Koliko traje imunitet stečen prebolijevanjem i cijepljenjem jedna je od najvećih i svakako najvažnijih enigmi COVID-19 pandemije. Nakon nekolicine inicijalnih istraživanja koja nisu obećavala dobre vijesti, novije, dugotrajnije studije temeljene na većem uzorku daju nadu da bi imunitet na COVID-19 kod većine ljudi ipak mogao trajati barem godinu dana, a potencijalno i duže. Rezultati nedavnog, dosad najvećeg istraživanja na ovu temu koje je obuhvatilo 188 osoba i kojim su po prvi puta mjereni svi čimbenici važni za stvaranje imuniteta, pokazali su da i osam mjeseci nakon pojave simptoma osobe koje su preboljele COVID-19 imaju gotovo jednaku razinu svih specifičnih imunoloških stanica potrebnih za borbu protiv infekcije virusom SARS-CoV-2. To bi značilo, zaključili su autori studije objavljene početkom siječnja u stručnom časopisu Science, da je trajniji imunitet na COVID-19 realna mogućnost. 

O tome što su znanstvenici dosad naučili o imunološkom odgovoru našeg tijela na infekciju virusom SARS-CoV-2 za Lupigu su pojasnili jedan od autora ovog zapaženog istraživanja, ujedno i jedan od najcitiranijih svjetskih znanstvenika na ovu temu, dr. Allesandro Sette s kalifornijskog La Jolla instituta za imunologiju, te dr. Felix Wensveen s Medicinskog fakulteta u Rijeci čije aktualno istraživanje pokušava odgovoriti hoćemo li biti imuni i na razne mutacije virusa. 

Iza obrane našeg tijela protiv patogena krije se izuzetno kompleksan sustav koji se bazira na više vrsta „obrambenih“ stanica poznatijih kao leukociti. Pri tome, pojednostavljeno, osobito važnu ulogu igraju limfociti, odnosno njihove dvije skupine: B-limfociti i T-limfociti. Unutar nekoliko sati nakon susreta s novim, nepoznatim patogenom, naš urođeni (nespecifični) imunitet podiže alarm izlučivanjem molekula poznatih kao „interferoni tipa 1“ čiji je zadatak da regrutiraju stanice koje će se boriti protiv virusa. Ova rana reakcija, međutim, obično nije dovoljna da bi pobijedila virus, već se na temelju nje aktiviraju B i T limfociti koji se ubrzano počinju množiti. Može proći i do nekoliko dana dok njihov broj ne postane dovoljno velik da se učinkovito bore protiv infekcije. 

COVID-19 neobično uspješno izbjegava aktivaciju najranijih odgovora našeg prirođenog imuniteta (FOTO: HINA/EPA/nanographics.at)

Pri tome B limfociti proizvode antitijela – svojevrsne „bombe“ kojima „gađaju“ virus i pokušavaju ga zaustaviti na „ulaznim vratima“, odnosno spriječiti ga da uđe u naše stanice. Jednom kad virus ipak inficira stanicu domaćina kako bi se dalje mogao množiti, antitijela mu više ne mogu ništa. No onda nastupaju T-limfociti „ubojice“ (CD8+ T) koji pronalaze i uništavaju cijelu inficiranu stanicu zajedno s virusom. Njima asistiraju i T-limfociti „pomagači“ (CD4+ T) koji optimiziraju cijeli ovaj pomno koordinirani imunološki odgovor. Ukoliko iz nekog razloga dio ovog sustava slabije funkcionira – primjerice antitijela, drugi dijelovi i dalje vode bitku protiv patogena. Naš imunološki sustav, povlači Felix Wensveen paralelu, zapravo funkcionira slično zdravstvenom sustavu. 

„Aktiviranje interferona 1 je otprilike kao kad zbog kliničkih simptoma odete do liječnika opće medicine. On na temelju tih simptoma zaključi što bi vam moglo biti, propiše neki lijek za prvu ruku – to bi bio taj prvi odgovor našeg imunološkog sustava, no ujedno vam da i uputnicu za specijalistu (to je signal za druge obrambene stanice). Ta uputnica rezultira s preciznijim specijaliziranim tretmanom koji će bolje riješiti problem, što bi predstavljalo aktivaciju antitijela i T-limfocita. O vrsti uputnice ovisi koji će specijalist biti aktviran“, slikovito je pojasnio Wensveen. Različite infekcije, naime, u našem tijelu izazivaju i različite imunološke odgovore – kod nekih je od presudne važnosti aktivacija jedne vrste stanica, a kod drugih zajednički odgovor cijelog sustava. 

Nakon što je patogen savladan, mnogi T i B limfociti umiru, no neki ostaju u organizmu kao tzv. memorijske imunološke stanice koje prilikom idućeg susreta s istim patogenom mogu puno brže reagirati i eliminirati virus prije nego izazove bolest. Zaštitu koju nam pružaju takve memorijske stanice nazivamo stečenim ili adaptivnim imunitetom.

