Nezavisna od 1991. godine, Republika Makedonija na poziciji je dugogodišnjeg aspiranta za članstvo u NATO i država sa statusom kandidata za članicu Europske unije još od 2005. godine, ali bez započetih pregovora. Odgovornost za takvu poziciju ne pada samo na leđa nesposobnih i korumpiranih makedonskih političara, već i na savjest tvrdoglavih grčkih političara koji već više od 20 godina ime zemlje koriste za raspaljivanje nacionalizma kod ionako temperamentnih Grka. Bilateralni spor oko imena države između Makedonije i Grčke odavno je postao punoljetan. Iako su aktualni premijeri Alexis Cipras i Zoran Zaev do sad dali niz izjava kako su spremni i željni razriješiti ovaj gordijski čvor, očigledno je da se problem neće riješiti ni brzo ni lako, a da pri tom ne ostavi negativne posljedice po jednu stranu, u ovom slučaju makedonsku. 

Za razliku od drugih republika bivše Jugoslavije, Makedonija je izbjegla rat devedesetih godina, ali ju je zato odmah poslije proglašenja neovisnosti dočekala neprijateljski raspoložena Grčka. Problem je, barem službeno, tek ime države, riječ Makedonija. Grčka je tada isticala i još uvijek ističe da jedino ona ima pravo na korištenje imena Makedonija, oslanjajući se na činjenicu da se sjeverna regija Grčke koja graniči s Republikom Makedonijom, naziva Makedonija. Ovdje vrijedi primijetiti i još nekoliko činjenica. Dok je Makedonija bila u sastavu Jugoslavije, Grčka nije reagirala na ime Socijalistička republika Makedonija. Nije ni svoju sjevernu regiju nazivala Makedonijom, već samo Sjevernom Grčkom. Nacionalizam i negiranje postojanja jednog malog naroda koji se drznuo nazvati se makedonskim, a svoju zemlju Makedonijom, probudio se tek nakon osamostaljenja grčkog sjevernog susjeda. Pri tome dodatni vjetar grčkim željama daje i stav službenog Bruxellesa koji neprestano ponavlja kako će Makedonija započeti pregovore za ulazak u EU tek onda kada riješi ovaj spor, bez spomena odgovornosti Grčke koja krši međunarodno pravo za samoopredjeljivanje, čak i kada je u pitanju tek ime jedne zemlje. 

Ozareno lice makedonskog premijera Zaeva u društvu šefice europske diplomacije, Federice Mogherini, nakon što je prošli mjesec Makedonija dobila preporuku za otvaranje pregovora s EU (FOTO: Hina/EPA/Georgi Licovski)

Republika Makedonija je zahtjev za članstvo u Ujedinjenim narodima dostavila u srpnju 1992. godine pod svojim ustavnim imenom. Grčka je odmah burno reagirala i izvršila pritisak na zemlje članice Europske unije i UN-a da blokiraju članstvo Makedoniji. Dok se odugovlačilo s prihvaćanjem u UN-u, među prvima koji su Makedoniju priznali pod njenim ustavnim imenom bili su Bugarska, Litva, Hrvatska, Slovenija, Turska i Bjelorusija. Tijekom 1992. godine, tadašnji Generalni tajnik UN-a, Butros Butros Gali, dao je prijedlog da se država primi pod privremenom referencom “the former Yugoslav Republic of Macedonia” dok se ne riješi spor s Grčkom. Ondašnji makedonski predsjednik Kiro Gligorov bio je protiv ovakvog rješenja, ali ga je Makedonija na koncu prihvatila, dok je Grčka opet negodovala jer se u prijedlogu nalazila riječ Makedonija. Unatoč tom negodovanju rezolucija o privremenoj referenci, sada već znanoj kao FYROM izglasana je u Vijeću sigurnosti UN-a 1993. godine pod brojem 817. 

A rezolucija kaže ovako: referenca “the former Yugoslav Republic of Macedonia” privremena je i koristit će se sve dok se ne riješi spor s Grčkom, termin je samo referenca, a ne i ime zemlje i UN nema mandat da utvrdi ime zemlje, termin je obavezujući samo za UN i nije obavezujući za ostale međunarodne organizacije, termin ne implicira da Republika Makedonija ima bilo kakve veze s bivšom Jugoslavijom. 

