Željko Kerum još je jedanput dokazao koliko se vjernici svih religija u ovim krajevima vole natjecati tko će izgraditi veći, viši ili širi monument svojoj religiji. No, Kerum, ambiciozan kakav jest, pokazao je da ide i korak dalje. Ne samo da će nadmašiti regionalnu konkurenciju, već će na konopce baciti i sve svjetske konkurente. Ipak gradonačelnik najlipšeg grada na svijetu malo se preračunao, krivo procjenjujući koga i za koliko treba nadmašiti, a netko bi ga morao obavijestiti i da tamo neki Buda ima spomenik od 120 metara. I to netko treba nadmašiti. Da se pita Isusa, uvjereni smo, on bi rukom odmahnuo na Kerumovu ideju i predložio par tisuća humanijih načina da se novci potroše

Još je manje od tri tjedna preostalo do početka Motovun Film Festivala, koji će, ovog je tjedna postalo poznato, u glavni program uvrstiti 28 filmova, a dobar dio njih materijal je koji se ne bi smio propustiti. Što se nas tiče, prvenstveno tu mislimo na film „Pina“, spektakl u režiji kultnog Wima Wendersa, koji je prvi europski 3D film i općenito prvi art film snimljen ovom tehnikom. Od organizatora Motovunskog festivala upravo je ovaj uradak odabran kao tisućiti film koji će se prikazati u gradiću u srcu Istre. Što će se sve vrtjeti na Motovunu pogledajte klikom na

„Odvila se nenajavljena akcija u kojoj su se sudionice i sudionici nalazile na skrivenoj lokaciji s koje smo laserskim projektorom projicirale tekstualni i vizualni materijal osmišljen od strane unaprijed pozvanih autora, kao komentar na poslovanje Ivice Todorića i njegove tvrtke“, objašnjava Rafaela Dražić, umjetnica odgovorna za prošlotjednu ponoćnu akciju u kojoj su se na Ciboninom tornju zavrtjele kritičke poruke usmjerene prema poslovanju koncerna Agrokor, ali i prema politici koja je raznim agrokorima dopustila sve što se od nje tražilo. Kako je došlo do ideje, kako je provedena i što akcija poručuje pročitajte pod

Može li biti odgovoran samo on? Ukoliko je Sanader počinio to što mu se stavlja na teret, nedvojbeno je riječ o veleizdaji. Potpis na prokleti papir je, međutim, po običaju stavio onaj nesretni Rumenige, Polančec, koji može biti sretan ako mu očekivanih 800-900 godina zatvora prepolove. Ali dublji je to problem od puke jurisprudencije. Filozofski. Moralni. Egzistencijalni. Kako se zna, bivši je premijer ustrajno tvrdio da “nikomu ne dozvoljava da Hrvatsku voli više od njega”. Ne bismo li puno jeftinije prošli da je malo smanjio emotivni doživljaj? Da je teatrolog manje ljubio?