Svaki virus, međutim, ima neki „trik u rukavu“ s kojim nastoji prevariti imunološki sustav svog potencijalnog domaćina. Veliki „trik“ virusa SARS-CoV-2, navodi Allesandro Sette u preglednom radu za časopis Cell o tome što je dosad istraženo o stečenom imunitetu protiv COVIDA-19, je da neobično uspješno izbjegava aktivaciju najranijih odgovora našeg prirođenog imuniteta, primjerice, izlučivanje interferona tipa 1. Upravo ova sposobnost virusa, tvrdi Sette, mogla bi biti ključna za prirodu COVID-19 bolesti. Bez tog ranog odgovora, virus se u tijelu neopaženo umnožava, a stvaranje adaptivnog imunološkog odgovora odgađa. 

Dr. Felix Wensveen (FOTO: Privatni album)

„SARS-Cov-2 odgađa ekspresiju interferona tipa 1 jer sadrži proteine koji aktivno blokiraju mehanizam u stanici odgovoran za otkrivanje virusa. Već samo nekoliko sati ovakve odgode znači više stotina čestica virusa proizvedenih u inficiranim stanicama“, pojašnjava Wensveen. 

U usporedbi s nekim drugim virusima, SARS-CoV-2 se uspijeva brže raširiti tijelom prije nego se aktivira cjelovita imunološka obrana. Ukoliko je ova odgoda preduga – što se događa kod dijela zaraženih osoba, dramatično rašireni virus postaje preteško kontrolirati, no naš se imunološki sustav nastavlja truditi. To međutim može rezultirati s tzv. citokinskom olujom, edemom pluća, hiperkoagulacijom i drugim teškim manifestacijama bolesti koje su postale česte kod najtežih slučajeva COVIDA-19.

Još uvijek se ne može sa sigurnošću reći što su sve faktori zbog kojih se kod nekih osoba događa ova dramatična odgoda prirođenog imunološkog odgovora. Godine su očiti faktor - djeca imaju efikasniji prirođeni imunitet jer se još uvijek nisu srela s puno patogena, dok starije osobe imaju manje ne-specifičnih T limfocita i treba im duže vremena da ih stvore. Dijabetes, pretilost i prethodni respiratorni problemi, kao i genetske predispozicije vjerojatno igraju ulogu. 

„Moja pretpostavka je i da količina primljenog virusa ima veze – više virusnih čestica omogućit će i brže repliciranje virusa u organizmu dok se čeka na reakciju imunološkog sustava“, kaže Wensveen, napominjući da je to još jedan argument zašto je dobro nositi masku. 

I dalje nije posve razjašnjeno koji dijelovi imunološke obrane su najvažniji za borbu protiv SARS-CoV-2 infekcije. Ranija istraživanja koja nisu davala previše optimistične naznake više su pažnje posvećivala prisutnosti antitijela, što je uvriježeno mjerilo za utvrđivanje razine stečenog imuniteta. No spomenuto istraživanje znanstvenika s La Jolla instituta za imunologiju čiji je jedan od autora i Sette prvo je koje je mjerilo razinu sva tri „oružja“ adaptivnog imunološkog sustava tijekom čak osam mjeseci. 

„Naši rezultati su pokazali da antitijela, memorijski B limfociti, te CD8+ i CD4+ T limfociti funkcioniraju po zasebnim uzorcima, što bi, primjerice, značilo da samo mjerenjem cirkulirajućih antitijela ne možete predvidjeti i broj memorijskih B limfocita“, pojasnio je Sette za Lupigu. Da stvar bude kompliciranija, nije još posve poznato koja je razina svake od ovih različitih komponenti, sama ili u kombinaciji s nekom drugom dovoljna da bi u budućnosti zaštitila organizam od infekcije.

„Znamo da neutralizirajuća antitijela i oporavak od COVIDA-19 nisu u direktnoj korelaciji. A s obzirom da su CD4+ i CD8+ specifični T limfociti korelirali sa smanjenom težinom bolesti, dok antitijela kod istih osoba nisu, jedna od interpretacija je da T limfociti rade teži dio posla u kontroli SARS-CoV-2 infekcije“, kaže Sette. 

Za veliki broj problematičnih virusnih oboljenja zasluge za dugotrajni imunitet pripadaju cijepljenju (HINA/EPA/Erdem Sahin)

Njihova je studija, potvrđuje nam, pokazala da imunitet na COVID19 može trajati bar osam mjeseci. 

„Vidjeli smo opadanje razine antitijela, no to je za očekivati. Relativno je uobičajeno za imunološki odgovor da slabi poslije prvotnog vrhunca odmah nakon infekcije ili cijepljenja i dosegne određeni plato“, tvrdi on. 

No, to ne znači da naše tijelo više nije opremljeno za borbu. 