S obzirom da Grčka nije prihvatila da Makedonija u službenom adresaru zemalja članica uđe pod slovom M, na kraju je ona unesena pod slovom T, zbog početka reference “the former...”. Ovaj dogovor je izazvao velike nacionalističke proteste u Grčkoj te je zbog njega tadašnji ministar vanjskih poslova, dobro poznati lider desnice Andonis Samaras, podnio ostavku. Pala je vlada stranke Nea Demokratia (Nova demokracija), a na vlasti je došao PASOK Andreasa Papandreua. Kao dodatnu mjera pritiska na Makedoniju, Grčka je 1994. godine uvela ekonomski embargo prema svom sjevernom susjedu i potpuno zatvorila granicu. Blokada je trajala gotovo dvije godine i riješena je privremenim ugovorom potpisanim u New Yorku u rujnu 1995. godine s obavezom da Makedonija promijeni svoju službenu zastavu i da u svom Ustavu eksplicitno navede kako nema teritorijalne pretenzije prema nijednom susjedu. Obaveza Grčke je bila da ne blokira učlanjenje Makedonije u međunarodne institucije kao što su EU, MMF, NATO, OSCE… Takvi makedonski zahtjevi mogu biti podneseni pod njenim ustavnim imenom, ali Grčka zadržava pravo na blokadu prijema ukoliko zahtjev nije dostavljen pod referencom.

Spor oko imena Makedonija u stanju je na grčke ulice izvući na stotine tisuća zapjenjenih prosvjednika (SCREENSHOT: YouTube)

Hrpa prijedloga pala je na stol, a jedan od možda najrealnijih i najboljih bio je prijedlog vječnog pregovarača Mathewa Niemetza iz 2006. godine, a koji je predviđao da se ovaj spor riješi bilateralnim dogovorom između dvije zemlje. One bi, predviđeno je, dogovorile jedno ime koje bi Grčka koristila u komunikaciji s Makedonijom, a u međunarodnoj komunikaciji Makedonija bi se koristila svojim ustavnim imenom, sa službenom transkripcijom i prijevodom na engleski jezik. Ovakav prijedlog Grčka je odbacila, jer je tražila i još uvijek traži da ime bude erga omnes (za sveukupnu upotrebu). 

U travnju 2008. godine na NATO samitu u Bukureštu, Grčka je blokirala prijem Makedonije u NATO, kršeći time spomenuti privremeni dogovor potpisan u New Yorku. Iste godine u studenom, Makedonija je zbog toga podnijela tužbu pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. Sud je presudio u korist Makedonije s konstatacijom da je Grčka prekršila dogovor, ali presuda nije predvidjela nikakve pravne konzekvence prema Grčkoj. Dokle je sve išlo grčko blokiranje Lupiga je pisala u tekstu o grčkom inatu koji se slomio na mladim rukometašicama na Europskom prvenstvu u Skoplju, kada je grčka delegacija povukla svoju reprezentaciju zbog imena Makedonija ispisanog na dresovima domaćina. 

Unatoč inaćenju političara s obje strane i korištenju ovog spora za hranjenje nacionalizama, što je najjasnije vidljivo na šizofrenom projektu „Skoplje 2014“ i pokušaju mijenjanja identiteta Makedonaca negiranjem slavenskog porijekla i isticanjem „antičkog identiteta“, poslovni odnosi su cvjetali i cvjetaju još uvijek, u obje zemlje. U Grčkoj je, primjerice, zakonom zabranjeno kockanje, pa su kockarnice u Gevgeliji, gradu na samoj granici s Grčkom, prepune, a ekonomija grada direktno ovisi o južnim susjedima. Građani Gevgelije su bilingvalni, iako je grčki jezik primaran ukoliko želite voditi biznis ili pružati stomatološke usluge grčkim pacijentima jer je ovaj oblik usluga daleko povoljniji u Makedoniji nego u Grčkoj. Obilne su grčke investicije u Makedoniji, dok je broj makedonskih građana, među kojima je velik broj političara iz dvije najveće makedonske stranke (SDSM i VMRO-DPMNE), koji posjeduju apartmane ili kuće na poluotoku Halkidiki ili u Solunu, pogotovo u periodu nakon ekonomske krize iz 2008. godine i srozavanja cijena nekretnina u Grčkoj. 

