*** Umjetnica Jana Jakimovska i spisateljica Rumena Bužarovska, uključile su se u Lupiginu crowdfunding kampanju doniranjem teksta o #SadaKažem - pokretu otpora žena u Makedoniji, koje su odlučile progovoriti o seksualnom zlostavljanju i uznemiravanju. Ovo je prva inačica #metoo kampanje, koja je uhvatila maha na Balkanu. Djevojke, bravo i hvala vam!

“Od pravih, normalnih muževa, puno više ljubavi i poštovanja dobivaju žene koje su nježne i ženstvene, nego one tzv. 'muške' žene. Toliko.”

Ovaj je status osvanuo na društvenoj mreži Facebook 48 sati nakon početka pokreta akcije #SadaKažem i, nažalost, jedan je od mnogih primjera zašto je ovaj pokret tako potreban u jednoj začahurenoj patrijarhalnoj sredini gdje je šovinizam prihvaćen kao susjedovo “dobro jutro”.

#SadaKažem je inicijativa neovisnih feminističkih aktivistkinja čiji je cilj redefiniranje “normalnog”, odnosno denormalizacija seksualnog uznemiravanja i nasilja iz pozicije moći preko ohrabrivanja žena da javno podijele svoje osobne priče o situacijama u kojima su se osjetile seksualno ugrožene, uznemirene ili napadnute. Ova svjedočanstva su žene potpisale svojim imenom i prezimenom, koristeći hashtag #SadaKažem (makedonski: #СегаКажувам, albanski: #TaniTregoj). Riječ “sada” prkosi pitanju “Zašto si do sada šutjela?” i potencira važnost izlaženja istine na vidjelo, neovisno o tome kada se to dogodilo. 

U utorak, 16. siječnja, grupa žena je točno u podne na Facebooku i Twitteru podijelila svoja osobna svjedočenja seksualnog uznemiravanja iz pozicije moći. To je potaklo lančanu reakciju masovnog dijeljenja takvih priča. Njihov broj još uvijek raste. 

Što se vidjelo iz ovih priča?

Vidjelo se da seksualno uznemiravanje i zlostavljanje itekako cvjeta u svim sferama makedonskog društva, te u različitim institucijama. Uzmimo za primjer ovu situaciju koja se odnosi na zdravstveni sustav.

“Imam drugaricu koja je prije petnaestak godina morala biti hospitalizirana na psihijatrijskom odjelu. Kad sam je posjećivala, nastojale smo razgovarati o stvarima izvan bolnice i o tome koliko će biti bolje kad liječenje završi. Na kraju jednog susreta, šapćući mi je ispričala da, uvijek kad je na dežurstvu, jedan član personala joj se ugurava u bolnički krevet usred noći. 'Objašnjavao' joj je da je sve to zato da bi je on malo 'osvježio'. Ja #SadaKažem da me još uvijek proganja pitanje koliko često se ovakvo zlostavljanje dešava, i kako bi završilo prijavljivanje nadležnim institucijama i postupanje nadležnih organa…”

Oni koji bi trebali biti zaštitnici u ovakvim situacijama, pripadnici policijskih snaga, također su “na tapeti”:

“Bila sam u policijskoj postaji da odnesem do arhive prijavu za događaj, koji je već bio odobren od općine. Šef smjene me odveo kod sebe u kancelariju da bi i on sam razmotrio prijavu, iako za to nije imalo potrebe. U sobi na trećem katu smo bili samo on i ja. Inzistirao je da sjednem do njega. Gledao je prijavu dulje od 15 minuta. Na kraju je potražio moj telefonski broj: za svaki slučaj. Htjela sam mu dati broj organizacije koja je stajala iza događaja. Inzistirao je na mom osobnom broju. Dala sam mu broj, zapisao ga je, pogledao me i rekao: imaš jako seksi broj. Javljao mi se naredne dvije večeri poslije ponoći bez ikakvog razloga. Tada, nikome nisam rekla. #SadaKažem”

Ali ipak, ono što je šokiralo javnost je to da je najveći broj svjedočanstva bio povezan sa svim stupnjevima obrazovanja. Ogroman broj potiče od uznemiravanja profesora na makedonskim fakultetima:

