Xhabir Deralla, voditelj je udruge CIVIL koja godinama radi na demilitarizaciji, međunacionalnim odnosima, rodnoj ravnopravnosti i demokratizaciji u Makedoniji zatekli smo u Zagrebu, na raspravi pod nazivom „Makedonija danas i sutra – Ima li još nade za demokraciju i ljudska prava“, održanoj u Kući ljudskih prava u organizaciji GONG-a. Njegovo gostovanje u Zagrebu iskoristili smo da s ovim producentom, multimedijalnim umjetnikom, pjesnikom i piscem dobro upućenim u sve aspekte makedonske političke krize, razgovaramo o trenutnoj situaciji u toj zemlji nakon ogromne afere prisluškivanja preko 20.000 građana koja je rezultirala pokretanjem političkog dijaloga u kojem posreduje Europska unija. Parlamentarni izbori zakazani su za 24. travnja 2016. godine. Deralla i udruga Civil među predvodnicima su građanskog otpora autoritarnoj vlasti zbog čega su na meti političkih napada i difamacija u tamošnjim medijima.

Tvrdite kako je strukturalno nasilje u Makedoniji toliko da je čak i biti nezaposlen postala privilegija i podrazumijeva vjernost vladajućoj stranci, VMRO-u. Koliko je uopće službeno, a koliko neslužbeno nezaposlenih? 

- Stopa nezaposlenosti je službeno pala s 33 na 27 posto, ali samo zato što je vlast zaoštrila kriterije za registraciju nezaposlenih. Ako vlast primijeti da netko nije na partijskoj liniji, vrlo lako mogu izmisliti razlog da ga izbrišu s popisa nezaposlenih. Izmisle neki dokument koji nije dostavljen na vrijeme i jednostavno izbrišu osobu sa zabranom prijavljivanja na Zavod za zapošljavanje na nekih tri do šest mjeseci. Za to vrijeme, naravno, gubi se pravo na osnovno zdravstveno osiguranje. Kakvo god to zdravstvo bilo, većini ljudi u Makedoniji ono ipak predstavlja privilegiju. Radili smo ozbiljna istraživanja na terenu kroz kombiniranu metodologiju - ankete, on-line upitnici, fokus grupe, dubinski intervjui - i došli smo do više stotina izjava i svjedočanstava prikupljenih od ljudi diljem zemlje. Svi oni govore da se do posla može doći jedino ako osoba ima partijsku knjižicu. Međutim, činjenica da je netko upisan u stranku ne mora značiti da će automatski dobiti posao, ali znači da će dospjeti na spisak onih koji čekaju na posao i da će ovisno od vlastitog angažmana unutar stranke napredovati gore ili dolje na tom spisku. 

Na koje sve načine vlast detektira da niste na liniji? 

- Tako nešto je danas vrlo jednostavno jer partija na vlasti ima svojih „kapitena“ doslovno u svakom susjedstvu koji pomno prate ponašanje svojih sugrađana. To su partijski soldati koji jednostavno moraju partiji referirati tko je što učinio u nekom periodu: tko je govorio protiv vlasti, da li su kod kuće ili negdje napravili nešto što bi bilo van kriterija poslušnosti. I onda kad se detektira takva neka osoba, slijede joj razne opstrukcije i otežavanje života, uključujući i brisanje sa Zavoda za nezaposlene. Zbog svega ovoga, ogroman broj ljudi je napustio zemlju. Prema podacima Svjetske banke, 400.000 mladih ljudi je napustilo zemlju u zadnjih deset godina. 

Kako se vlast odnosi prema pitanju masovnog iseljavanja i to većinom mladih ljudi? 

- Tako što uopće ne priznaje da se tako nešto događa. O tome se jednostavno ne govori. Ni u medijima ni od strane predstavnika vlasti. Naši su proračuni pokazali da je otprilike 600.000 ljudi napustilo zemlju u zadnjih deset godina. Ne možemo znati o kojim se točno brojkama radi jer zadnji popis stanovništva iz 2013. godine nije uspio zbog međusobnog optuživanja predstavnika najvećih etničkih zajednica da pokušavaju smanjiti, odnosno povećati broj one druge. Tako su Albanci optuživali Makedonce da im namjerno pokušavaju smanjiti broj, dok su se Makedonci žalili Komisiji za popis da Albanci na sve načine umjetno povećavaju broj Albanaca. Neslužbeno smo saznali da su se oba lidera na vlasti, Nikola Gruevski i Ali Ahmeti, zapanjili nad rezultatima popisa koji je u trenutku njegove propasti bio skoro 80 posto dovršen jer je pokazao da se broj stanovništva smanjio na 1,5 ili 1,6 milijuna dok je istovremeno broj registriranih birača čak 1,8 milijuna, što je potpuno apsurdna disproporcija i zbog toga su uništili svaku mogućnost da se taj popis završi. Popis je do tog trenutka koštao čak 14 milijuna eura i sad nakon toliko potrošenih novaca i dalje nemamo nikakvih rezultata. 

