„Ma, mogu da ti popuše“, rekla mu je ispod glasa i prasnula u smijeh. Boduli su je sijevali očima pokušavajući razgrnuti nelagodu, praveći se da ju nisu čuli. Popravljajući joj uvojke, kasnije, već po peti puta iste večeri, prekrio bi joj Dikan sljepoočnicu dlanom i u tanak prolaz između prstiju podno nadlanice niz ušku ispustio vapaj napitnice, „Da je s čisteg vina morje/ pak da je kak Međimurje/ lajše bi ga spi-iiil“. Na to bi plažom, podno starih zidina grada, Fea zaorila onim svojim soprančićem, „Joj, patniče moj, jebo te taj tvoj blues“.

Kao klinca, djed ga je nutkao sirovom tunjevinom i pošipom, a kao prvi bariton crkvenog zbora, najprije bi zaorio dalmatinsku, pa primorsku, zatim i međimursku, zabavljajući cijeli dvor. Pokušavao je i Diks pjevati kao on, preklapajući ušnu resicu palcem da dobije mono-zvuk.

Zadnju od nektarina koje je skupio po zatvaranju placa u Utrinama, isisao je ulazeći u tramvaj. Uvijek su ga podsjećale na suncozalazak, koji je danas bio pregolem. Bila je nedjelja predvečer i studenti u tutama i 'trenerkama', s bijelim tenisicama, miljeli su nasipom uz rijeku Savu. Ukazujući se u kafićima tramvajskog okretišta na Savskom mostu s prvim mrakom, Diks bi nabožnoj konobarici Marti sa šakom lipa i kuna ulijevao boju u lice... Kao da joj prinosi kalež spasenja, jer je bila u vječnoj potrazi za sitnišem. U separeu su joj se nakotili pokeraši s debelim crnim cvikama, četiri lika. Jedni od onih koji su često išli na zahod, ali ne zato da spuste hlače. Ako bi i odlazio njihovim stopama, malo vodom natući smogom izventilirane obraze, s druge je strane zida čuo mrmljanje staračkih glasova kako mole krunicu. I ne jednom. Automatski bi zadobovao u bradu, 5/8-ski, „Ja sam slobodan“.

(FOTO: zgh.hr)

Koferče od pile Diks je stavljao do zida, u kut šanka, iza pikada. Nikom na putu. „Što jedan profesor radi na ulici? Pa, kakva su to došla vremena?“, zalomila je Marta rukama otečenima od pranja suđa. S izlaza, bacio je pogled ka staklenoj plohi stanice iza koje su prolazile grupice skejtera od kojih će jedan uskoro završiti u oglasu kao nestala osoba. Prodavačicu iz pekare s cigaretom u ruci ošacao je kako prelazi cestu, dok joj je put presjekao kućni ljubimac u izgnanstvu vlastitog izbora. Dotle je sve jedan te isti starčić sa simpatičnom jarčevom bradicom pritiskao samoljepljivu traku i lijepio listiće za kredit bez jamaca. Sve ostalo što je život ostavio po pločniku, od zgužvanih kutija cigareta i masnog papira za zamatanje bureka, od žvaka i čikova, do kartičnih računa i bezvrijednih tiketa za kladionicu, omotano distorziranim basevima Pink produkcije s vrhunskog razglasa koji je tresao preko jednog kanala, već su vrebali smetlari. Zrak na ulici bio je bridak, ulazio je u grlo poput zaleđene suze, dozirane za rashlađivanje pelinkovca i zagrijavanje cjevanica mlakim znojem.

Adrenalin se nakon prvog piva potrošio, a Diks bi se pridigao težak poput Pepeljuge na afteru i ne jednom zaboravio kofer, da bi se mučenički šnirajući potplatima vratio u lokal i pošao put podstanarske garsonijere u svoju uličicu bez pločnika. Tako sasječen od puta bio je i pri prvom dolasku u Beograd, kad je Feati pravio društvo u vremešnom stančiću koji je njen otac u vrijeme zauzimanja vojarne Maršalka, na sastanku u Zagrebu zamijenio s nekom slovenskom obitelji.