Mali dio suludog projekta "Skoplje 2014" koji je trebao probuditi antički identitet Makedonaca (FOTO: Lupiga.Com)

Iako su do sada Makedoniju priznale 133 članice Ujedinjenih naroda, i to kao Republiku Makedoniju, u zraku još uvijek visi pitanje - o čemu se ustvari pregovara. Hoće li se Makedonija zvati Republika Makedonija (Skoplje), Sjeverna Makedonija, Gornja Makedonija, Nova Makedonija i kako bi se nazivali narod, nacionalnost i jezik? Postoji nekoliko povijesnih činjenica koje su se često i dugo zanemarivale i koje se sada već jasnije vide u stavovima Grčke prema Makedoniji i postojanju makedonskog nacionalnog identiteta. 

Drugi Balkanski rat završio je 1913. godine potpisivanjem dogovora u Bukureštu između zaraćenih strana. S jedne strane stajale su Srbija, Crna Gora, Rumunjska i Grčka, a s druge Bugarska. Ovim dogovorom podijeljen je teritorij koji je do tada bio dio Otomanskog carstva - Makedonija, Kosovo i Metohija, Sandžak i Sjeverni Epir. Najveći dio Makedonije dobila je Grčka, točnije egejski dio, dok je vardarski dio pripao Srbiji, a pirinski Bugarskoj te Albaniji jedan mali dio na zapadu. Nakon Drugog svjetskog rata, 1946. godine u Sjevernoj Grčkoj, regiji koju se sada zove Makedonijom, izbio je građanski rat vođen od strane grčke Komunističke partije i podržavan od lokalnih stanovnika koji su po nacionalnosti bili Makedonci. Grčki komunisti (ELAS) ušli su u konflikt s pristalicama nove grčke vlade u čijoj su pozadini stajali Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države. Rat je trajao do 1949. godine, komunisti su izgubili, a oko 50.000 Makedonaca protjerano je iz egejske Makedonije (Sjeverne Grčke). Oni što su ostali helenizirani su i prisiljeni da zaborave svoj makedonski jezik, identitet i kulturu. U grčkoj povijesnoj literaturi to se rijetko spominje i tek ponegdje se može pronaći kako su poslije progona Makedonaca, na imanja i u kuće prognanih dovođeni Grci sa slabo naseljenih grčkih otoka. Stoga možda prave razloge za negiranje postojanja makedonskog identiteta od strane grčke vlade (bez razlike koja je politička opcija na vlasti) treba tražiti u obavezi za isplaćivanje ratne reparacije prema prognanim Makedoncima, zajedno s kamatom od 1949. godine, što bi vrlo vjerojatno ostavilo dalekosežne posljedice po grčko gospodarstvo. 

Aktualna makedonska vlada u rešenju spora oko imena ušla je vrlo ambiciozno i s puno optimizma, ali sa slabom „municijom“. Dok s grčke strane javnost zna tko su članovi njihovog pregovaračkog tima i koji su stavovi njihove vlade, makedonska javnost gotovo da nema pojma što se događa. U Makedoniji je poznat tek dio pregovaračkog tima - ministar vanjskih poslova Nikola Dimitrov i veleposlanik Makedonije u SAD-u Vasko Naumovski, nekadašnji vicepremijer za europske integracije, inače odgovorna osoba za kadrovsko uništavanje Tajništva za europska pitanja. Obični smrtnici ne znaju o čemu se uistinu pregovara, što će se promijeniti, da li možda Ustav s obzirom da Grčka tvrdi kako Makedonija ima teritorijalne pretenzije, ne znaju ni hoće li se građani moći nazivati Makedoncima ili će se, recimo, ukoliko dođe do promjene imena u Gornja Makedonija, zvati Gornjomakedoncima. 