“Dok sam studirala, jedan profesor me je, još u prvoj godini, pozivao u kabinet, obećavao da će me angažirati kao demonstratoricu, samo ako pođem na jedan vikend s njim negdje izvan Skoplja. Za mene je ispit zakazao u nedjelju, pa sam iz straha morala da idem s majkom. Sljedeći dan mi se javio telefonom i potražio konačni odgovor oko zajedničkog vikenda. Skupila sam hrabrost, rekla NE, i tada mi je rekao: e pa onda mi daj tvoju majku na telefon, možda će ona htjeti. Povjerila sam se jednoj profesorici s istoga fakulteta, a ona mi je rekla, - ostavi to, batali, svima tako radi, i onako će sada u penziju. #SadaKažem”

Situacija nije bolja ni u srednjim školama:

“Bila sam srednjoškolka. Maloljetna i odgajana da poštujem autoritete. Nastavnik iz Općenarodne obrane se, putem različitih postupaka, iživljavao, zloupotrebljavao poziciju moći. Svi smo bili zaduženi da dežuramo na portirnici. Igrala sam tablu dok sam bila dežurna. Nastavnik bi došao, uzeo bi nam kockice da bi nas, kao, kaznio što igramo tablu u školi. Ustvari, da bi dobili kockice natrag, trebalo je otići do njegove kancelarije. Otišla sam jednom i rekao mi je 'Daj mi ruke', te je predavanje kockica bilo pridruženo perverznim maženjem i vučenjem za ruke, i čudnim osmijehom proslijeđenim sa 'i nemojte više igrati tablu!'. Sada sam dio obrazovnog sustava. Vraća mi se ova scena u glavi, kao i grižnja savjesti što nisam o ovom incidentu razgovarala niti s roditeljima, niti s drugim nastavnicima. #SadaKažem”

Ali ipak, najviše uznemirava činjenica da je ova grozna pojava masovno prisutna i u osnovnim školama:

“Imala sam 11 godina. Na satu tjelesnog odgoja smo vježbali gimnastiku. Odjevena u triko, pravila sam most. Tako poduprta na ruke i noge i sa savijenim leđima, ukočila sam se. Osjetila sam strašan bol. Drugarice su me podigle. Onda, kad sam se malo oporavila, došao je nastavnik fizičkog i počeo mi je masirati trbuh umjesto leđa, te me je pipao po tijelu. Nastavnik je bio poznat među djevojčicama kao pedofil. Njegove dodire sam doživjela kao nasilje. Preplašena, postiđena i istodobno ljuta, rekla sam mu: Ne diraj me! Dobro sam sada. Ali onda mi je on opalio šamar. Otišla sam plačući. Požalila sam se roditeljima i oni su reagirali u školi, ali i usprkos njihovoj reakciji, ništa se nije promijenilo. #SadaKažem” 

Osim velikog prisustva seksualnog uznemiravanja u makedonskim institucijama, svjedočanstva su pokazala da od ovog ponašanja nisu pošteđene žene ni u raznim poslovnim sredinama:

“Urednik utjecajne makedonske televizije, prije desetak godina, u posjeti Bruxellesu s premijerom. Svi smo u lobiju hotela poslije susreta. Kaže mi da ima neke važne dokumente za mene ali je umoran, pa me pita bi li se mogla popeti do njegove sobe da mi ih preda, da ne mora poslije opet silaziti. Stižem na kat, ali ostajem u hodniku, misleći da će samo da mi ih preda. Otvara vrata i nasilno me vuče u sobu. Navala adrenalina od straha, uspijevam da ga izguram i da pobjegnem. Nedugo poslije, dala sam otkaz. #SadaKažem”

A nije ni zanemariv broj priča koje se odvijaju u svakojakim situacijama, van institucija i poslovnih sredina:

“Meni je 19-20 godina. Vraćam se taksijem iz grada. ‘Normalna’ pitanja ‘s kim sam bila, gdje sam bila, imam li dečka’ itd. Stižemo blizu i kažem mu ‘Skreni ovdje’. Umjesto da skrene, naglo je nagazio na gas i produžio prema ulici koja vodi samo ka fabrikama. Izvadila sam pepper sprej, stavila sam mu ga ispred očiju i rekla ‘Ako treba, umrijet ćemo oboje, ali ima da staneš sad odmah ovdje’. Stao je, izletjela sam iz taksija. Normalno da od šoka nisam upamtila kompaniju niti registarske tablice. #SadaKažem, rekla sam i tada odmah, samo drugu, ali nisam se sjećala nikakvih korisnih informacija i ništa nisam učinila.”

