„Devedesetih godina ljudi su se ubijali, umirali, oružje se potezalo, vlast nas je povela u krvavi rat sa komšijama, braćom, rat je pocepao porodice, mnoge fizički i materijalno potpuno uništio. Sada nema rata, ali se nekad čini da je ovo 'tiho' uništavanje mnogo strašnije… Na delu je stvaranje beskrupuloznog društva, društva u kojem su jedini kriterijumi lični i materijalni interesi, u kojem ima mesta samo za velike – a mi smo sitna riba. Kao kad ajkule i kitovi otvore usta i prolete kroz jato, pa ko živ, ko mrtav!“, kazuje Mirjana Karanović, glumačka ikona, koja u vrlo zanimljivom toku misli zaključuje da se danas može odrediti samo prema vlastitom životu

Jezik je društvena činjenica i kao takav se ne može odvojiti od društva i društvenih utjecaja. Promjene u društvu se stoga uvijek na neki način odražavaju i u jeziku. To se jako dobro vidjelo u 1990-ima u bivšim realsocijalističkima državama, gdje je prelazak iz jednopartijskoga realsocijalističkoga sistema u kapitalistički parlamentarizam sa sobom donio ne samo političke i ekonomske promjene nego i promjene u dominantnoj ideologiji, kulturi itd. Promjena je bila vrlo očita i u jeziku - preko noći su drugovi postali gospoda, stara je milicija postala policija, a i sama je riječ radnik, ideološki izrazito prominentna u bivšem sistemu, postala pomalo sumnjiva

Na 120. obljetnicu rođenja Miroslava Krleže  našim čitateljima nudimo da čuju glas velikog pisca, odnosno da poslušaju kako Krleža pripovijeda o svom susretu s Titom 1939. godine u Šestinama. Veliki pisac govori Predragu Matvejeviću u mikrofon: "Tu sam prvi put Tita vidio na djelu. Mirno sjedi i gleda dolje spram tih vrata, odnosno bile su neke male stepenice kojima se penjalo gore u taj vrt, gleda spram tih vrata, vadi iz džepa revolver, šaržira ga, stavlja ga pokraj sebe na klupu i kaže meni: "Ja ću u svakom slučaju dat' otpor, a ti gledaj da skočiš gore preko plota pa bježi...".

„Prvi put klasični ratni zločinci se nakon odsluženja kazne vraćaju kući i zauzimaju svoje mjesto u društvu. Bilo je, istina, toga i prije, ali nižerangirane nacističke zločince što su šezdesetih i sedamdesetih izlazili iz savezničkih zatvora nisu bogami dočekivali novinari, političari i popovi. Nisu im žrtve u novinama čitale kako imaju problema s prostatom i kako su im unuci porasli dok ih nije bilo”, piše Boris Dežulović u svojoj novoj kolumni, zaključujući da se iz nekog razloga ovi „naši“ zločinci ni ne trude ostatak života nakon izlaska iz zatvora provesti nezamijećeni

Radnice DTR-a do danas su tumarale ulicama u nadi da će im netko napokon isplatiti plaće, a iako su im popodne uplaćene dvije zaostale plaće, pitanje je hoće li već uskoro opet biti prisiljene izaći na ulice. Od zlatnih vremena kada su cvjetale ruže bilo im je preostalo tek da prosvjedom pokušavaju dobiti pošteno zarađene mjesečne plaće koje gospodi što su ovakve tvornice otjerali u propast nisu dovoljne ni za jedan pošten ručak. „Govorili su da smo neradnice, a žene su stvarno radile, pa i kada plaću nisu dobivale“, objasnit će jedna radnica o kakvim se poslodavcima ovdje radilo. Uporne žene paradigma su hrvatske tranzicije i divljeg kapitalizma kojem su građani ove zemlje izloženi

„Oj, Španjolsko, lijepa li si, Italijo, zlatna ti si, Nizozemsko, srce ponosno, Portugalu, more moje, jedna duša, a nas dvaestosmoro je, pozdrav, Litvo, baltička diko... Lijepa li si...”, poručuje neobični plakat iz središta Zagreba. Hommage a Marko Perković Thompson, djelo je autorskog dvojca – Vedran Kasap i Vanja Cuculić – a plakat koji su autori izradili u okviru zanimljivog projekta iz sfere vizualnog komuniciranja portala vizkultura.hr postavljen je u Prolazu sestara Baković, nekadašnjem Balkan prolazu