Končar je bio pionir u području obnovljivih izvora, još 1988. godine pokrenuli su proizvodnju solarnih panela, iste godine Končar je u pulskom brodogradilištu Uljanik postavio prvi svoj prototip vjetroagregata, a 2008. godine započeo je i posao izgradnje svoje prve vjetroelektrane.

Tvornica solarnih uređaja "Končar Solarne ćelije", vrijedna 13 milijuna dolara, podignuta je 1988. godine u Splitu, a puštena u rad u siječnju naredne godine, suradnjom i zajedničkim ulaganjem Končara i američkog proizvođača Chronar. U Splitu su odmah usvojili tada inovativnu tehnologiju proizvodnje fotonaponskih ćelija na bazi amorfnog silicija, što se pokazalo kao pun pogodak. Samo devet mjeseci nakon otvaranja tvornice uvedena je treća smjena. Već 1990. godine ukupan promet bio je blizu milijun dolara, u inozemstvu su tržili oko 250.000, a u bivšoj Jugoslaviji oko 650.000 dolara. Bio bi izvozni prihod još i puno veći da zbog rata nije propao dogovoreni posao izgradnje solarne elektrane u Iraku. No, izvozilo se na zahtjevna tržišta Njemačke i Švicarske, recimo, potonjoj je bila prodana oprema za osvjetljavanje tunela. U prvih šest mjeseci 1991. godine u inozemstvo je prodano robe za 710.000 dolara, a na domaćem tržištu svega oko 60.000. Samo s engleskim Intersolarom bila je ugovorena isporuka 250.000 solarnih ploča vrijednih 700.000 dolara. Izvozilo se te godine iz tvornice na splitskim Mejašima u Kanadu, Novi Zeland, Južnu Afriku, Švicarsku, Italiju, Keniju... Preko 90 posto proizvodnje plasirano je u inozemstvo. Končar Solarne ćelije još u kolovozu 1991. godine planirale su za narednu godinu izvoz svojih proizvoda u vrijednosti tri-četiri milijuna dolara, ali rat je poremetio planove. Od prvog dana rada tvornice planirana je izgradnja solarne elektrane u Dalmaciji, ali ona nikad nije izgrađena. 

PRIČA O DIVU KONČARU: Rijedak primjer industrije koja nije uništena, ali je broj radnika s 20.000 spao na 3.700

Koncem 1995. godine većinski paket dionica Solarnih ćelija preuzima dugogodišnji direktor Metod Jurišić, a bivši radnik i povjerenik sidikata energetike Jure Sinovčić tvrdi nam kako radnicima nikad nije bio ponuđen upis dionica. No, Sinovčić danas kaže i kako je tvornica Končar Solarne ćelije svoje najbolje dane proživljavala upravo od 1996. do 2000. godine, kad je vlasnik bio Jurišić i kad je bilo zaposleno oko 70 radnika, a većina proizvodnje izvozila se u Kanadu. Sinovčić to pripisuje nevraćanju kredita bankama, što je ipak poslije došlo na naplatu. Međutim, zbog neotplate dionica, Jurišiću Hrvatski fond za privatizaciju oduzima dionice, pa od 2001. godine vlasništvo nad tvornicom, sa po 30 posto udjela, preuzimaju tvrtka za graditeljstvo i inženjering EURCO iz Vinkovaca i brokerska kuća Ceufin Brokers iz Zagreba. Dionice su kupili na javnoj dražbi Fonda i preoblikovali tvrtku u društvo s ograničenom odgovornošću i izbacili iz naziva "Končar". Poslije se i EURCO povukao i prepustio vlasništvo Ceufinu, poznatom po upropaštenju DTR-a, ali tvornica je polako klizila u propast, jer je već počela tehnološki zaostajati, obzirom da se strojevi i oprema nisu obnavljali 20 godina, a u svijetu se prešlo na proizvodnju ćelija od monokristala i polikristala silicija. Sredinom 2007. godine tvrtka duguje tri milijuna eura, oko 40 radnika nije primilo plaće već šest mjeseci, pa se rješenje našlo u prodaji nekretnina. Zemljište i zgrade tvornice na Mejašima prodane su "Tulipan grupi" za 4,5 milijuna eura, koja je tamo planirala izgraditi trgovački centar i stambeno-poslovni kompleks.