Na svjetlo su izašle i najtraumatičnije i najgrozomornije priče - priče o silovanju:

“#SadaKažem da sam u 21. godini bila žrtva silovanja na spoju. Zove se Dejan i iz Velesa je. Toliko znam. Edit: Vidjela sam ga izdaleka u nekom supermarketu poslije dugo godina, nekontrolirano sam počela plakati i cijelo tijelo mi se treslo. Potražila sam prvo mjesto da se sakrijem. Jer, sramota (plač i tijelo u grču – to je bio moj stid).”

To što je akcija #SadaKažem uspjela postići je to da problematizira i aktualizira ova pitanja koja su dugo gurana pod tepih, dugo dugo vremena te da na bolan i iskren način natjera pojedince i institucije da se suoče sa zastrašujućim opsegom ovog problema.

S obzirom na to da u zadnjoj deceniji institucije nisu preuzimale odgovornost ni po kojem pitanju, iznenađujuće je da su u kratkom roku svoju podršku dali Ministarstvo obrazovanja i znanosti, Ministarstvo rada i socijalnog staranja, Ministarstvo unutarnjih poslova, Ministarstvo zdravstva te premijer Republike Makedonije. 

Puno brže od institucija su reagirali pojedinci, najčešće “pravi i normalni” predstavnici muškog roda, kao egzemplar s početka ovog teksta. Česta je bila zabrinutost da muškarci više neće moći flertovati sa ženama, ne uzimajući u obzir da je flert obostrana stvar, a uznemiravanje - jednostrano. Nesposobnost pravljenja razlike između konsenzualnog i prisiljenog odnosa odslikavala se u pitanjima tipa “je li hashtag rezerviran za stare, ružne i odbojne, a ne za privlačne?” 

Nerijetko se pokazivalo i ovakvo rezoniranje: “Seksualnim maltretiranjem smatraju ako im poslije seksa ne daju novce, mobitel ili ocjenu na faksu. Ako dobiju ono što su željele, onda nisu maltretirane, nego emancipirane žene.” 

Bljesnuli su genijalni umovi satiričara i potencijalnih komičara svih provenijencija, uključujući i makedonsku intelektualnu elitu, (koja se u zadnjim godinama borila za ljudska prava, ali očito ne računajući da su i žene ljudi), te su se sprdali s traumatičnim iskustvima žena, koja su banalizirali i ismijavali. 

Pravi džentlmeni (i poneka dama) bili su umjereniji i konstruktivniji u svojim kritikama, koje su formulirali u obliku nekoliko pitanja. Osim pitanja “Zašto sada?”, koje smo odgovorili sa #SadaKažem #DaNeBihZauvijekŠutjela, najčešće pitanje, pridruženo empatijom, britkom logikom, čaršijskom radoznalošću i mačističkim porivom da stvar uzmu u svoje ruke i da podijele pravedne boksove u odsustvu funkcionalnog sustavnog rješenja, je bilo “Zašto im ne kažete imena?”, pri tom gunđajući da ovaj pokret nema smisla bez otkrivanja njihovih identiteta. Naravno, nije im na pamet pala moguća dvojna viktimizacija žrtve, nemogućnost dokazivanja krivice u slučaju kad je u pitanju riječ protiv riječi, vremenska distanca i eventualna zastarjelost slučajeva, alijenacija žrtve od društva (ukoliko je u pitanju nasilnik na moćnoj društvenoj poziciji) ili obitelji (ukoliko je član obitelji), kao i sva uznemiravanja koja nisu po sebi krivična djela, što ih ne čini manje traumatičnim.

Ovaj problem nije nov. Nije se izrodio iz vladavine bivšeg desno orijentiranog režima, niti se pojavio sa samostalnošću Makedonije. Problem postoji u regiji, kao što postoji u većini zemalja. Mi smo našu bitku počele. Čekamo vas.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Žarko Trajanoski

*** Lupiga je u crowdfunding kampanji. Možete joj pomoći i uplatom izravno na žiro-račun, putem opće uplatnice ili internetskog bankarstva. Podatke možete pronaći na ovom linku. Možete koristiti i QR kôd. Cijenimo svaku podršku.