje mi pjevamo i veselimo se, a s ovog mjesta govori i prorok.
   
– Kakav prorok?
   
– Naš prorok.
   
– On je živ?
   
– Da, živ je.
   
Kakva božja milost, oni imaju živog proroka, pomisli reporter, pa stade pitati sva moguća i nemoguća pitanja koja su mu pala na pamet. Od mormonskog odnosa prema homoseksualcima, do pitanja svih pitanja: »A ako prijeđem na vašu vjeru hoću li moći oženiti dvije, tri, četiri djevojke?« Na sva pitanja djevojke su imale spreman odgovor, pa i na ovo posljednje: »O ne, to je bilo prije. Mormoni više nisu poligamni.« Nakon tog i takvog odgovora reportersku dušu naglo obuze nekakav otpor, pred očima proletješe svi oni lijepi sati katoličkog vjeronauka kao što u blizini smrti sijevaju u umu značajni životni trenuci. Kad smo ostali bez i najmanjeg razloga da eventualno primimo ovu Salt Lake vjeru okrenusmo se škakljivim pitanjima. 

– A gdje živi vaš prorok? Ima li on pred svojom kućom bazen? Nosi li njegova žena nakit? Kakav nakit nosi? Da li je prorok bogat? Tko kaže da je on prorok? Što je prorekao? Može li proreći budućnost?
   
Djevojke se zbuniše, odgovoriše da ne znaju gdje i kako živi prorok, prozborismo još pet, šest minuta, nakon čega one upisaše reporterove podatke u bilježnicu i odoše spasiti kakvu podatniju dušu. 

Vlasnik se ne miješa

Reporter ostade sam, pa prošeta do kongresnog mormonskog centra, pa obigra još par crkava, muzeja i jednu galeriju, a onda ga put nanese u shopping mall, gradić u gradu, sa svojim vlastitim trgom i vodoskokom na njegovom centru. Tamo smo pronašli preostale stanovnike Salt Lakea, one koji nisu na Trgu hrama.

Jedan od ulaza u trgovački centar vodi kraj dvorane Utah Jazza, pa kroz staru stanicu Union Pacifica, željezničke pruge koja je u stara vremena predstavljala žilu kucavicu Sjedinjenih Američkih Država. Pokušavamo zamisliti ljude s početka prošlog stoljeća u ovoj lijepoj odaji. U mašti sijevaju revolveri o pojasima kauboja i zveckaju mamuze s njihovih čizama. Kad prođete kroz postaju dolazite u središte moderne Amerike, u još jedan hram potrošačkog društva. A tamo - shopping kao shopping. Puno kineske robe i vrećice s imenima američkih trgovačkih lanaca. Ništa za zapamtiti, osim četvorice mladih Bosanaca koji sjede pred Starbucksom i na materinjem jeziku pričaju kako je netko nekog istukao. Nismo im se javili, niti uzeli izjavu o životu u dalekom svijetu.    

Prorokova kuća

Idućih dana s nama će biti vodič. Pokazat će nam kuću jednog od davnih proroka. Dok su Mormoni još uvijek prakticirali mnogoženstvo on je tu živio s četiri žene i par desetaka djece. U neposrednoj blizini kuće danas je i administrativni centar mormonske religije, bijeli neboder od dvadesetak katova. Obišli smo i najveću novinsku kuću - Salt Lake Tribune te najveću televizijsku postaju Salt Lakea, koja je u vlasništvu Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana. Mnogo toga u Salt Lakeu je u vlasništvu Crkve, uključujući i većinski broj duša stanovnika ovog grada.
   
– Možete li slobodno izvještavati i o pitanjima Crkve, s obzirom da ste u njihovom vlasništvu?
   
– Crkva se uopće ne miješa u naš rad?
   
– Uopće?
   
– Uopće!
   
Na isto pitanje isti odgovor u svim dijelovima svijeta. Vlasnik se uopće ne miješa u uređivačku politiku. 