Skoplje, grad koji pati od viška simbola (FOTO: Lupiga.Com)

Dok s jedne strane VMRO-DPMNE, koji je sada u opoziciji, tvrdi da će Makedonci izgubiti identitet i da je cilj Grčke potpuno brisanje postojanja makedonskog naroda, vladajući socijaldemokrati objašnjavaju kako će se promijeniti samo ime zemlje, a identitet, jezik i sve ostalo ostaje. Iako VMRO-DPMNE kao opozicija, ima legitimno pravo kritizirati sve što rade vladajući, ne smije se zaboraviti i njihov dio krivice u ovom sporu, kao što su inzistiranje na identitetu antičkih Makedonaca, spomenuti projekt „Skoplje 2014“ ili poplava spomenika Aleksandru Velikom, ali i, vjerojatno najvažnije, glumljenje pregovora oko imena punih jedanaest godina njihove vladavine. 

Sumnje makedonske javnosti sve više rastu s bujanjem oprečnih informacija koje izlaze u javnost, a vlada je u svojevrsnom zavjetu šutnje ili informacije daje na kapaljku, djelomično odgovarajući na postavljena pitanja, pod izgovorom da tako moraju kako se ne bi ugrozio proces pregovaranja. Jedan od poteza koji je socijaldemokratska vlada premijera Zaeva dosad napravila je promjena imena skopskog aerodroma koji se do sada zvao Aleksandar Veliki i u čijem se predvorju dičila njegova statua. Promijenjeno je i ime autoputa E-75 koji sa sjevera vodi prema jugu, i to u „Autoput prijateljstva“. Zauzvrat je grčka vlada skinula blokadu ulaska u drugu fazu implementacije ugovora s Vijećem za stabilizaciju i pridruživanje Makedonije i EU.

Kako bismo malo razjasnili situaciju i objasnili Lupiginim čitateljima što se zapravo događa, razgovarali smo s nekima od najupućenijih osoba u ovaj problem. 

„Ovo stanje do sada nismo imali u pogledu spora s imenom i mislim da je vrlo realno očekivanje grčke vlade kako će se spor s imenom riješiti već do kraja 2018. godine. Međutim, s druge strane Makedonija ima problem s izostankom konsenzusa među političkim strankama po pitanju kompromisa s Grčkom, kao i s nepostojećim dijalogom između opozicione VMRO-DPMNE i vladajućeg SDSM-a“, kaže nam Denko Maleski, umirovljeni profesor međunarodne politike s Pravnog fakulteta u Skoplju i prvi ministar vanjskih poslova nezavisne Makedonije.

"Realno je očekivanje grčke vlade da će se spor riješiti već do kraja godine" - Maleski (FOTO: Lupiga.Com)

Također, profesor Maleski ističe svoj stav da je u cijeloj priči važno i to što je grčka vlada pod pritiskom zapadnih saveznika, koji su u konfliktu s ruskim aspiracijama na Balkanu. Drugog našeg sugovornika Tonija Deskoskog, profesora na Pravnom fakultetu u Skoplju i jednog od članova pravnog tima koji je tužio Grčku pred Međunarodnim sudom u Haagu, pitamo koliko je ispravan dojam makedonske javnosti da Grčka u ovom sporu ima tihu podršku Rusije s ciljem usporavanje integracije Makedonije u NATO savez.

