Radnice DTR-a do danas su tumarale zagrebačkim ulicama u nadi da će im netko napokon isplatiti zarađene plaće, a iako su im poslijepodne uplaćene dvije zaostale plaće, pitanje je hoće li uskoro ponovno biti prisiljene izaći na ulice. Uporne žene paradigma su hrvatske tranzicije i divljeg kapitalizma kojem su građani ove zemlje izloženi. Prije njih s industrijske karte Hrvatske nestale su i mnoge druge slavne tekstilne tvrtke, nekadašnji giganti koji su potpuno uništeni i otjerani u stečaj. Ovu je pak u propast odvela offshore tvrtka Ceufin Brokers, registrirana na otočiću Guernsey, koja se prije desetak godina domogla velikog paketa dionica.

(FOTO: Facebook/Podrška radnicama DTR-a)

Još prije tridesetak godina zagrebačka Domaća tvornica rublja zapošljavala je 1.200 radnika, a danas je slovo spalo na njih niti stotinu. Radnice još od veljače do danas nisu primile plaće. Radi se o mjesečnim iznosima u prosjeku od oko 2.200 kuna, a danas su spale na to da im se podrška daje još samo preko Facebooka. Naime, na toj mreži odnedavno postoji grupa Podrška radnicama DTR-a. Iako je u današnjem društvu teško podršku davati čak i iz komfornosti vlastite sobe ipak, postoje ljudi koji su spremni istinski pomoći i koji su se odazvali na apel grupe za podršku radnicama da im se od 1. srpnja u poslovnicu DTR-a u Petrinjskoj ulici donese pomoć u obliku najnužnijih prehrambenih i higijenskih potrepština, uz objašnjenje da neke od radnica DTR-a žive na rubu egzistencije.

„Ulje, šećer, brašno, tjestenina, riža, sapun, šampon, gel za tuširanje, prašak za rublje“, artikli su koje bi bilo dobro donijeti u Petrinjsku, gdje radnicama već dugo vremena ne stižu dobre vijesti. Tvrtku je, naime, na javnoj dražbi za manje od 900.000 kuna kupio poduzetnik Milan Carić s odvjetnikom Antom Nobilom, ali plaće im zbog navodnih pravnih zapreka ne mogu isplatiti, niti im mogu reći bilo što o njihovoj budućnosti. Istovremeno država i Grad Zagreb na problem ne reagiraju, već po običaju puštaju da probleme rješava vrijeme, dok ih ne odnesu prve kiše.

(FOTO: Facebook/Podrška radnicama DTR-a)

„Već smo bile iscrpljene od rada i neplaćanja i nismo htjele da nas se i dalje tako tretira. Nakon što nismo dobile četiri plaće, nismo više mogle raditi za badava. Od nas se tražilo da se držimo obaveza iz kolektivnog ugovora, a Uprava nije ispunjavala svoje obaveze. Nismo dobivale naknade za prijevoz, božićnice, regrese, plaćene prekovremene radne sate… Radnice koje su otišle u prijevremenu mirovinu nisu dobile otpremnine, koje su 8.000 kuna, nismo dobivali ni jubilarne nagrade … Kada plaće nisu dolazile, neke radnice nisu imale što ponijeti za gablec pa smo kupovale kruh i mast da bismo sve mogle jesti.“, objasnit će u razgovoru za Voxfeminae jedna od radnica, Kata Šečić, razloge zbog kojih su krenuli u štrajk. Sa stažem od 35 godina u DTR-u njena je plaća iznosila nevjerojatnih 2.257 kuna.

Većina onih koje gotovo svakodnevno, još od 7. svibnja, s transparentima tumaraju središtem Zagreba, dok ih njihovi sugrađani navikli na ovakve nesretne sudbine, gotovo više ni ne primjećuju, u tvornicu su stigle kao mlade djevojke, neke još krajem sedamdesetih. Njihova povorka uglavnom se kreće istom rutom. Obilaze DTR-ove trgovine u Ilici i Petrinjskoj ulici, te navraćajući do sjedišta uprave tvrtke u Preradovićevoj ulici.

