“Glasilo hrvatskih anarhista, protestanata i heretika (Bogu-mili a ni vragu nisu mrski)“, samostalni&suvereni Feral Tribune u rukama kolportera pojavio se 1. lipnja 1993. godine i u 15 godina izlaženja ostavit će dubok trag na medijskoj sceni. Malo tko je prema ovom kreativnom tjedniku mogao biti ravnodušan, a Lupiga je povodom okrugle obljetnice, ali i pet godina otkako je list upokojen, donijela veliki temat, u sklopu kojeg smo, među ostalim, objavili i opsežne razgovore s njegovim utemeljiteljima – Viktorom Ivančićem, Predragom Lucićem i Borisom Dežulovićem

Sa zavezanim bijelim trakama oko ruke nekoliko stotina ljudi formiralo je jučer povorku koja je prošetala Prijedorom u znak sjećanja na civilne žrtve, točno na dan kada su lokalne vlasti 1992. godine proglasom naredile nesrpskom stanovništvu da na ruke zavežu bijele trake, a s prozora svojih kuća i stanova izvise bijele plahte. Vlasti su ovaj skup zabranile, ali zbog rupe u zakonu on je ipak održan. „Vrlo je važno što su se ovdje okupili ljudi različitih nacija i poručili da osuđuju diskriminaciju žrtava“, ocijenio je za Lupigu jedan od organizatora ovog skupa, dok su iz Beograda pristigle „Žene u crnom“, dodale „Tu smo jer nas se to tiče“

Regrutacijski centar za američku vojsku nalazi se nasred Times Squarea. S prednje strane stoji onaj "I want you" plakat pa sam danas ušla unutra kad me već trebaju. Ono što je dobro jest da u tu istu vršu na Times Squareu upadnu samo tri, četiri osobe mjesečno, kaže vojnik, ali je ukupno 1.429.995 ljudi aktivno u američkoj vojsci i upravo su usred skandala oko silovanja. Statistički, vojnikinje u Iraku imaju veće šanse da ih napadne kolega, nego da stradaju u ratu pa se na terenu trude ne piti vodu nakon 19 sati kako noću ne bi morale na WC

„Tko god da je bio genij kojemu je ta stvar pala na pamet, bio je lijepo udaren. Razumljivo, jer nije ugodno kad ti na pamet padne kameni monolit od dvije tone”, piše Boris Dežulović u svojoj novoj kolumni za sarajevsko Oslobođenje komentirajući ideju Matice Hrvatske iz Stolca da svoju pjesničku nagradu nazove „Hrvatski stećak”. Rekonstruirat će, duhovito po običaju, mogući način na koji je ta genijalna ideja nastala, ali će se prisjetiti i drugih „zapišavanja“ stećaka s namjerom da ih se počasti nacionalnim pridjevom