„Ne bih rekao da Grčka ima tihu potporu Rusije. Mislim da Rusija ima grčku potporu u pogledu sprječavanja daljeg proširenja NATO-a na Balkanu. Od 2014. godine traje žestoka konfrontacija između Rusije i zapadnih saveznika, pri čemu su zemlje zapadnog Balkana, po riječima bivšeg državnog tajnika SAD-a Johna Kerryja, 'na vatrenoj liniji'. Zapadni Balkan je pred konačnim rješenjem procesa raspada bivše Jugoslavenske federacije i uspostave trajnih granica između novonastalih zemalja. Taj bi se proces trebao okončati članstvom svih preostalih država u regiji, najprije u NATO savezu, a zatim i u Europskoj Uniji. Prijem Republike Makedonije u NATO savez bi svima poslao jasnu poruku svima, pa i Moskvi, kako Republika Makedonija izlazi iz područja nestabilnosti te i iz potencijalnih varijanti za promjenu granica. Time bi se bitno suzio ruski utjecaj, a u isto vrijeme bi se na još jednoj srpskoj granici našao NATO, što bi Srbiju izložilo većem pritisku da se konačno odluči pridružiti se Zapadnom savezu. Praktički, prijem Republike Makedonije u NATO je samo prvi korak ka konačnom stabiliziranju Balkana. I to je suprotno ruskom interesu, s kojim koincidiraju i određeni krugovi u Ateni i Beogradu. Zato Grčka nastoji svim snagama držati Republiku Makedoniju izvan NATO-a, čak i po cijenu kršenja međusobnog ugovora o dobrosusjedskim odnosima iz 1995. godine“, objašnjava svoje stajalište Deskoski.

On smatra da makedonska vlada mora nastavit pregovore s Grčkom uz posredovanje specijalnog izaslanika Generalnog tajnika UN-a, Mathewa Niemetza, ali istovremeno poduzeti i široku diplomatsku inicijativu u kojoj će, prije svega NATO saveznicima, pojasnit kako dajući podršku Grčkoj u blokiranju ulaska Makedonije u NATO, zapravo daju podršku kršenju bilateralnog sporazuma o dobrosusjedskim odnosima i nanose veliku štetu pokušajima da se dođe do kompromisa u pogledu spora o imenu. 

„NATO saveznici su 2008. godine poduprli Grčku u blokiranju Makedonije, s uvjerenjem da time pomažu Grčki prijedlog, koji je po njima bio razuman, da se naša zemlja preimenuje u Gornju ili Sjevernu Makedoniju. Nadam se da je deset godina bilo dovoljno da svi konačno shvate da je za našu zemlju to neprihvatljivo, a u međuvremenu je i Međunarodni sud pravde proglasio grčki veto suprotnim međunarodnom pravu“, kaže za Lupigu profesor na skopskom Pravnom fakultetu.

"Cjelokupna grčka vanjska politika u pogledu spora o imenu naše zemlje, kreirana od Evangelosa Kofosa doživjela je debakl" - Deskoski (SCREENSHOT: YouTube)

S obzirom da je član tima koji je podnio tužbu protiv Grčke, pitamo ga u kojoj mjeri je točna percepcija dijela javnosti kako presuda u Haagu nije donijela nikakve promjene.

„Ne bih se složio da presuda ništa nije promijenila. Prije svega, njome je konačno potvrđeno da je netočna grčka tvrdnja kako njen veto u Bukureštu nije suprotan s bilateralnim sporazumom o dobrosusjedstvu iz 1995. godine. Drugo, Presudom je potvrđeno i da su neistinite grčke tvrdnje o makedonskim kršenjima istog tog sporazuma. Ukratko rečeno, poslije presude jasno je da je Grčka ta koja ugrožava dobrosusjedske odnose s Republikom Makedonijom, a ne Republika Makedonija. Postalo je jasno tko je žrtva, a tko nasilnik koji poduzima radnje suprotne važećim međunarodnim ugovorima. I ono što je za Grčku najgore, sud je presudio da Republika Makedonija ne vodi iredentističku politiku prema Grčkoj. Cjelokupna grčka vanjska politika u pogledu spora o imenu naše zemlje, kreirana od Evangelosa Kofosa doživjela je debakl“, zaključuje Deskoski, koji presudu Međunarodnog suda vidi kao moćan alat u rukama makedonske diplomacije, alat koji od trenutka presude nije mogao biti upotrijebljen zbog dugogodišnje unutarnje političke krize koja je potresla Makedoniju.

Na koncu ostaje pitanje što Makedonci generalno žele? A tu se gotovo svi slažu - žele da se Makedonija već jednom pokrene na putu prema stabilnosti i blagostanju, jer su građani umorni od tapkanja na mjestu zbog spora oko imena. O tome možda najbolje govori komentar kakav se sve češće može čuti - nije me briga kako ćemo se zvati, samo da imamo kruha.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: flickr/yeowatzap