Među onima koji su platili ponajveći ceh studentskih protesta u Srbiji je i šestero mladih članova neformalne grupe STAV koja je pokrenula novosadske proteste. Dok su sinoć u Novom Sadu desetine tisuća građana, uz rijetko viđene emocije, dočekivali studente koji su pješačili iz raznih krajeva Srbije, Anja Pitulić, Doroteja Antić, Jovan Dražić, Branislav Đorđević, Mila Pajić i Dejan Bagarić ove su prizore mogli gledati samo s udaljenosti od nekoliko stotina kilometara prateći Instagram i Facebook. Kakav je to osjećaj znaju samo oni. Naime, oni već više od sedam mjeseci žive u egzilu. To su danas lica s potjernica. Lupiga je razgovarala s četvorkom koja govori što misle o optužbi, kako gledaju na povratak u Srbiju, tko je na sastanku spominjao molotovljeve koktele i u kojem kontekstu, te kako se nose sa životom u egzilu.

Prije otprilike dvije godine počela je dobivati neočekivane e-mailove od nepoznatih ljudi koji su prijavljivali da su počeli koristiti velike jezične modele poput ChatGPT-a i imali osjećaj da im se kao rezultat toga mozak promijenio. Činilo im se da im je pamćenje oslabilo - je li to uopće moguće, pitali su je. Ona je i sama bila zatečena koliko su se brzo ljudi počeli oslanjati na generativnu umjetnu inteligenciju. Primijetila je da su njene kolege koristile ChatGPT na poslu, a prijave koje je dobivala od istraživača zainteresiranih za rad u njezinu timu počele su izgledati drugačije. Njihovi e-mailovi postali su duži i formalniji, a ponekad je, tijekom Zoom intervjua, primijetila kako se kandidati zaustavljaju prije nego što odgovore i pogledavaju u stranu – koriste li možda pomoć AI-a, pitala se zapanjeno. Ako da, koliko uopće razumiju odgovore koje daju?

Dobar deo kinematografije braće Coen, Joela i Ethana, počiva na „junacima našeg doba“. Oni su poput čuvenog glavnog lika filma „Big Lebowski“, jednostavno „tipovi“, rečeno u žargonu. Kao što je to tip, „dude“, narodski i jednostavno „batica“, koji biva upleten u život multimilionera, ne svojom krivicom već krivicom i zabunom samih otimača. Stabilno odsutni, oni nisu sasvim prisutni ni u sopstvenim bračnim i roditeljskim dužnostima i obavezama, te time podsećaju na kafkijanski izgubljene, otuđene likove, koji znaju da funkcionišu jedino dok se nalaze u dodiru sa svojom profesijom i pasijom. Poput profesora matematike, u „Ozbiljnom čoveku“, koji čitav svoj životni vek posvećuje nauci, mada mu ona ne može ni približno objasniti kako se u njegovom životu, uvek iznova, ponavljaju samo najgori scenariji.

Nema grotesknog alibija kojeg se ministarstvo nije dosjetilo za potrebe pravdanja pristranog neizdavanja suglasnosti Tomaševiću, kao što nekad nije bilo previše grotesknog za potrebe pravdanja još pristranijeg izdavanja šerifu Bandiću ili šerifu Anušiću. Složio bih se baš zato s ministrom Bačićem da presudna nije sama stranačka pripadnost. Ključ nepodobnosti nekog plana nije u goloj stranačkoj boji. Fiškali će, silno držeći do zakona, kao što Bačić napominje, odbiti dati suglasnost i planovima koje nose hadezeovske uprave – ako nije do profita od zidanja, do projekata. Dok ako jest, zakon im neće smetati da je izdaju i bjelodano protuzakonitom planu ili odbiju zakonitom. Svi kao da su dobili zadatak da pjevaju pjesmu nekretninskog biznisa koja im je izdiktirana.

Almedina je krenula na posao u drugu smjenu u trgovački distributivni centar koji se nalazi u blizini glavne željezničke stanice. Ona u tom centru radi na sortiranju i pakovanju robe. Tramvaja nije bilo. Ugledala je da na autobusko stajalište preko puta, na drugoj strani ulice, dolazi autobus koji takođe ide prema željezničkoj stanici i odlučila je da uhvati autobus. Sačekala je na semaforu zeleno svjetlo za pješake i kad se ono upalilo krenula je preko ulice. Nakon drugog koraka, na pješačkom prijelazu, osjetila je udar u ruku i da je nešto proletjelo, ili bolje reći sijevnulo, pored nje. Putnički automobil je velikom brzinom prohujao i svojim prednjim bočnim desnim dijelom, a zatim i retrovizorom, udario u njenu desnu ruku. Nekim čudom djevojka je u prvi momenat ostala na nogama, ali ...

"Antirodni pokret u tom smislu predstavlja jedan od novih oblika krajnje desnice, u kojem fokus više nije na etničkim razlikama ili granicama, već na kulturnim pitanjima zajedničkim svim društvima: rodu, obitelji i seksualnosti. Taj se proces u postkomunističkoj Europi dodatno učvršćuje kroz ponovni ulazak religije u javnu sferu. Crkva, koja je tijekom komunizma bila marginalizirana, kroz antirodnu mobilizaciju ponovno postaje politički akter i moralni autoritet. Jedan od ključnih nalaza mog istraživanja jest da su krajnje desne stranke i Crkva međusobno zamjenjivi saveznici antirodnog pokreta. Dovoljno je da postoji jedan moćan saveznik, politički ili religijski, da bi se mobilizacija pokrenula", objašnjava u razgovoru za Lupigu Maja Gergorić, na Katedri za socijalnu politiku zagrebačkog Pravnog fakulteta.