Noć je bila mlačna, ranojesenja, kroz prorijeđene krošnje breza i lipa u parku vidio je kako se na nebu diže mladi mjesec. Tada je nastupio TAJ trenutak, trenutak duboke tišine, grad razmišlja pomislio je, a malo potom začuo je zvuk sličan vjetru u krošnjama. Noć je bila mirna, bez daška vjetra, a Stjepan je ionako znao da izvor zvuka nije u krošnjama drveća, već visoko gore na noćnom nebu.

Ima tome kako nisam čuo taj zvuk, misli izvijajući se preko ograde balkona i zureći u nebo. Deset, petnaest, godina, ne znam, u svakom slučaju tada je u ovom gradu bilo manje auta i ljudi, više tame noću, više mira i tišine uopće.

Stjepan nije nostalgičan kad to misli, iz njega ne progovara žal za prošlošću niti išta slično, već prije svega statistika. A statistika kaže da se broj automobila, uličnih svjetiljki i građana glavnog grada povećava iz godine u godinu. S druge strane, statistika kaže da je u Hrvatskoj mortalitet veći od nataliteta, da Hrvati izumiru, da ih je sve manje. Zagonetka o kojoj Stjepan trenutno ne razmišlja jer zuri u noćno nebo i čini mu se da na njemu vidi tamnu sjenu koja treperi i pomiče se, zvuk biva sve slabijim i slabijim, dok na kraju nije posve utihnuo, a uto se kroz neki prozor prolio smijeh, ulicom je prošao motocikl i susjedstvo se opet gušilo u noćnim zvukovima.

Stjepan je još studirao one godine kad je prvi put čuo taj zvuk. S dvojicom prijatelja te noći se spuštao tuškanačkim parkom prema Dežmanovoj ulici, išli su iz omladinskog kluba Jabuka. Zdenko se taj dan vratio iz Trsta gdje je kupio kaubojke, neke žute, teške, neopisivo ružne čizme odrezanih vrhova, no on se nije prestajao šepiriti u njima. Čitavim putem Davor i Stjepan su se zabavljali rugajući se Zdenku zbog čizama, no njega to nije mnogo uzbuđivalo.

Samo vi dajte, odgovarao je na njihove zlobne primjedbe. Ovo su cipele za pravog muškarca, a ne one lakirane, išarane, pederske špičokice.  

Edo Popović (FOTO: Literare.ch)

Kad su se približili Saloonu, diskoteci u kojoj se puštala najdosadnija glazba u gradu, gdje je zalazila zlatna gradska omladina i gdje niste mogli ući ako ste imali dugu, masnu kosu ili ste bili u tenisicama, primijetili su na šljunčanoj stazi neko komešanje– dvojica su tukla jednog koji je ležao na leđima. Jedan mu je sjedio na prsima i udarao ga šakama u glavu, ovaj se očajnički pokušavao zaštiti rukama, a drugi je obilazio oko njega i nabijao ga nogom. Kad su im se približili, taj ih je pogledao i rekao: dečki, produžite, ovo vas se ne tiče.

Ali ih se ticalo. Barem se ticalo Zdenka. Ne oklijevajući ni časa, punom snagom, kao da dočekuje nabačenu loptu, zamahnuo je i teškom čizmom pogodio u glavu tipa koji je sjedio žrtvi na prsima. Taj je zacvilio i prevalio se u stranu, a njegov kompanjon dao se u bijeg prema Saloonu.

„Čisti nokaut“, rekao je Zdenko gurnuvši nogom tipa. Momak kojeg su tukli uspravio se, promrmljao nešto i otšepesao gore prema Tuškancu.

„Zašto si to učinio?“, upitao je Stjepan.

„Zašto sam to učinio?“, pogledao ga je Zdenko. „Pa da isprobam čizme.“

Uto je iz Saloona istrčalo njih desetak. Bili su bijesni, snažni, pijani, bili su prijatelji nokautiranog. 

Kasnije, sjedili su na Rokovom perivoju utvrđujući štetu i dovodeći se u red. Perivoj je bio pust, taman, mirisalo je na vlažnu zemlju i istrulo lišće. Onda je Zdenko podigao ruku napeto osluškujući.

„Kaj ti je?“, upitao je Stjepan.

„Tiho“, čujete li ovo?

„Kaj?“

„Ovaj šum.“
Čuli su ga, šum vjetra u krošnjama stabala i u šibljaku na rubovima parka.

„Pa to je vjetar“, rekao je Davor.