Za podmornice klase Sava Rade Končar je razvio i isporučio glavni elektromotorni pogon (FOTO: croatianhistory.com)

U međuvremenu je i Ceufin otišao u stečaj, no vlasnici Ceufina zadržali su vlasništvo nad Solarnim ćelijama. Proizvodnja je stalno padala, sve češće je dolazilo do neisplate plaća, pa su radnici sve češće štrajkali. Zabilježeni su kao hrvatski rekorderi: u Solarnim ćelijama od početka 2010. do konca 2013. godine štrajkalo se 34 puta zbog neisplate plaća. Račun je bio u neprekidnoj blokadi od ožujka 2011. godine, te je kumulirani gubitak od 18 milijuna kuna već skoro pojeo temeljni kapital od 19 milijuna kuna. Nakon izlaska iz tvornice na Mejašima preselili su se najprije u jedno unajmljeno skladište u Dicmu, pa u Strožanac.

„Ali prava proizvodnja nikad nije pokrenuta, nego se preostalih 11 radnika bavilo doradom uvezenih kineskih solarnih panela“, kaže Sinovčić. Poduzeće Solarne ćelije u travnju 2014. godine ušlo je u predstečajnu nagodbu, ali, unatoč obećanjima, rentabilna proizvodnja nikad nije pokrenuta, pa je nekadašnja perspektivna tvornica već u listopadu iste godine završila u stečaju. 

„Preostali strojevi rasprodani su u staro željezo, a bivši radnici danas potražuju 1,6 milijuna kuna za plaće i jednako toliko za poreze i doprinose“, objašnjava nam radnik i sindikalist Jure Sinovčić. On je zajedno s kolegama podnio Državnom odvjetništvu kaznene prijave zbog malverzacija oko prodaje zemljišta i nevraćanja kredita, međutim do danas ništa nije riješeno.

Da tragedija bude veća, Končar je u rujnu 2015. godine, godinu dana nakon što je bivša Končarova tvrtka Solarne ćelije definitivno propala, objavio kako će na Visu graditi solarnu elektranu snage 2 megavata, u vrijednosti tri milijuna eura. A točno 20 godina prije odustali su od vlastite tvrtke koja se time planirala baviti.

Bilo je u Splitu nekad još nekoliko Končarovih tvrtki. Primjerice, Končar Električni uređaji proizveo je 1991. godine prototip "mobisola" – mobilnog solarnog izvora energije, koji je svojim fotonaponskim modulom i akumulatorom mogao osigurati svjetlost žarulje za 12 sati, ili tri sata rada prijenosnog televizora. Za razliku od Solarnih ćelija, poduzeće Končar Električni uređaji posluje još uvijek, ali u tvornici u Dicmu. Tvrtka Namma International iz Saudijske Arabije otkupila je 2010. stopostotni udjel u Električnim uređajima i zadnje dvije godine poduzeće posluje s dobiti.

Tramvaje od 2003. godine za zagrebački javni prijevoz Končar proizvodi u suradnji s Gredeljom (FOTO: Lupiga.Com)

Končar nije sasvim odustao od obnovljivih izvora energije, ali je naglasak stavio na vjetroelektrane i osnovao tvrtku "Končar Obnovljivi izvori". Još 2008. godine na lokaciji Pometeno brdo u zaleđu Splita, izradio je i instalirao prvi prototip vjetroagregata snage jednog megavata. Planirana je izgradnja vjetroelektrane snage 17,5 MW, pa je 2011. godine postavljeno još pet vjetroagregata snage 1 MW, a godinu kasnije još devet vjetroagregata snage 1 MW i jedan vjetroagregat snage 2,5 MW, čime se došlo do ukupno instalirane snage od 17,5 MW. Vjetrolektrana Pometeno brdo vrijedna 28 milijuna eura u punom je pogonu od 1. siječnja 2013. godine, a udio domaćih komponenti u vjetroelektrani veći je od 85 posto. 

