Nije potrebno puno da čovjeka obuzme snažno pulsiranje života na svakom uglu Istanbula, u svakom kafiću, svakoj krčmi, mehani, restoranu... To nije užurbanost i uobičajena vreva velikog grada, to je sam život koji vrije na vatri mladosti, uzbuđenja, ambicije, želje: prosječna dob stanovnika Istanbula – a ima ih, procjenjuje se, petnaest milijuna – jest trideset godina, što znači da ovdje žive otprilike četiri milijuna ljudi koji su mlađi od dvadeset. To, također, znači da ovom gradu tek slijede najbolje godine i ne znam kakva bi to prirodna ili društvena ili politička sila mogla zaustaviti njegov streloviti uspon: oni koji ovdje žive dugo, kažu da Istanbul prije samo deset godina nije bio ni sjena današnjem Istanbulu, pa se nitko i ne usuđuje prognozirati što će biti za deset godina. Fanatično se grade novi mostovi, nove dionice metroa, nove zgrade, sve naočigled buja i raste: ne fasciniraju me ni građevine ni gradnja, ali naprosto moraš ostati impresioniran kad ti se nešto tako golemo i složeno, kao što je ovakav grad, rascvjetava pred očima u svakom času dok su ti oči otvorene.

Uživaju u svakoj sekundi: jedu i piju na ulici, opušteni su i žive život (FOTO: directtraveller.com)

Istanbul je grad u koji su milijuni ljudi došli da bi našli sretniji život, da bi uspjeli, a uspjeh im nije ništa više od toga da nađu posao od kojeg će moći živjeti. Pobjegli od bijede i zaostalosti turske unutrašnjosti, raznih balkanskih vukojebina, tužnih gradova u bivšim sovjetskim republikama i afričkim državama, s Bliskog istoka i tko zna otkuda, donijeli su sa sobom svoje jezike, običaje, mirise, i strast da žive život, da rade danonoćno i da u ostatku dana i noći (a uvijek nešto ostane) uživaju u svakoj sekundi: da jedu i piju na ulici, da su opušteni i žive život.

xxx

Preko puta hotela u kojem sam smješten (Palazzo Donizetti) – doslovno dvadesetak koraka dalje – nalazi se hotel Pera Palace.

Titu je u ovom hotelu bila baza za špijunske aktivnosti (FOTO: jumeirah.com)

U tom hotelu Agatha Christie napisala je „Ubojstvo u Orient Expressu“, a Titu je u tom hotelu bila baza za špijunske aktivnosti prije Drugog svjetskog rata. Jutros sam ondje popio kavu. Nisam se mogao odlučiti da li bih radije bio Agatha ili Tito.

xxx

Opuštajuće je biti u nekom velikom i tuđem gradu, jer se nekad možeš malo ponašati i kao kreten. Jučer sam pitao A. zna li gdje živi Orhan Pamuk. Naravno da je znao, jer – osim što on ovdje sve zna – slučajno žive u istom kvartu koji se zove Džihangir. Lijep dio grada, pogotovo kad je, kao danas, topao i sunčan dan: deseci malih i ukusno uređenih kafića, zalogajnica, minijaturnih restorana, antikvarijata, trgovina u kojima se prodaju sirevi i vina... Džihangir je na maloj uzvisini s koje puca pogled na Mramorno more, Bospor, Topkapi saraj, Aju Sofiju i Plavu džamiju, kao da je netko prebacio malo Pariza u Istanbul.

Sva ljepota i sva povijest na dlanu (FOTO: designhotels.com)

U kvartu žive i po lokalima sjede pisci, glumci, režiseri, slikari, jako puno mladih stranaca sa Zapada koji su ovdje zbog nečega doselili... Doručkuju, piju čaj, opušteni, nasmijani. Pamuk živi u jednoj peterokatnici, na četvrtom ili petom katu, s velikim ostakljenim balkonom s kojeg na dlanu ima svu ljepotu i svu povijest Istanbula. Nažalost, nema kafića iz kojeg se može kontrolirati ulaz u zgradu, pa sam proveo dva sata na zidiću preko puta, očekujući da se pojavi, da iziđe po novine ili kruh, ili da prošeta do svog Muzeja nevinosti koji je tu u blizini. Ali u ta dva sata nitko u zgradu nije ušao, niti iz nje izišao.

xxx

U blizini hotela je stadion Nogometnog kluba „Kasimpaša“, a i taj dio grada zove se Kasimpaša. Odatle je političku karijeru započeo premijer Tayyip Recep Erdogan koji je vatreni navijač tog kluba. Stadion se, inače, zove „Tayyip Recep Erdogan“.

xxx

Danas sam upoznao dva lica Istanbula, ili dva lica Turske. Najprije smo ujutro išli u ogromno bogataško naselje otprilike četrdeset i pet minuta vožnje od centra Istanbula, u smjeru Crnog mora. Zove se Kemerburgaz. Ondje žive bogati Turci i stranci koji rade u Istanbulu: zapadni diplomati, menadžeri, sportaši i sličan soj. Nije to ni blizu ljepoti i ekskluzivnosti istanbulskog Bebeka, gdje živi Š., ali je svejedno impresivno, naravno, za one koje može impresionirati materijalna raskoš: prekrasne kuće, skupocjeni automobili ispred njih (nikad nisam vidio toliko bentleya na jednom mjestu), zelenilo, nekoliko malih jezera, golf-tereni, konjički klub, igrališta za djecu, staze za trčanje, šuma, tišina, najluksuzniji dućani i restorani... Komotno sve to može biti u Švicarskoj, recimo.