Blještavilo famoznih plamenih zora otkrivao bi zahvaljujući digitaliziranoj melodiji Nokije, koju je stara oficirčina kao slučajno ostavljala na stolčiću ispred kćerkine sobe. Poslao bi najradije sve k vragu. Zato je Fea i ljetovala na Rabu, dok je Srbija još bila pod sankcijama. Mama joj je bila kihnula, ali je ostala montažna kućica u kojoj su slušali Riblju Čorbu, pili vino iz plastike i otkrivali jedno drugom najintimnije misli. U snu koji mu se vraćao poput automobila koji su se cijele noći šepurili na bijelim crtama Terazija, vraćala se rečenica, „We Will Always Have Barbat, Dix“.

Iz horizontale kuhinjskog trosjeda, slušao je spontane impresije kantautora sa studentskog radija dok mu se voda u kadi nalijevala prema rubu. Šuštajući debeli mlaz, zajedno se s parom odbijao od emajla u kupaonici iza zida, prazneći mi glavu od nagona koji moje note izbacuje na površinu. Akordi violončela jarcali su se iz zvučnika, suprotstavljajući se škripi prastarog trosjeda. 

Neki dan, svirajući u pothodniku kod Velesajma, baš je bio zažmirio, puštajući zvuk da ječi u boji. Rastvarajući podrumski polumrak, oblačić parfema zagužva se Diksu pod nosnicama, te kihne na nj, izdišući zrak do kraja fraze. „Mojoj rapskoj Srpkinjici, ovaj, Bosanki“, pomislit će, od miline odmah prešavši u sefardski blues 'Bembaše', „isti je bio omiljeni“. Otvori oči, tek toliko da s leđa uhvati jedan ženski obris kako se uspinje blagom gumenom kosinom hodnika, kako klopoće potpeticama onog i onakvog zvuka!

(FOTO: pixabay.com)

On, Dikan, ponosan, kupio je cipelice od prvog honorara za studijsku snimku – čija peta nije odzvanjala. Bile su na akciji. Pjesma k'o pjesma, već je potonula u bespuća hard-diska nacionalne radijske fonoteke, a solo, maksimalno prepravljen, zvučao je tako da mi se više nije, zapravo, sviđao. Ali, cipelice su imale studijski zvuk, kao s filterom za šum, bez jeke. Taj tok-tok prepoznao bi uvijek. Kad bi se iz zvučnika razmilio sound, od te tri sekunde, Featini obrazi zasjali su na pola sata, kao onomad na njenoj prvoj velikoj roli, Carmen u zagrebačkom HNK. ("Cigančica moja"). Poput znojne čaše sa stalkom u pivnici, koja je sjajno odgovarala njezinoj fizionomiji, na zraci sunčevog svjetla. A dotad nježan stisak ruke, postajao bi sudbinska omča.

Spuštajući đitru na otvoreni kofer, zagleda se Dikan k stepenicama, u smjeru uspinjačice. Figura je odgovarala znojnoj čaši s kojom je dočekao ponoć i zatvaranje kafića. Je li baš trebao zapištati za njom, „Samo trenutak, milostiva“. Ili nešto drugo, primjerenije.

Pošao sam, po inerciji, kovanice ostaviti gospođi Marti. Zadržao sam se na pivu, jednom k'o nijednom, terasa se kupala u svjetlu rasvjete sa željezničkog nasipa. Spuštajući bocu, dovoljno orošenu da joj nespretnjikavo isklizne iz šake, konobarica lagano zapaluca stol pjenom. Uz ispriku se, nagne prema njemu, diskretno, i iako je bilo opustjelo, reče, „Zamolila bi, ako ti voliš... bil mogao, nešt narodno?“. Namignuvši mu, olabavi kecelju. Kao da je nije čuo, sa sobom je još zbrajao prizore razbacane dijapazonom popodneva, dok su u vežu kapale starice, ulazeći u zgradu.