Od puštanja prve elektrane u pogon, tvrtka Končar Obnovljivi izvori nije se bavila daljnjom izgradnjom, a član Uprave Končara d.d. Davor Mladina u jednom je intervjuu u travnju 2014. godine pojasnio kako je do zastoja došlo jer Ministarstvo gospodarstva nije nastavilo sa prethodnom strategijom za obnovljive izvore energije 2010.-2020., u kojoj je bila predviđena gradnja 1200 MW vjetroelektrana, nego je ograničilo na postojeću kvotu od 400 MW. Mladina je Ministarstvu i Vladi zamjerio što ne čine ništa za poticanje domaće proizvodnje, pa je tako od dvadesetak vjetroelektrana samo jedna domaća. Čak su i stupovi teški 250 tona za vjetroagregate Siemensa, Enercona i drugih europskih proizvođača dopremljeni iz inozemstva u 80 posto slučajeva.

"Smatram kako to nije gubitak samo za Končar, već za cjelokupnu hrvatsku metalnu industriju. Zašto se nije našao način da sve ono što možemo proizvesti u našoj državi i proizvodimo doma? Sve što se može napraviti lokalno, trebalo bi se napraviti lokalno. Nevjerojatno mi zvuči činjenica da se više isplati uvoziti stupove iz, na primjer, Južne Koreje ili Maroka nego ih napraviti u Hrvatskoj", rekao je u intervjuu Mladina.

Tek jedna od dvadesetak vjetroelektrana je domaća, požalio se Davor Mladina, član Uprave Končar d.d. (SCREENSHOT: YouTube)

Ipak, nešto se možda kreće. U prosincu 2015. godine predsjednik Uprave Končara Darinko Bago najavio je gradnju vjetroelektrane Rust-Kamešnica na području Dinare kod Sinja, snage 120 MW, čak sedam puta snažnije od elektrane Pometeno brdo. Istraživanja karakteristika vjetra na tom području traju od 2004. godine, a cijeli projekt vrijedan je čak 200 milijuna eura.

Nastavak projekata izgradnje postrojenja za obnovljive izvore energije osigurao bi posao za stotine ljudi, a iz Končara tvrde kako je posao izgradnje 44 vlaka, što izravno, što neizravno, zaposlio 2.000 ljudi. Nadajmo se da je osipanje poduzeća i radnika Končar grupe završilo.

Siniša Kosić iz zagrebačke podružnice Sindikata metalaca Hrvatske kaže kako onih nešto više od 3.000 radnika koji su imali sreće preživjeti sve preustroje u Končaru ima zadovoljavajuća prava, plaće su redovite, čak dobivaju regrese za ljetovanje i božićnice. Neka od bivših Končarevih poduzeća prodajom su spašena, Kosić navodi primjer Končar Alata, koji su početkom 2014. godine prodani njemačkom "König metallu". Nijemci su tada preuzeli oko 60 Končarovih radnika, a koncem godine svi su nastavili raditi u novoj tvornici u Pisarovini. Tvrtka König metall plaća im prijevoz do radnog mjesta. Sada bivši Končarovi radnici u dvije podružnice njemačke tvrtke, Kralj Metala Kovnica i Kralj Metala Alati, proizvodi dijelove za kamione i automobile Mercedes.

Kao loš primjer sindikalist Kosić navodi Končar Ugostiteljsku opremu, koja je 2014. prodana porečkoj tvrtci Fusio, zajedno s 40 radnika, međutim proizvodnja je ugašena i tvrtka likvidirana.

Od nekadašnjih pedesetak poduzeća s 20.000 radnika u sastavu Končara, koji su proizvodili doslovce sve što radi na struju, danas je tamo još 18 tvrtki s 3.700 zaposlenih, uglavnom u proizvodnji energetskih postrojenja. Nadajmo se da se taj broj neće dalje smanjivati.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: pixabay

Ovaj tekst nastao je u okviru projekta "Potpuna propast hrvatske industrije: proizvodili lokomotive, sad uvozimo i igle!" koji je podržalo Ministarstvo kulture temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u neprofitnim medijima