Vidimo izložene iznošene vojničke čizme, kalašnjikov i vojničku kacigu. Postavljene su u prazan prostor tako da izgledaju kao da ih nosi vojnik kojeg nema. „Ova prazna uniforma kaže dvije stvari“, objasnila je okupljenima Čilić: „Da postoji nalog, zahtjev države za mobilizacijom, sad za vojnim rokom, a uskoro bi moglo biti i nešto puno ozbiljnije; ali postoji i čovjek, njegova savjest i pravo da odbije taj nalog, da kaže 'ne' državi koja ratu kaže 'da'; postoji i naša ljubav za život, naš i drugih ljudi, jer onaj koji puca uvijek oko sebe ima one koji neće pucati, ali će također stradati – jedna trećina poginulih u ratovima su vojnici, dvije trećine najčešće civili“. Ova neobična "spomenička" manifestacija, nakon Zagreba, nastavlja se u Sarajevu i Beogradu. A evo što je bio poticaj i koja je pozadina ove mirotvorne inicijative

Ovo je prvi put u deset godina Plenkovićevog premijerskog mandata da je premijer dobio ovakvu javnu pohvalu od Željke Markić, što savršeno ilustrira kakvu to normalnost sada brani HDZ. Željka Markić je nedavno progovorila i iz usta Ivana Matijevića, svježe izabranog predsjednika zagrebačkog HDZ-a, kojega je na tu funkciju rukopoložio Plenković. „Možemo! u Zagrebu želi hrvatski kršćanski identitet zamijeniti woke ideologijom, što HDZ ne može prihvatiti, kao ni pokušaje razaranja obitelji koja je temelj zajednice“, rekao je prije mjesec dana Matijević. Da targetiranje Pridea nije bio tek Plenkovićev lapsus u žaru parlamentarne debate svjedoči i to što je na njegovim profilima na društvenim mrežama osvanuo snimak te prozivke. Plenković se, dakle, time diči, za njega je usmjeravanje nove runde crnokošuljaškog bijesa na Povorku ponosa politika iza koje očito stoji.

Hrvatska „skupina novinara i blogera“ boravila je nedavno u Izraelu, gdje su otputovali na poziv izraelskog veleposlanstva. U tom društvu našli su se Valentina Wiesner iz Večernjeg lista, Igor Alborghetti koji je pisao za 24sata, Mira Bićanić koja objavljuje na portalu Liberal, glavni urednik Zadarskog lista Toni Perinić te Petar Vlahov s HRT-a i Boris Havel, čest gost HRT-ovih emisija koje vodi upravo Petar Vlahov. Organizirani posjet rezultirao je zajedničkom fotografijom na kojoj je ova skupina razvukla osmijehe i veliku hrvatsku zastavu na mjestu koje nazivaju „Trumpovom promatračnicom“ i „Izraelskim balkonom u Samariji“ te nizom stilski vrlo sličnih tekstova kojima su zasuli hrvatske medije. Wiesner ih je objavila sedam, Perinić četiri, Alborghetti, koji nije bio previše produktivan, dva, Bićanić je rezimirala putovanje opsežnijom reportažom, dok se Vlahov povremeno javljao televizijskim prilozima.

"Iz kojeg onda razloga već trideset godina, a zadnjih desetak sve monstruoznije izvlačite tu jadnu djecu u kaputićima iz kolone? Odakle vam pravo da žrtve rata prisiljavate da jedni njihov identitet bude izgrađen oko traume koju su proživjeli, kako vam nije neugodno oduzimati im sve druge ljudske karakteristike i tjerati ih da se osjećaju kako je njihovo najveće životno postignuće bilo to što su pukim slučajem preživjeli pakao rata. To nikakve veze s pijetetom i suosjećanjem nema, ali ima s najgorim političkim profiterstvom, medijskim parazitiranjem novinara koji bez mozga i kičme skupljaju sve strašnije i nikad otkrivene priče, i s onim dijelom društva koji svoj kičasti i isprazni osjećaj domoljublja upražnjava s plastičnim lampionima", piše književnica Ivana Bodrožić upozoravajući na retraumatiziranje žrtava uoči obilježavanja 18. studenoga, Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.

U trenutku dok pišem ovaj tekst nalazim se točno nasred rive, u splitskom kultnom kafiću. Moj dnevni boravak s pogledom na Šoltu i trajektnu luku, moj je odmor, punjač svih mojih baterija i nepresušan izvor informacija. U ovo južno jutro u Splitu okupano sivom koprenom oblaka i vriskom galebova sa peškarije moji na štekatu su neobično tihi. Nema one standardne kakofonije, onog „fellinijevskog Splita“ koji kao živi organizam diše i komentira mediteranski svijet oko sebe. U taj naš svijet laganog jutra neobično su kao strano tijelo upali adolescenti u crnim hudicama i kapuljačama. Okupirali su štekate do nas i gledamo se kao iz dva rova. Gledamo se, i obaraju pogled. Mulci iz mog kvarta od kojih petnaestak godina, kapuljače i sunčane naočale. Neki su možda još uvijek i osmoškolci. Djeca.

Uz brojne osude, kritike i zgražanja, u Saboru je prošlog tjedna održan okrugli stol „Znanstveni pristup istraživanju žrtava Jasenovca“. Na rečenom skupu sudjelovao je i publicist i bivši novinar Igor Vukić, koji je na konferenciji za medije tvrdio da nije riječ o logoru smrti, nego djelu represivnog sustava kojim se država branila od onih koji su je rušili. Ovih je dana gostovao i u emisiji Bujica koja je najavljena ovako - „VUKIĆ ODGOVORIO PENAVI: “Jasenovac možda i nije bio ‘hotel’ s pet zvijezdica, al' je mogao dobiti barem tri!“. No, manje je poznato kako je Vukić prije nekoliko godina svoje revizionističke stavove kojima se negiraju ustaški zločini predstavio i na znanstvenom kolokviju. A tu je imao je "nesreću" da je na istom kolokviju sudjelovao i povjesničar Milan Radanović koji je argumentirano secirao njegove teze. Radanović je objasnio da Vukić svjesno i namjerno ignorira sve izvore koji se ne uklapaju u njegovu unaprijed zadanu tezu.