Samo ih ovdje dočekuju novinari, političari i popovi (FOTO: tacno.net)

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, vozili se Bobi i Rudi po Bosni, zalutali preko Sokoca na Pale, pa se zaustavili na benzinskoj pumpi. "Nalij vodu", doviknuo Bobi prodavaču. "Do vrha." "Vodu?!", začudio se Rudi, a bogami i vlasnik pumpe, stariji neki čovjek koji je svašta u svom životu vidio, ali ne i automobil što ide na vodu. "Ja, vodu", potvrdio Bobi, pa kad je zaprepašteni prodavač nalio pun rezervoar, ubacio on unutra nekakvu tabletu, upalio motor i otišao dalje. Koji dan kasnije, eto ti Bobija i Rudija opet na Palama, opet prodavač nalio vodu, Bobi ubacio tabletu i odvezao se dalje. Treći put prodavač, jasno, vlasnik nije izdržao, pa upita Bobija kakva je to čudesna tableta.

"Pretvara vodu u benzin", jednostavno će Bobi. "Čisti bezolovni." "Dat ću ti milion za nju", odmah mu ponudi poduzetni gazda. "A jok", odmahnuo Bobi. "Dobro, tri", povisio ovaj ponudu. "Ne znam", nećkao se Bobi, pa mu na kraju kutiju tableta prodao za pet milijuna maraka, upalio motor i otišao dalje.

"Jesil ti poludio?", popizdio Rudi. "Što mu proda one tablete, na šta ćemo sad da vozimo?!?"

"Na plin", mirno mu odgovorio Bobi, "ko i dosad."

Nije ovaj vic važan samo zato što je jedan od onih rijetkih u kojima Bobi i Rudi zajebu neprijatelja. Objašnjenje je srazmjerno jednostavno - vic je uvezen iz anglosaksonske humorističke kulture - ali je indikativno i to da se lako primio. Nisu, eto, ni Bobi i Rudi što su bili nekad, dok su se još zvali Mujo i Suljo. Nije, međutim, to poanta vica: poanta je u onih pet milijuna što ih je vlasnik pumpe na Palama spremno izbrojao za kutiju Aspirina. Konačno se, eto, saznalo gdje je nestalo pet milijuna maraka što su ih Momčilo Krajišnik i brat mu Mirko - kako piše Ratko Mladić u svojim dnevnicima - bili prebacili u grčku banku Ergos Atina, pa njime navodno kupili neko gorivo, da ga prodaju u Srbiji i operu novac. Obogatio se, vele, Momčilo Krajišnik na Aspirinima. Na čemu drugom?

Petnaestak godina kasnije, eto ga opet u biznisu: ratni zločinac osuđen za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu etničkog čišćenja i deportacija nesrpskog stanovništva iz Srpske - čitali ste o tome ovih dana - za dva mjeseca, nakon izdržavanja dvije trećine od dvadesetogodišnje zatvorske kazne, izaći će na slobodu, izrazivši upravi britanskog zatvora želju da se vrati na Pale i radi na benzinskoj pumpi svoje djece.

Riječ je, jasno, o onoj benzinskoj pumpi koju je sagradio u vrijeme dok je još u Republici Srpskoj bio jebena faca, član samog Predsjedništva Bosne i Hercegovine, a koju je - kad je Momčilo završio u Haagu - nastavio voditi njegov sin Miloš zajedno sa stricem Mirkom. Do septembra, kad će pumpa, eto, zaposliti još jednog čovjeka, a nekadašnji predsjednik Karadžićeva parlamenta penziju dočekati na benzinskoj pumpi. Sic transit gloria Srpskae.

- Do vrha? - pitat će stariji radnik na benzinskoj pumpi na ulazu u Pale.

- Do vrha - odgovorit će čovjek iz starog "golfa" boje trule višnje, sve zagledajući u prodavača, oronulog nekog muškarca posve bijele kose i spojenih tamnih, bujnih obrva. - Izvinte, jel ja vas odnekud poznajem?

- Moguće - odgovorit će stari prodavač umornim glasom.

- Da niste slučajno iz Gornje Ljubogošte? Od Lazarevića, Ilije?  - obradovat će se na to vozač "golfa". - Niste valjda Ilijin otac?

- Ilija?! - zbunit će se sad prodavač.

- Aha. On ima isto tako obrve ko Momo Krajišnik.

Stjecajem historije, Bosna i Hercegovina i ostale zemlje u regiji podarile su tako čovječanstvu posve novi fenomen: dotrajali kliše o ratnim zločincima iz susjedstva - dragim starcima s mračnom tajnom, mirnim obiteljskim ljudima s lijepim kućama i njegovanim travnjacima, koje bi samo jednoga jutra okružili agenti Mossada, ili SFOR-a, svejedno - ovdje je zamijenio kliše o ratnim zločincima u penziji. Posve je to novo povijesno iskustvo: prvi put klasični ratni zločinci se nakon odsluženja kazne vraćaju kući i zauzimaju svoje mjesto u društvu.

Bilo je, istina, toga i prije, ali nižerangirane nacističke zločince što su šezdesetih i sedamdesetih izlazili iz savezničkih zatvora nisu bogami dočekivali novinari, političari i popovi. Nisu im žrtve u novinama čitale kako imaju problema s prostatom i kako su im unuci porasli dok ih nije bilo. Iz nekog razloga, naime, ovi naši se nešto i ne trude ostatak života provesti nezamijećeni, izmijenjenih se identiteta krijući od novinara i žrtava.

Sve je tako isto kao u klasičnim pričama o nacističkim zločincima - tihim, sijedim starcima s mračnom tajnom što zalijevaju travnjak pred kućom, vode unuke u vrtić, popravljaju komšijama bojler ili, štajaznam, rade na lokalnoj benzinskoj pumpi - samo što ovdje njihova mračna tajna niti je bogzna kakva tajna, niti bogzna kako mračna.

- Izvinte, jel ja vas odnekud poznajem? - pitat će drugi jedan, što se zaustavio na pumpi na ulazu u Pale.

- Moguće - odgovorit će stari prodavač umornim glasom, već navikao na to pitanje odgovarati kratko "moguće".

- Niste valjda Krajišnik?

- Bogami jesam - oprezno će ovaj.

- Momčilo Krajišnik?! - zaprepastit će se vozač.

- Taj.

- Predsjednik Skupštine i osuđeni ratni zločinac Momčilo Krajišnik?!?

- Baš taj - reći će sijedi prodavač, nesigurno se osvrćući oko sebe.

- Ne mogu da vjerujem! - izaći će vozač iz auta, dodavajući mobitel ženi. - Radmila, slikaj me s Momom!

Boris Dežulović, Oslobođenje