„Mjesečna plaća Nevena Mimice – ili nekog Nevena Mimice koji se drugačije zove – tolika da prosječni građanin Hrvatske za nju treba raditi dvije i pol godine, dovoljan je razlog da budemo zakleti protivnici Europske unije i mislimo sve najgore o toj odvratnoj tvorevini“ piše Viktor Ivančić u komentaru za Novosti. U tekstu koji u dogovoru s uredništvom ovog tjednika donosimo kao najavu njegovog novog broja, Ivančić zaključuje da je osnovna težnja oligarhije upravljati bez naroda i vladati bez politike, a piše s ambicijom da Mimicu o kojem se ne može reći ništa naročito loše, ali ni ništa naročito dobro, svrsta među ološ u strukturalnom smislu

Srpanj je 2001. godine. Na potpuno suprotnim polovima Starog kontinenta događaju se identične stvari: dvojica teniskih klinaca poslije treninga hitaju doma kako bi na malim ekranima gledali finale Wimbledona. Još dok su kao petogodišnjaci počeli trenirati, majke su im za laku noć pričale strašne bajke od čijih strahota ne bi mogli zaspati. Tek bi na tople majčine riječi utonuli u san gdje bi cijelu noć igrali na centralnom terenu Wimbledona protiv najvećih igrača u povijesti bijelog sporta, a tik pred buđenje i odlazak na trening, nošeni publikom uspjeli bi pobijediti višestrukog osvajača najvećeg turnira. Onda bi ih mater probudila

“Učas se hercegovačkim las vegasom proširio glas o čudesnom ukazanju inspekcije, nastala je strka kakve nije bilo ni 1981, kad se ono Mariji Pavlović i petorici njenih prijateljica i prijatelja prvi put prikazala Blažena Djevica Marija. Razbježalo se pred inspektorima sve živo, pobjegli iz gradića prodavači suvenira, šverceri deviza, nosači, vozači, vodiči, redari, prevoditelji, ministranti, nije u Međugorju, priča se, takve bježanije bilo ni kad je Udba dolazila”, sprda se Boris Dežulović u novoj kolumni za Oslobođenje, objašnjavajući kako su se u Međugorju neki dan ukazali inspektori državnih i federalnih inspekcija, pa banuli i u kuću jedne vidjelice

“Mi gradimo socijalizam a vi vile!”, “Nećemo da radimo za svetski kapital!”, “Ko tamo desnom korača? Leva! Leva!”, “Mi smo protiv luksuza i bogaćenja!”, “Bog je Juga”, “Radnici i studenti protiv falsifikovanog socijalizma”, “Izvozimo ljude kao smrznutu govedinu!”, “Dok vladaju amateri stradaju proleteri!”, samo su neke od parola zabeleženih u Beogradu nekada davno, na masovnim studentskim protestima. Iako se radi o parolama iz meseca juna 1968. godine, neke od njih su aktuelne i danas, četrdeset i kusur godina kasnije

Dosadan je i spor proces pisanja, nije filmičan i uzbudljiv, i ne možeš snimiti film o procesu pisanja. Možeš ali bi svi zaspali nakon pet minuta u kojima autor, nepomičan kao Sfinga, sjedi i sjedi i sjedi. Ništa se ne događa, onda on ustane i ode nasuti čašu vode. Stavi je na radni sto i opet se sve zaledi: red ćutanja i red nepokretnosti. Amateri misle da postoje nake muze, anđeli iz ogledala, božanska nadahnuća, božanske ruke-vodilje i GPS zvijezde-navodilje, neki duboki i strašni glasovi koji vas tjeraju da pišete genijalnu poeziju. Ništa od toga nema, nikad nisam vidio anđela, a da jesam on se ne bi dobro proveo za mojim radnim stolom

„Koga ćeš uhvatit da se pali na priče o nespojivosti ustaštva s nacizmom i fašizmom nego onoga kome je četništvo mjerna jedinica za antifašizam?! Valjda si skužio da će se hrvatski i srpski revizionisti uvijek lako dogovorit da su antifašisti bili svi osim partizana. I da će se ta povjesničarsko-istoriografska bratija, susljedno svojoj pameti, na kraju usuglasit i oko toga da su i Hitler i Mussolini bili veći antifašisti od Tita“, dio je dijaloga iz Trafike Predraga Lucića. Ovaj put tema je pokušaj Večernjeg lista da romantizira ustaški svjetonazor, što je „povjerio“ izvjesnom „vodećem“ srbijanskom povjesničaru, obožavatelju Draže Mihailovića