Studentski prosvjedi u svibnju 2015. godine (FOTO: Lupiga.Com)

Na predavanju ste naveli primjer nastavničkog kadra koji zbog ugovora na godinu dana moraju dostavljati spiskove s imenima ljudi koji će sigurno glasati za vladajući VMRO i to je uvjet da im se produži ugovor na još godinu dana. Postoje li pisani tragovi takve prakse?

- Da, u osnovnim i srednjim školama nastavnici i profesori su u lipnju dobili nalog od VMRO-a da sastave popise od trideset glasača koji će glasati za VMRO na sljedećim izborima u travnju. Još uvijek smo u potrazi za skenovima tih popisa, ali zasad imamo izjave nastavnike iz šest-sedam općina diljem zemlje s identičnim pričama. Oni koji su uspjeli sastaviti popis, dobili su produženje ugovora u rujnu. 

Kako dokazuju da će ti ljudi sa spiska definitivno glasati za VMRO?

- Na spisku moraju biti ljudi koji su već na nekom velikom spisku na drugom mjestu u partijskim strukturama gdje se glasači dijele na kategorije - sigurni, nesigurni, polusigurni, neutralni, glasači oporbe, itd. Sistem spiskova funkcionira tako da se na popis ne može staviti već sigurne glasače niti sigurne glasače oporbe jer tako postaje očigledno da se samo želi ispuniti formu. Mora se raditi na ovim polusigurnima, neutralnima i sl. Nevjerojatno koliko je ta analitika dobro razvijena, analiza se vodi na svakom pojedinačnom slučaju i na svakom pojedincu koji se nalazi na tim spiskovima. Naravno da je to sve moguće jer je državna administracija izuzetno velika. Radi se o 185.000 zaposlenih čiji je jedini posao da radi u korist partije.  

S obzirom na tako raširene prakse, za pretpostaviti je da je javnost vrlo dobro upoznata s tim. Pišu li neki mediji o tome?

- A1 televizija je prije nego su je zatvorili 2010. godine, napravila odlično istraživanje na tu temu. Zvali su telefonom ljude koji rade u administraciji i predstavljali se kao članovi općinskog komiteta i sve to snimali. Došli su do izvanrednih informacija, ali su skoro i zaradili prijavu od vlasti zbog lažnog predstavljanja. Nisu je zato konkretno zatvorili, ali jesu svakako zato što su bili izrazito kritični prema vlasti. Istovremeno sa zatvaranjem televizije, ugašena su i tri dnevna lista koja su bila u istom medijskom konglomeratu. Slobodnih medija je sve manje, kad se i piše o partijskoj korupciji, onda se poziva na nevladine izvore poput Civila. Kad bi se sami novinari bavili istraživanjima na tu temu, vrlo brzo bi se našli na udaru vlasti i pod pritiskom tužbi. I mi se suočavamo s puno pritisaka, svaki dan riskiramo da budemo zatvoreni. Dnevno nas posjećuje policija, dolaze razne inspekcije, a u javnosti smo označeni kao pro-oporbena nevladina udruga.

Vrhunac društvene napetosti označile su tzv. bombe odnosno objavljivanje snimaka vrlo kompromitirajućih za vladajuću stranku plus razotkriveno je da je vladajuća stranka prisluškivala preko 20.000 ljudi. Nakon toga počeli su prosvjedi koji su rezultirali krizom vlasti. Kakva je situacija danas s tim i kako izgledaju pregovori za prevladavanje krize vlasti?

- Nakon objavljivanja tzv. bombi, digao se revolt i ljudi su masovno izašli na prosvjede na kojima su bili predstavnici svih etničkih zajednica i svih političkih boja, čak su se i desničari pridružili tom pokretu. Nakon toga su došli pregovori za prevladavanje političke krize koji se vode iza zatvorenih vrata. Ovo je drugi put da se nakon ratne 2001. godine pregovori za budućnost države vode iza zatvorenih vrata i vode ih četiri predstavnika iz najvećih političkih partija. To su: vladajuća partija VMRO koja je u koaliciji s albanskim DUI-em (političkim nasljednikom UČK-a), Demokratska partija Albanaca, koja je službeno oporba, ali svi smo sasvim na čisto da su u kriminalnoj sprezi s bivšim šefom tajne policije, i oporba koja je usamljena na tim pregovorima. Pregovori se vode pod vodstvom Petera Vanhouttea, belgijskog parlamentarca koji je posvećen svom radu i koji pokušava taj proces istjerati kako valja. Ti pregovori se vode danonoćno, ali vrlo često se dogodi da se narednog dana nešto što je već dogovoreno odbaci jer ne odgovara partijama na vlasti. 