Dva novinara

Ponedjeljak, utorak, srijeda – počinjemo sumnjati da ovaj grad s pravom nazivaju najdosadnijim u SAD-u. Sve odiše nekim čudnim mirom, ugostitelji stavljaju ključ u bravu u jedanaest sati navečer, u boljim restoranima čuje se samo kuckanje kristalnim čašama, cure krvavi odresci od 38 dolara, pjeni se pivo od šest dolara za bocu i život se, čini se, lagano biba kao komad hladetine. 

Iza tog mira krije se okružni zatvor i tri tisuće zatvorenih. Šerif je debeo, a njegov zamjenik je deblji. Primili su nas nasmijani, rekli da u samom gradu nemaju prevelikih problema, ali na rubu doline nalaze se neka naselja koja se ne preporučuju za razgledavanje. Tamo su bande Latinosa i ilegalni imigranti što stižu iz Meksika. Tamo nema kristalnih čaša, ni skupih odrezaka, samo čemer i jeftina cerveza. Sa šerifom smo obišli zatvor. Na svakom koraku te ustanove pratio nas je neopisiv osjećaj nelagode čovjeka koji je došao u zoološki park za ljude.

Nalazili smo se među zatvorenicima, skupina od dvadeset gostiju, dva policajca i stotinjak najlakših prijestupnika koji sjede za metalnim stolovima: Latinosi s Latinosima, Afroamerikanci s Afroamerikancima, bijeli s bijelima. Vodili su nas i u najstrože čuvani dio zatvora, gdje leže ubojice, silovatelji, pljačkaši banaka. Po cijeli dan su zatvoreni, po jedan u svakom kavezu, hodaju gore dole u prostoriji dva sa dva kvadratna metra i urlaju kao životinje. Iza ovih zidova koncentriran je nemir Salt Lakea.

Drugu stranu medalje ovog grada dotaknuli smo i u redakciji Salt Lake Weeklya, novina koje imaju samo dva zaposlena novinara. Tamo nas je dočekao žar u očima mlađeg i poluzainteresirani pogled starijeg kolege. Mlađi uči zanat i nasrće kao lud, a stariji je odavno u poslu - govori španjolski, ima kontakte s Latinosima iz bandi na rubu grada. Njih dvojica su u Salt Lakeu ono što su Feral i Novi list bili devedesetih u Hrvatskoj.

Svijet u malom

Razgovor neumitno vodi prema Crkvi Isusa Krista svetaca posljednjih dana i aktivnostima njezinih prvaka. Kako smo mogli i pretpostaviti, Crkva je u Salt Lakeu početak i kraj svega. Punktova otpora, takozvane oporbe, gotovo i nemaju.

Salt Lake City Weekly

Ovaj tjednik osnovao je barmen grčkih korijena John Saltas. Šezdeset posto njegovog sadržaja čine reklame restorana i barova. Prostor između oglasa dvojica novinara pune žestokim štivom. Homoseksualci, transvestiti, Latinosi, imigranti - svi su našli prostor u ovim novinama, koje se dijele besplatno i svakog tjedna su razgrabljene. Sve ono što vjernici Crkve ne vole - naći će na stranicama ovog lista. Eto svijeta u malom.  Veliki igrači i mali pokreti otpora. Blaženi mir u centru i sirotinja na periferiji, koja se međusobno grize i pluta nošena rijekom čiji rukavci nerijetko vode do debelog šerifa i njegovog debljeg zamjenika, unutar zidova okružnog zatvora.

Ostalo je još samo jedno mjesto za obići – Park City, mjesto u okolici kojeg je održana većina natjecanja na zimskim Olimpijskim igrama. Gore – snijeg i vile s bazenima već od četiri milijuna dolara. Sam gradić – dva reda starih zgrada izgrađenih u stilu početka prošlog stoljeća. Zimski turizam na kvadrat i komad ulične umjetnosti na jednom zidu, koji, čini se, pripada velikom londonskom uličnom umjetniku Banksyju. Motiv: kamerman koji kida cvijet iz zemlje da bi ga snimio izbliza. Tako, eto, izbliza izgledaju Salt Lake i njegova okolica.

Prvi dio Američkih razglednica pročitajte na ovom linku.

Ladislav TOMIČIĆ (Novi list)