Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, našli se na pustom otoku Gamal Abdel Nasser, Jawaharlal Nehru i Josip Broz Tito. Šetali oni otokom, razgovarali i lijepo tako ogladnjeli, pa kako su vidjeli da ima na otoku antilopa, razišli se u lov. Nakon pet sati posljednji stiže drug Tito i vuče za sobom krvavog, poluživog nosoroga. "Druže Tito, nije vam to antilopa", oprezno će Nehru i Nasser, na što će nosorog: "Jesam, jesam antilopa, majke mi!"

Tako su se davnog 18. srpnja 1956. na Brijunima sastali egipatski predsjednik Nasser, indijski premijer Nehru i jugoslavenski maršal Tito, i - da skratim priču - sutradan, 19. srpnja, nakon dvodnevnih razgovora potpisali znamenitu Brijunsku deklaraciju. "Mir se ne može postići podjelom", pisalo je u tom slavnom dokumentu, "već težnjom ka kolektivnoj sigurnosti u svjetskim razmjerima i proširivanjem oblasti slobode, kao i okončanjem dominacije jedne zemlje nad drugom."

Nije to bila zajebancija, trojni sastanak na Brijunima bio je ozbiljna priča, sve su svjetske novine javile o sastanku na Brijunima - nije bogami u to vrijeme bio vic kad bi se na pustom otoku našli Amerikanac, Rus i naš Mujo - a iz Brijunske deklaracije izrodio se Pokret nesvrstanih, koji će na svom vrhuncu, oko platforme "miroljubive aktivne koegzistencije", okupiti više od polovice država svijeta: lijepo će američke predsjednike i sovjetske genseke sljedećih godina žuljati pokret začet one julske srijede na Brijunima, i osnovan pet godina kasnije, na samitu u Beogradu 1961., uglavljen između njihova dva velika svjetska bloka.

Pola vijeka prošlo je od Brijunske deklaracije i beogradskog samita, i mnogo toga promijenilo se u međuvremenu. Svijet odavno više nije isti, jedan za drugim otišli su Nehru, Nasser i Tito, a slavni je Pokret nesvrstanih danas marginalna alijansa koja odavno više nikoga ne žulja, možda malo jači od Svjetskog badmintonskog saveza.

Od stotinjak članica Pokreta McDonalds je sam osvojio četrdeset sedam, a svoje restorane otvorio je i duž kičme nesvrstanih, u Egiptu, u aleksandrijskoj Ulici Gamala Abdela Nassera, u indijskom New Delhiju, u divovskom trgovačko-poslovnom kompleksu Jawaharlal Nehru Place, i konačno, danas, u Bosni kao posljednjoj jugoslavenskoj republici bez Maca, u sarajevskoj Ulici Josipa Broza Tita. Raspala se Brozova nesvrstana Jugoslavija na sedam svrstanih McDonalds franšiza, od kojih su dvije već u NATO-u, četiri mole da ih prime, a jedna se sakrila pod ruski šinjel.

Konačno, 18. srpnja 2011. godine, točno pedeset pet godina nakon glasovitog samita Tita, Nassera i Nehrua, našli su se na trojnom sastanku na pustim Brijunima hrvatski predsjednik Ivo Josipović, srpski predsjednik Boris Tadić i troglavo bosanskohercegovačko Predsjedništvo u sastavu Bakir Izetbegović, Nebojša Radmanović i Željko Komšić. Nedostajao je još samo turski predsjednik Abdullah Gull, kojega su valjda zaboravili u Karađorđevu, pa da se lijepo razvrstaju: Izetbegović s Gullom, Radmanović s Tadićem, a Komšić s Josipovićem. "Ali, gospodo, to nije Hrvat", oprezno je, kažu, primijetio Josipović, na što se javio Komšić: "Jesam, jesam Hrvat, majke mi!"

Na isti dan i na istom mjestu gdje su tri velika državnika utemeljila treću svjetsku političku silu, našli se lideri pokreta svrstanih i razvrstanih da traže modele "miroljubive aktivne koegzistencije" za Bosnu i Hercegovinu, ukliještenu između dva bloka. Okreće se drug Tito u grobu kao jagnje na Jablanici, pedeset pet godina nakon Brijunske deklaracije hladni rat ostao duboko u dvadesetom stoljeću - u dvadeset prvom svijet je politički podijeljen na Facebook i Google, Microsoft i Apple, Nokiju i Samsung, Coca-Colu i Pepsi, McDonalds i... hm, McDonalds i Afriku - a dobra, stara blokovska podjela svijeta preživjela još samo u srcu nesvrstanih, njegovoj Jugoslaviji, duboko i nepomirljivo podijeljenoj između Zapada i Istoka, Atlantskog kaveza i Varvarskog pakta, američke Hrvatske i sovjetske Srbije, što gledaju kako osigurati svoje interese u zemljama trećeg svijeta, tamo između Foče i Kladuše.

Pravi mali hladni ratić čarlija veselim Balkanom, Banja Luka je srpska Kuba, Mostar hrvatski Berlin, rasporedili Josipović i Tadić nuklearne glave, vojne baze i dvostruke špijune, uspostavlja Nikita Tadić specijalne donose sa svojom Srpskoslovačkom, gaji John Fitzgerald Josipović paralelne veze sa svojom Herceg-Korejom, pa na pustom otoku zajedno, čitamo u novinama, ribaju Željka Komšića - kakva Amerika i Rusija, takav i Tito - što ih se usudio optužiti da se miješaju u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine. A njima to na pamet ne pada, iz oblasti miješanja u unutarnje stvari BiH John Fitzgerald Josipović miješa samo Čovića i Ljubića, a Nikita Sergejevič Tadič šećer u kafi pred sarajevskim hotelom Evropa.

Našli se tako na pustom otoku Josipović, Tadić i tri člana Predsjedništva BiH, šetali, razgovarali i tražili rješenje za miroljubivu aktivnu koegzistenciju. Nakon pet sati našli u Titovom podrumu nekakav stari, požutjeli papir. "Mir se ne može postići podjelom blablabla", čitali oni zbunjeno, "već okončanjem dominacije jedne zemlje nad drugom."

"Ja koegzistencije i govana", kazao Radmanović i bacio papir u more.

Ima tih viceva o trojici na pustom otoku na bacanje. Ima taj kad im se na Brijunima pojavio duh Josipa Broza, a ima i onaj kad se Hrvatu, Srbinu i Bosancu iz Titova podruma iznenada ukazala mlada Sophia Loren. "Koliko dugo ste već ovdje?", pita ih Sophia, a oni će: "Od jutros." "A jel bi vi popili šta?" "Jašta bi", odgovorili Hrvat, Srbin i Bosanac, a Sophia im stvori šleper mrzle pive, pa upita: "A jel bi vi pojeli šta?" "Jašta bi", opet će oni, a Sophia im stvori golemi stol pun meze. "A jel bi se vi sad i zabavili malo?", upita ih na koncu Sophia mazno spuštajući naramenice, a oni će uglas: "Nemoj zajebavat da imaš i kalašnjikove?!"

Boris Dežulović, Oslobođenje