"Sljedeća velika stvar koja je u fokusu ovih pregovora je stanje u medijima pošto smo u skoro totalnom medijskom mraku" (FOTO: Lupiga.Com)

Cilj su zapravo pošteni izbori?

- Pošteni i slobodni izbori u travnju iduće godine prije kojih se trebaju postići velike stvari poput mijenjanja izbornog zakona što podrazumijeva sređivanje popisa birača, ali i dovođenje u red rada Državnog izbornog povjerenstva i Upravnog suda. Nedavno je u parlamentu napokon izabrana javna tužiteljica, ali i to je trenutno zakočeno jer javno tužilaštvo ne želi odobriti plan javne tužiteljice pod raznim izgovorima što je stopiralo cijeli proces jer je oporba stopirala svoje sudjelovanje u pregovorima dok se to pitanje ne razriješi. Sljedeća velika stvar koja je u fokusu ovih pregovora je stanje u medijima pošto smo u skoro totalnom medijskom mraku. 

Kolike su po vama šanse da stvarno dođe do poštenih i slobodnih izbora nakon ovog procesa pregovora? Vaša nevladina udruga Civil planira okupiti 35.000 nezavisnih promatrača izbora?  

- Moja je pozicija takva da moram iskazivati optimizam. Vjerujem da je tako nešto moguće, ali za to je potrebno da se građani Makedonije probude i uključe u ove procese jer nam ne mogu pomoći ni stranci ni političke stranke. Ni oporba ni netko drugi. Optimist jesam, ali vrlo umjereni. Jedino je angažmanom građana moguće spriječiti još jedno masovno prevarantsko ponašanje vlasti i drugih centara moći u Makedoniji uoči izbora. Planiramo organizirati oko 35.000 građana promatrača izbora, ali smo pod strašnim pritiskom. Provladini mediji nas svakodnevno napadaju na najgore moguće načine i to je ogroman teret za svakoga tko se približi našoj organizaciji, a da ne govorimo o ljudima koji rade u njoj. 

Sljedeći ogroman problem je što je Makedonija de facto u potpunosti etnički segregirano društvo i što zapravo ne postoje dodirne točke između albanskih i makedonskih zajednica?

- Praktički, da. Kontakta između albanskog i makedonskog stanovništva praktički nema, osim kad se radi o nasilju. Imamo male etničke ratove u autobusima koji prevoze djecu u školu, na ulicama ili stadionima. Mladi su u potpunosti segregirani i mrze jedni druge. Segregacija od Ohridskog sporazuma do danas doprinijela je da danas dio albanske mladeži u ruralnim sredinama više uopće ne govori makedonski jezik jer nemaju nikakvog dodira s njim. Unutar Ohridskog sporazuma donijeta je Strategija za integrirano obrazovanje koja je trebala doprinijeti približavanju dviju većinskih etničkih i nacionalnih zajednica, međutim, s tom Strategijom se samo masovno manipuliralo. 

Kako je uopće bila zamišljena ta Strategija?

- Sastavljena je od pet temeljnih dijelova koji uključuju učenje jezika nacionalne većine i nacionalnih manjina u obaveznom i fakultativnom obliku, dakle, da i albanski i makedonski budu prisutni u svim školama na svim razinama. Nadalje, Strategija uključuje reviziju udžbenika i njihovo čišćenje od svih tragova šovinizma, nacionalizama i podjele, zajedničko pisanje i distribucija udžbenika. I konačno, strategija uključuje trening nastavnog kadra i rad s roditeljskim savjetima, izradu izvankurikularnih aktivnosti kako bi se đaci družili u slobodno vrijeme i kako bi upoznali druge etničke zajednice. Međutim, i makedonska i albanska vladajuća stranka u parlamentu su napravile sve da bi odvratile pažnju od srži ove Strategije. Nakon nekoliko mjeseci izradili su Strategiju za komunikaciju strategije s lokalnim stanovništvom i to je bio način da se cijeli projekt uništi. Dodatno je cijela priča zabetonirana uvođenjem obveznog makedonskog jezika u prve razrede albanskih škola što je vladajuća albanska stranka (koja je cijelo vrijeme u koaliciji s VMRO-om) bojkotirala pa su izbili prosvjedi, a onda i nasilje među mladima. Nakon toga više nitko ne želi ni spomenuti Strategiju integriranog obrazovanja i ona je zapravo pokojna.