„I nakon osam mjeseci pronašli smo memorijske B limfocite koji su u stanju započeti s proizvodnjom antitijela u slučaju novog susreta s virusom. Štoviše, broj memorijskih B stanica, specifičnih za SARS-Cov-2, spike protein se zapravo povećao šest mjeseci nakon infekcije. Osobe koje su preboljele COVID-19 imale su u krvi i dalje T limfocite 'ubojice' i 'pomagače'. Vidjeti sve te komponente imunološke obrane prisutne u krvi i nakon osam mjeseci je svakako dobar znak“, zaključio je Sette. 

Štoviše, navodi on, činjenica da je kod infekcije SARS-CoV-2 pojava bolesti relativno spora i zahtijeva više dana može pridonijeti boljem imunološkom odgovoru prilikom ponovne infekcije, jer memorijske imunološke stanice koje pamte virus imaju vremena da ponovo proizvedu antitijela i dovoljno se umnože kako bi spriječile jače simptome.

Wensveen također smatra da rezultati znanstvenika s američkog instituta daju naznaku da imunitet na COVID-19 traje bar godinu dana. 

„Čak i ako izgubite antitijela, imat ćete memorijske B i T stanice i malo je vjerojatno da će nova infekcija rezultirati s ozbiljnim simptomima“, smatra on uz napomenu da je sve to ipak potrebno potvrditi s dodatnim istraživanjima.

Znanstvenici i dalje nisu sigurni zašto „naučeni“ imunitet kod nekih virusnih infekcija traje dulje, a kod nekih se ove specifične memorijske stanice brzo gube. No za veliki broj problematičnih virusnih oboljenja zasluge za dugotrajni imunitet pripadaju cijepljenju. U čemu je dakle razlika između imuniteta na određenu bolest koji stvara naše tijelo i onog koji stvaraju cjepiva?

Dr. Allesandro Sette (FOTO: Privatni album)

Kod poznatih bolesti poput boginja ili ospica, navodi Sette, cjepivo osigurava jake i trajne B i T memorijske limfocite i dugotrajnu reakciju antitijela. Wensveen pak pojašnjava da je imunitet osiguran cjepivima najčešće bolji od onog izazvanog samo prebolijevanjem bolesti. 

„Razlog tome je što virus 'želi' izazvati što je moguće manju imunološku reakciju i to postiže određenim strategijama koje za cilj imaju izbjeći prepoznavanje od strane imunološkog sustava. A SARS-CoV-2 je vrlo dobar u tome, zato i toliko ljudi umire od njega. No cjepiva su napravljena tako da izazivaju najbolji mogući imunološki odgovor, odnosno da kvalitetno izazovu rani, inicijalni imunološki odgovor koji aktivira limfocite, te da predstave dio virusa kako bi ga T i B limfociti naučili prepoznati“, kaže Wensveen. 

Tome doprinosi i druga doza cjepiva. Tijelo, pojašnjava on dalje, obično investira minimalni trud potreban da bi se izborilo s infekcijom. No svaki put kad se neki organizmu već poznati patogen ponovo pojavi, tijelo uloži još resursa za borbu, proizvodeći još antitijela. 

„U fazi I/II ispitivanja za Comirnaty cjepivo, dok su se antitijela koja imaju funkciju da alarmiraju sustav formirala nakon 21 dana, tzv. neutralizirajuća antitijela koja imaju sposobnost da se izbore s virusom bila su formirana u ozbiljnoj količini tek sedam dana nakon druge doze, dakle oko 28. dana od prve doze“, ističe Wensveen. 

Iako je čvrsta naznaka da stečeni imunitet traje barem osam mjeseci vrlo dobra vijest, koliko će imunitet od prebolijevanja i cijepljenja trajati trenutno je nemoguće znati. Aktualno „vruće pitanje“ je, međutim, koliko će na njega utjecati novi sojevi koji su zadnjih tjedana uzbunili svijet. U spomenutom pregledanom radu o stečenom imunitetu protiv COVIDA-19 koji je napisao s kolegom Shaneom Crottyjem, Sette navodi kako je malo vjerojatno da će virus u vrlo bliskoj budućnosti izmutirati u varijantu koja će biti u stanju potpuno izbjeći već stečenu imunost. S tim se oprezno složio i naš drugi sugovornik. 

„Činjenica da je sad već jako puno ljudi bilo zaraženo povećava mogućnost mutacija, no dosadašnje mutacije i dalje su bile manje od onih koje vidimo kod virusa gripe. Teško je reći, no ako baš moram spekulirati, rekao bih da ćemo vjerojatno nekoliko godina biti zaštićeni od idućeg soja“, nevoljko nagađa Wensveen. 

Njegova grupa na Medicinskom fakultetu u Rijeci trenutno, između ostalog, istražuje i koliko različitih varijanti SARS-CoV-2 virusa naš imunološki sustav može prepoznati, no istraživanje još nije u fazi u kojoj bi se na to mogao dati decidiran odgovor.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/EPA