(FOTO: Facebook/Podrška radnicama DTR-a)

Od zlatnih vremena u kojima su cvjetale ruže bilo im je preostalo tek da prosvjedima pokušavaju dobiti svoj pošteno zarađeni novac – mjesečne plaće koje poštenoj gospodi što su ovakve tvornice otjerali u propast nisu dovoljne ni za jedan pošten ručak. Kako to u pravilu biva, spremni su pomoći oni koji su i sami u problemima. Tako su danas pirotehničari, koji također prosvjeduju zbog kolektivnog ugovora, radnicama donijeli nekoliko paketa s hranom. Nedugo nakon ove velikodušne donacije stigla je i vijest da su dvije plaće uplaćene i radnice su od volontera koji su pokrenuli grupu podrške odmah zatražile da se akcija obustavi, a sve donacije koje pristignu naknadno da se proslijede radnicama Modne konfekcije Slavonijau Osijeku, koje se također nalaze u nezavidnoj situaciji.

„Lopovi vratite nam oteto. I mi hoćemo živjeti“, „DTR – Domaća tvornica roblja“, „Nema plaće, nema rada“, samo su neke od poruka koje su radnice nosile u rukama hodajući gradom od nemila do nedraga, pitajući se gdje je završilo 11 milijuna eura od prije pet godina prodanog zemljišta tvornice u zagrebačkoj Dubravi. Već odavno su prisiljene posegnuti za rasprodajom obiteljske imovine kako bi mogle preživjeti, jer od rada u tvorničkom pogonu koji je 2011. godine preseljen u Brckovljane, selu udaljenom tridesetak kilometara od Zagreba, koji još uvijek nije dovršen i gdje još uvijek ne postoje ljudski uvjeti za rad, jednostavno ne mogu živjeti.

(FOTO: Facebook/Podrška radnicama DTR-a)

„Nova tvornička zgrada u Brckovljanima izvana izgleda lijepo, ali unutra nemamo ni klimu pa se u ove ljetne dane temperatura penje preko 40 stupnjeva. Mašine ugriju prostor, krov je limeni i to bude neizdrživo. Prošlo ljeto smo šivali za brend Rene Lazard i znoj nam je kapao na svilu pa su žene gubile jako puno vremena da operu mrlje, ako bi uopće uspjele. Onda smo vezivale ručnike oko vrata da nam znoj ne bi curio na odjeću. Kada bismo završavale narudžbu, radile bismo od 7 ujutro do 20.30 navečer, ali nismo tražile da nam se plate prekovremeni sati. Unatoč tome su nam govorili da smo neradnice, da moramo brže i više raditi, a žene su stvarno radile, pa i onda kada plaću nisu dobivale“, pojasnit će ista ona radnica uvjete rada koji vladaju u novoj tvorničkoj zgradi. Reći će kao ni danas ne znaju tko stoji iza tvrtke, tvrdeći kako su se u ime nekog vlasnika pojavljivali razni ljudi, ali da je sve te godine u upravi jedini ostajao današnji direktor Mladen Trogrlić. Radnice su uvjerene da posla u tekstilnoj industriji još uvijek ima, a argumentirat će to i činjenicom da su prije štrajka šivali bluze i košulje za UEFA-u i FIFA-u.

(FOTO: Facebook/Podrška radnicama DTR-a)

Sljedeće godine tvrtka bi trebala proslaviti ravno 100 godina postojanja, ali pitanje je hoće li to uistinu i dočekati, a ako i hoće u kojim uvjetima i koliko će se uposlenih imati priliku tome veseliti. I opet, kao u pjesmi Dubioze, niko nije kriv, krivo je more…

Lupiga.Com