Gotovo svaka kuća ima vlastiti bazen (FOTO:patronturk.com)

E, još pola sata vožnje dalje, u istom smjeru, i stiže se na obalu Crnog mora. Izrovana i mjestimično makadamska cesta vodi kroz sela čija je bijeda i zapuštenost neusporediva s bilo čime što se može vidjeti u Hrvatskoj. Polusrušene jednokatnice ili dvokatnice, barake i straćare, stare žene koje uz cestu prodaju povrće i sir, olupine automobila, olupine ljudi koji sjede pred trgovinama, puše, bolesno kašlju i glasno razgovaraju, dok oko njih kruže tužni i mršavi psi. (Inače, na izlazu iz Istanbula kilometrima se prostiru azili za pse, jer se ubijanje pasa smatra ozbiljnim zločinom. Ulice u centru grada prepune su mačaka.) Šetali smo beskrajno dugom pješčanom plažom Crnog mora, plažom koja je sasvim neuređena i prljava, premda je more divlje i moćno. Društvo nam je pravio samo jedan pas koji je, zajedno s nama, drhtao od hladnog vjetra što je stizao s mora. Ovi krajevi i ovaj svijet, kakvih diljem Turske ima koliko hoćeš, najčvršća su izborna baza premijera Recepa Erdogana i njegove partije AKP. Kažu da Erdogan za Ramazana nenajavljeno dolazi na iftar u ove sirotinjske kuće, a domaćini doslovno ridaju od srama što mu mogu ponuditi samo otpatke usmrđene hrane koja je, zapravo, nejestiva. No on svejedno jede s njima ono što imaju i hrabri ih da će biti bolje, pa oni, naravno, glasaju za njega.

Samo pola sata vožnje dalje nalazi se drugo lice Turske - sela čija je bijeda i zapuštenost neusporediva s bilo čime što se može vidjeti u Hrvatskoj (FOTO: blogs.r.ftdata.co.uk)

Život je, vjerojatno, negdje između ovih krajnosti, samo što to nije nikakva utjeha za sirotinju s plaža turskog Crnog mora, koja se guši u prljavštini, nezdravoj hrani i plućnim bolestima.

xxx

Š. mi je pričao o svojoj majci. Ona je bila najvažnija ličnost u njegovu životu. Odrasla je u staroj i vrlo uglednoj turskoj porodici u Skoplju, koja je u Drugom svjetskom ratu i poslije tog rata ostala bez ičega. Š. je 1942., kad je imao dvanaest godina, poslan iz Skoplja u Istanbul, a ostatak obitelji – majka M., otac F., dvije sestre i brat – pridružio mu se nakon dvije godine. Š. se, zapravo, radovao Istanbulu, iako je u Skoplju – koje je u Drugom svjetskom ratu bilo pod bugarskom vojnom upravom – ostavljao cijelu familiju i sav svoj dotadašnji život. U Istanbul je stigao kod majčina brata E. i njegove žene S. Ta S. bila je Turkinja iz bogate i ugledne solunske porodice. Legenda kaže da je mladi Mustafa Kemal-paša (kasnije poznat kao Ataturk) htio oženiti S., ali njezini nisu dali: nije tada bio dovoljno dobar za nju. „Tako je njezin otac Rustem Bey spasio turski narod, jer je S. bila grozna žena, mrzila je i mene, i sve ljude, i cijeli svijet“, kaže Š.

Mustafa Kemal-paša (ILUSTRACIJA: teachandtravel.comu.edu.tr)

Ali ovo pričam zbog jednog pisma koje je majka M. u proljeće 1943. poslala iz Skoplja svome sinu u Istanbul. „Voljeni sine, danas je u našoj bašči polomljeno sve ono naše divno žuto cvijeće. Posjekao ga je baštovan Adil-efendija, i nikad više u našoj bašči neće niknuti žuti cvjetovi.“ Pisala je u šiframa: Adil-efendija bio je Adolf Hitler, a žuto cvijeće bili su skopski Židovi. (U proljeće 1943. više od 90 posto Židova iz Makedonije u vlakovima je otpremljeno u Treblinku, u smrt.) S nekima od njih Š. se igrao kao dijete i išao s njima u školu, a njegovi roditelji bili su kućni prijatelji s nekolicinom tamošnjih Židova. I zaista, žuto cvijeće nikad više nije niknulo u Skoplju.

xxx

Jahja Kemal Bejatli bio je jedan od najvažnijih turskih pjesnika i intelektualaca 20. stoljeća. Rođen u Skoplju 1884., umro u Istanbulu 1958. godine. Š. ga se živo sjeća. Bili su relativno blizak rod. Jahja Kemal često je svraćao na ručak i večeru u dom Š.-ovih roditelja, volio je fino i obilno pojesti. Na našem jeziku, ili jezicima, nema ni jedne Jahjine knjige, bar koliko je meni poznato. Za nj se kod nas – u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini – uopće ne zna, čak ni u uskim stručnim krugovima. Nama nije potreban taj veliki pisac, skopski Turčin. Kao što nam nisu bili potrebni ni Turci koji su ostali u Makedoniji, Srbiji i Crnoj Gori nakon 1912. i otomanskog poraza na Balkanu.

Vrlo je malo vrijednog štiva o sudbini prilično brojne turske nacionalne manjine u Jugoslaviji od ranih dvadesetih do kasnih pedesetih godina prošloga stoljeća. Neispisana je cijela jedna historija prezira i režimski stimuliranog iseljavanja stotina tisuća ljudi. Kao da je to svima bilo normalno: Turci u Tursku. Neispisano je cijelo debelo poglavlje našeg primitivizma.

*Crtice zapisane u proljeće 2013. godine

Lupiga.Com