„Ono što se dogodilo tijekom rata ne može se ni izbrisati ni popraviti, ali kad čujemo da se napadi u Uzdolju i Đevrskama, kao što je to napravila predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, tumače kao izolirani incident i huliganizam, jasno je da nešto ne valja. Sofisti su imali zanimljivo pitanje: čini li jedno zrno gomilu pšenice? Pa bi krenuli od jednog zrna koje nije gomila, pa pet, deset, sto, hiljadu. Koji i dalje nisu gomila. Ali hiljadu i jedno zrno postanu gomila. Dakle, čini li jedno zrno gomilu? To nisu incidenti, nego su dio neoustaškog projekta“, poručio je Igor Mandić, književnik i veliki esejista na Festivalu alternative i ljevice Šibenik (FALIŠ).

Na prepunoj šibenskoj Maloj loži Mandić, inače rođeni Šibenčanin koji za dva mjeseca puni 80 godina života, dočekan je uz veliki pljesak, a u nešto više od sat vremena, dotaknuo se brojnih tema - jasno i glasno kako je to činio cijelu svoju profesionalnu karijeru, od kojih je dio, posljednjih nekoliko godina, proveo i redovito pišući kolumne za Lupigu. Unatoč brojnom auditoriju, popevši se na pozornicu, primijetio je kako može govoriti i bez mikrofona, a da ga se čuje.

„Možda me posljednji put vidite živoga. John Cleese je to rekao na balkanskoj turneji. Smrt je smiješna. Svuda je oko nas. Zašto bih se toga trebao bojati? Očekivao sam da ću umrijeti kao i drugi slični meni, poput Tomislava Ladana ili Branimira Donata u 76. godini, ali nisam. Nitko nije savršen“, rekao je Mandić. Upitan zašto je kao svoju nacionalnost jednom prilikom naveo BRh+, odgovorio je da se radilo o šali.

„Uredno sam kršten i išao u crkvu, ali mi je na živce išlo pomahnitalo urlanje da je biti Hrvat neka velika prednost. Pametni ljudi se toga odriču. Što je sadržaj hrvatstva? Antisrpstvo? Mene to ne zanima! Zato sam se opredijelio za BRh+. To mi je nacionalnost", odgovorio je književnik kojem je ove godine dodijeljen počasni doktorat na riječkom sveučilištu. 

Mandić je primijetio i kako je kleronacionalizam pokorio cijelu naciju do nevjerojatnih granica i da danas svi mediji ničice padaju pred Kaptolom. Govorio je i o „Bijeloj knjizi“ Stipe Šuvara, optužujućem dokumentu koji je 1984. godine sastavio Centar za idejni rad Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, a u kojoj se i sam našao.

S Igorom Mandićem na FALIŠ-u je razgovarala Katarina Luketić (FOTO: Jozica Krnić)

„Bijelu knjigu je napravio Centar za idejni rad pri Centralnom komitetu SK Hrvatske koju je tada vodio Stipe Šuvar, a koji se kasnije pokazao kao vrlo solidan mislilac i pisac. Ali za vrijeme komunizma bio je stvarno jedan kumrovečki ćata. On je sa svojom ekipom mladih jurišnika koje je predvodio Goran Babić, jedan talentirani hrvatski pjesnik rodom s Visa koji se tako posvadio sa svom hrvatskom kulturom da je emigrirao u Srbiju. Ta ekipa je napravila jednu hrpu izvadaka i složila citate iz djela čitavoga niza hrvatskih, srpskih, slovenskih bosanskih i makedonskih pisaca, filozofa, kritičara, filmaša i tako dalje, ne bi li dokazali da su oni na putu idejnog skretanja prema nekim kapitalističkim tendencijama. Što je bila obična glupost“, prisjetio se Mandić, objasnivši i kako je u toj knjizi najviše bilo intelektualaca iz Srbije, što su, neformalno, u tadašnjem Društvu književnika Hrvatske, kaže, prokomentirali s „neka malo i oni najebu“.

Nekoliko riječi posvetio je i konvertitima, primijetivši kako „bivši komunisti seru da nosu bili komunisti nego su u partiji bili kako bi je podrivali iznutra“. Uz smijeh je dodao da je i on sam htio ući u partiju, kao golobradi mladić od 15-16 godina, ali ga nisu primili. Kratku poruku poslao je i onima koji se danas osjećaju „ljevičarima“.

„Današnji bi ljevičar najprije svojim djelima trebao dokazati da je istinski ljevičar, a ne salonski. Čovjek treba biti srčan, a kod nas se nitko ne buni. Mlitava i učmala kultura prelila se poput močvare preko cijele hrvatske kulture. Tek tu i tamo neki po novinama iskoče“, kaže Mandić.

Ponovio je i svoju tezu o Hrvatskoj kao promašenoj državi, zbog koje ga se već godina „razapinje“, ali i dometnuo da je to jednako tako i Srbija, kao i „sve ove male državice“ proizašle iz SFR Jugoslavije. 

„Ne tvrdim da trebamo opet biti zajedno. Možda bismo mogli naći neki zajednički život, ne kao pojedinci, jer oko toga uglavnom nema problema, nego kao etničke konglomeracije koje bi mogle pronaći svoj život. Ljudi se međusobno posjećuju, neki se i grle, ljube, vole i žene. Kao što vidimo kriminalci dobro surađuju i s jedne i s druge strane granice, pa estradni pjevači, pa čak i kulturnjaci. Jedino se političke elite kao neki tvrdoglavi magarci neće nikako zbližiti“, rekao je Mandić u intervjuu koji je vodila književna teoretičarka Katarina Luketić. Snimku cijelog razgovora možete pogledati u videu na kojem možemo zahvaliti Tomislavu Fiketu, a koji prilažemo uz ovaj tekst.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Jozica Krnić