Kako su nas tukli na riječkom Korzu, nakon „Frljićeve tribine“
Vraćali smo se s tribine "Žene u ratu" održane sinoć u riječkom HNK Ivana pl. Zajca, na kojoj je pet žena različitih nacionalnosti s publikom dijelilo osobne ratne traume. Napali su nas oko 22:30 sati, dok smo stajali na Korzu, u neposrednoj blizini kazališta, čekajući autobus za Zagreb. Čopor od desetak supijanih muškaraca, s kriglama u rukama, najprije je na nas nasrnuo verbalnim uvredama. Bio je to set kletvi koji je standardan za ovdašnji fašistički folklor i obilježavanje obljetnice Oluje.
Nešto ranije imali smo ih priliku čuti ispred HNK, gdje je pedesetak desnih ekstremista, zajedno s napadačima, preko ramena oklopljenih specijalaca bljuvalo najsiroviju mržnju u smjeru posjetitelja tribine. Na njihov školski primjer govora mržnje policija nije reagirala, kao niti na „mjerenje visine kukuruza“ koje se pred kazalištem odigralo u više navrata.
Na "mjerenje kukuruza" policija nije reagirala, iako je stajala tek nekoliko metara dalje (FOTO: Sergej Drechsler/Novilist)
Nazivali su nas četnicima, izrodima, govnima, skotovima, urlali da nas sve treba ubiti, dok bi "ove intelektualke" - koje su brojčano sačinjavale najveći dio napadnute grupe - "četnici trebali jebati u usta". Jedan se verbalno "posrao na te vaše diplome", a drugi doslovno iz gaća izvadio hrvatsku „kurčinu“, veličine Pavelićeve NDH. Potom su mene i još nekolicinu ljudi okupali pivom, zajedno s fotografskom opremom.
Gologlavi domoljub se okuražio. Unio se u lice N.K. i počeo ga gurati. Stao sam pored njega, pokušavajući ga smiriti. "Prestani me slikati!", urlao je momak, a nije pomoglo ni kada sam mu rekao da ne snimam, jer aparat, kao što vidi, niti ne držim u rukama. U glavu mi je doletjela prva šaka, ubrzo i druga. Hijene su nanjušile krv.
Pogodili su N.K. šakom u glavu, a potom i nogom u bedro.
"Šta je četnici, a?!", unosili su nam se u lice, dok je nekoliko mladunaca među njima urlalo, zavijalo, škrgutalo zubima i neverbalnim gestama sugeriralo da mogu s nama raditi što žele. Pokušali smo se maknuti, ali to je samo povećalo junačku agresiju. Dok su, ovaj puta doslovno, pljuvali u našem smjeru, dio fašista je primijetio dečka koji je stajao nekoliko metara dalje. Držao je kameru u ruci.
Dao se u bijeg, a za njim i rečeni fašisti, čije su se dvije staklene krigle rasprsnule po Korzu, nakon što su glavu mete promašile za nekoliko centimetara.
Hrabri čopor u akciji (FOTO: Lupiga.Com)
Poslije fizičke i verbalne torture, Hrvatine su polako napustile poprište iživljavanja. Za njima je iščezavao i eho u zraku: mamu vam jebemo četničku... Naknadno je na nečiji poziv došla i policija, koja je zabilježila detalje napada i napadnutima uzela osobne podatke.
Jedan od njih kojeg će policija lako prepoznati doslovno je iz gaća izvadio hrvatsku „kurčinu“, veličine Pavelićeve NDH (FOTO: Lupiga.Com)
Pouka ove priče je da je dilema sastavljena od pitanja: gdje pravi Hrvat treba obilježiti Dan pobjede - u Zagrebu ili u Kninu - potpuno pogrešna. Istinski patrioti ne slave Oluju. Oni ju rekonstruiraju. Sretan vam Dan pobjede, domovinske zahvalnosti i hrvatskih branitelja.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Lupiga.Com
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize".
Kad god neko počne da napada Srbe,prvo što se zapitam da nije slučajno iz kategorije „bivši Srbin“. Kategorija slična izdajniku, samo mnogo više ostrašćena, izgubljenog duha, izgubljene duše, bez mogućnosti da se spase.Pokušavajući da dokaže da pripada nečemu i da je nešto što nije, ne bira sredstva da uspe u tome. Jedino što uspeva je da kao i svaki beskičmeni gmizavac puže kroz život bez šanse da se podigne na noge.Napomenuo bih one istoriji dobro poznate: janičari, ustaše … Istorija u njima nije pronašla ništa ljudsko, ništa što bi ih činilo vrednim.Pokušavajući da obmanu druge jedino uspevaju da obmanu sebe, izgubivši duh do te mere da se ne mogu zvati čovekom. Vremenom su samo sem imena „bivši Srbin“ dodali prezime „bivši čovek“.Spaljeno srce i poharana duša poniznih sluga novih vladara, konjušari i izvršioci najprljavijih i najgnusnijih zadataka zaboravljajući da takve niko ne poštuje jer ko je jednom prodao dušu prodaće je opet. To više nije pitanje. Pitanje je samo kada i za koliko….