„Ti si dobar čovjek, jel da?“, oslovi me ona. Streljana, isti onakvi irisi, kao i u Feate. Kasno je bilo. Mrmljanju, koje je sipilo kroz uši poput FM-a, nije se razaznavao izvor. „Gazda je... vojska“, kaže mi u povjerenju. Sad sam povezao i Isusov lik koji je tronuto pasao prostoriju pogledom sa zidne slike iza šanka, lagano kričave nijanse.

Starčić sa simpatičnom jarčevom bradicom uklizao je na terasu („Jel Rom? Nije...“), ostavljajući mi papirić s noticom o kreditima na stolu, na koji je položio plastičnu lutkicu, samo da se odgega ka kutu terase, ka ljuljački-klupi ispod suncobrana, odijeljenoj od ostalih stolova.

(FOTO: Lupiga.Com)

„To mu ne bu pilo vode... ha, Dixon?“, reče Marta tiho, ugriznuvši usnu već potpuno bez ruža. Tramvaj je zastenjao u okretu, ispustivši neku notu koju bi moja bivša Bosanka ziher ponovila bez beda. Kad li zaječi poznati tik-tok, prene se. Marta nije bila za stolom, očito je trznula vrata malo snažnije, osokolila se. Čiča se vraćao za stol pokupiti novac za figuricu, ali ugledavši instrument, koji je naštimavao, nasmiješio mu se i zaobišao ga. Zastao je kod kartaša, oklijevajući. „Nemaš šanse“, pomisli Dike, a bager isti čas poklopi starom vrh tenisice teškim izuvenim stopalom. Iako fasade stuštene na karte, bijes mu je maltene odozdo gulio crnu haubu.

Imao sam ih već na prvoj strofi. A Boga mi, i Martu. Moj je rif, 'Lipe cvatu', na daljinu otpuhnuo tajac i otponuo sadističku zamku s noge krotkog putujućeg trgovca, kao kokoš s pomične rampe. Sjedeći se kvartet u hipu okrenuo u mom smjeru, razbacavši karte po stolu. Trgovac se ukipio, dok je preko njegova čela i kose prema mojim strunama šibnulo par šarenih novčanica, kao frizbiji. Bit će da se starkelji jedna zataknula za uho, jer je brzo napustio lokal.

A Diks? Pumpa žice na vratu u nadi da će kompa zlaćane kosice sa slike ponad šanka iskočiti i pridružiti mu se. Stalno je širio te ruke, zacijelo je bekrija. Umjesto njega, bakice su iza zida naglo pojačale obujam zraka u 'Zdravo Mariji' kroz svoje islužene glasnice, čime se stvorio prirodni efekt guste radijske interferencije. Sjajan za improvizacije; zna Diks što Jesus voli! Ljeskanju desetica eura, koji su se ušaltali u brodskom oknu tijela akustare, 'Moja prva ljubav', našao je uzvratiti nekom ciganskom kontrom, koja je izvlačila tvrde fićuke s usnica („Bravo, Marijači!“). 'Mpa-mpa', radi kojeg se prešlo u double-time, naletio je pod jagodice sam od sebe.

Vrelina u nogama te se ponoći razlijevala kroz prozor od viška 'La Bambe' i 'Cuccuruccu cu Palome' u prstima. Ustao prije osam, tek nakon tuširanja, prvog ovaj tjedan, manču iz birtije još je gledao s nevjericom, onako u gaćama, prodajući zjake suncu. „Utovit ću kasicu-prasicu...“, odluči. „To sam častio kartaše, i treba, a zasviralo se duboko u noć! Svi su me slikali, mobitelom. A šta, kad sam svirao – iz muda!“, rečenice su se šaltale kao debrecinke. „Dobro jutro, jazzeru moj...“, prenu ga glas, dok je vrelina kave krpala miris kuhinjske lamperije već podulje optočene vlagom.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: pixabay.com

Kratka priča Vida Jeraja trinaesta je iz Lupiginog serijala „Priče iz zagrebnog života“