Ohridski sporazum iz 2001. godine, čiji je sastavni dio bila i Strategija integriranog obrazovanja, trebao je biti garant pomirenja? 

- Da, ali je postao samo oruđe za političku trgovinu među političkim elitama jer se nikad nije dosljedno proveo. Neki dijelovi jesu, ali samo u cilju jačanja pojedinačnih nacionalizama. U njemu je jasno stajalo da etničke manjine moraju biti pravedno zastupljene u administraciji, međutim, dogodilo se da Makedonci zapošljavaju Albance samo formalno. Ostavljaju ih doma pod izgovorom da nema dovoljno stolova ili kompjutera, tako da veliki broj Albanaca zaposlenih u državnoj administraciji ustvari ne ide na posao, a primaju 80 posto plaće i onda rade nešto drugo kako bi popunili budžet. Time se postižu najmanje dvije stvari koje idu u prilog jednoj i drugoj nacionalističkoj strani. Makedonci su s pravom revoltirani na Albance jer parazitiraju na sistemu, a Albanci su također revoltirani jer u državnim institucijama ne dobivaju kvalitetnu uslugu, a još je manje mogu dobiti na svom jeziku na koji imaju pravo. Albanci su revoltirani jer im Makedonci ne daju da svoj kruh stvarno i zarade. I tako su ljuti jedni na druge što je zapravo sjajno za Makedonce i Albance na vlasti koji na toj netrpeljivosti jašu već deset godina.

Kamp "Sloboda" u kojem se tražila ostavka Gruevskog (FOTO: Lupiga.Com)

Jedina razlika nasuprot takvoj segregacijskoj atmosferi u društvu bili su studentski prosvjedi nakon objavljivanja tzv. bombi, koji su bili dominantno nadetnički i nadnacionalni? 

- To su bili jako lijepi i dirljivi prizori kada su se etnički makedonski studenti u povorkama približivali centru, a s druge strane bi ih čekali studenti s albanskih univerziteta, kad bi se izmiješali i zajedno prosvjedovali. Studenti su pokazali da je tako nešto moguće. I pokazali su to nekoliko puta, simbolički i fizički. Njihov je nastup takav da se jednostavno ne obaziru na različite etničke i nacionalne pripadnosti i odmah se na prosvjedima počelo podrazumijevati da se radi o nadetničkim i nadnacionalnim prosvjedima. 

Kako su mediji prenosili te prosvjede?

- Nacionalna makedonska televizija, koju svi mi plaćamo, nije imala niti jedan prilog o tome. Nisu vidjeli da preko 10.000 mladih ljudi prosvjeduje, a samo u prosincu su prosvjedovali danima. Nije to vidjela javna televizija pa onda to nisu vidjeli ni najveći televizijski kanali pod kontrolom vlasti. Nisu vidjele ni tri najveće dnevne novine, također pod kontrolom vlasti. Potpuno ignoriranje. Kako su prosvjedi postajali sve vidljiviji, mediji su izvijestili da je nekoliko stotina studenata izašlo na ulicu, ali da to uopće nije bitno i da su pod kontrolom sorosoida (termin rezerviran za nevladine udruge) i oporbe. To je bio maksimum medijskog praćenja prosvjeda. Isto to se dogodilo i u petom mjesecu kad su kamere snimale mjesto na kojem je bio zakazan prosvjed sat vremena prije samog okupljanja. Čitava se zemlja tresla, 70.000 ljudi je bilo na ulicama, a većina medija uopće nije izvještavala o tome.

Studenti su i dalje organizirani u plenume i nastavljaju s aktivnostima i prosvjedima?

- Studenti su naša velika nada za demokratizaciju zemlje zato što su pokazali visoku razinu političke kulture u svakom smislu te riječi i svakako veliku hrabrost jer su pod ogromnim pritiscima. Hapšeni su, pritišću ih na fakultetima, ne primaju ih u studentske domove, roditelji su im pod pritiskom. Usprkos svemu tome oni nastavljaju i dalje i pokazuju fantastičnu hrabrost već godinu dana i zapravo su naša jedina nada. Kad se vidi u kakvom su stanju studentski domovi, shvati se koliko je makedonsko društvo izrazito nečovječno prema svojim mladim ljudima i uopće nije čudno što su u toliko velikom broju napustili zemlju. Prema nekim istraživanjima, preko 70 posto ih želi napustiti zemlju bez obzira rade li ili studiraju, jesu li u dobrim uvjetima ili nisu. Jednostavno žele napustiti zemlju jer je prokleta za njih. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com