„Ne“, rekao je Zdenko. „To je šum velikog jata, to divlje guske prelijeću grad.“

Zdenko je studirao biologiju, mnogo je vremena provodio u prirodi i divljini, naučio je to od roditelja planinara, a tih je godina bio izgradio i drvenu kolibu tamo u onim vrbicima na obali Save kod Šćitarjeva, u kojoj je provodio dane i dane promatrajući ptice i druge životinje, zbog čega su ga Stjepan i Davor znali ismijavati, s istim uspjehom kao u vezi čizama.

„Zakaj ne zaobiđu grad, kaj im ne smetaju svjetla?“, pitao je Davor ne skrivajući ironiju.

Zdenko je nije primijetio.

„To je njihov koridor“, rekao je, „letjele su ovuda davno prije nego što je bilo grada, a letjet će ovuda i kad Zagreba više ne bude.“

„Ako ih prije ne istrijebimo“, dometnuo je zlobno Davor.

„Ako ih ne istrijebimo, da“, rekao je Zdenko. „Jedno je sigurno, one odlaze i vraćaju se, vraćanje je način prirode.“

„Pa i mi se vraćamo“, rekao je Davor.

„Ne uvijek“, rekao je Zdenko cereći se. 

(FOTO: Lupiga.Com)

Prošlo je otad mnogo godina. Davor je završio strojarstvo, otišao za poslom u Australiju i s vremenom prekinuo vezu s prijateljima. Zdenko se zaposlio u Zoologijskom zavodu, a Stjepan je predavao engleski u osnovnoj školi u Utrinama. Njih dvojica znali su se nalaziti na koncertima, na večerama, na subotnjim kavama u gradu. Stjepana se one noći šum jata toliko dojmio, da je svake jeseni poslije odlazio sa Zdenkom u njegovu kolibu gdje bi uz vino i cigarete čekali da divlje guske prelete grad. A onda je svatko skrenuo u neku svoju ulicu, i te se ulice nisu susrele sve do večeras.

Popušivši cigaretu Stjepan je u mobitelu pronašao Zdenkov broj i nazvao.

„Ma, ne vjerujem“, čuo je poznati glas, „ali ako me uho ipak ne vara, mora da su ove karte namiješale božje ruke. Kako si, čovječe?“

Stjepan se nasmiješio. Činilo mu se da se sa Zdenkom rastao sinoć, nakon dobrog koncerta i pića poslije toga, između njih dvojice, činilo mu se, nije bilo onog neugodnog zida šutnje koji se znade ispriječiti između ljudi koji su bili dobri prijatelji, ali se godinama nisu vidjeli.

„Dobro sam, dobro“, odgovorio je Stjepan i dalje se smiješeći. „Nego, što se tiče boga, on jest u detaljima, no kao što znaš on se ne bavi detaljima. On pazi da se planete i sazviježđa okreću jedni oko drugih, održava beskonačnost svemira, ali se, onako usput, volonterski, brine i za to da divlje guske odlaze daleko i vraćaju se svake godine. Jesi li ih čuo večeras?“

„Jesam li čuo što?“, upitao je Zdenko.

„Pa divlje guske“, rekao je Stjepan, „upravo su preletjele iznad grada.“ 

S druge strane čuo se uzdah.

„Zaboravio sam“, rekao je Zdenko, odjednom potišten.

„Nema veze“, rekao je Stjepan. „Hoćemo li do tvoje kolibe, imam butelju dobrog vina, a noć mi se čini dobrom za čekanje divljih gusaka?“  

„Nema kolibe“, rekao je Zdenko još potišteniji.

„Kako to misliš“, nema kolibe?

„Srušili su je prije nekoliko godina.“

„Tko, neki klinci?“

„Ma kakvi“, rekao je Zdenko, „ovi iz ministarstva graditeljstva.“

„Šališ se“, rekao je Stjepan, „zašto bi je oni srušili?“

„Vele da je bespravno izgrađena i da narušava krajolik.“

„O, jebem im mater“, otelo se Stjepanu. „Kako su uopće saznali za nju?“

„Ne znam, bit će da im je netko dojavio, pojma nemam. Nisu je slučajno srušili, to je sigurno, pizde nam ne daju da živimo, da imamo krov nad glavom za koji im ne plaćamo ništa, to je jebeni zločin u ovom gradu i u ovoj zemlji“, govorio je sad već bijesni Zdenko.

„Pretjeruješ“, nasmijao se Stjepan pokušavši skrenuti stvar na šalu.

(FOTO: Lupiga.Com)

„Ma kakvi. Milijun je takvih slučajeva širom svijeta. Znaš da su Indijanci iz plemena Pit na sjeveru Kalifornije jedne godine izgradili limenu baraku na svojoj zemlji, a policija ju je srušila. Cijeli svijet trune, pisao je o tom slučaju jedan Indijanac, znam pismo napamet, voda je zatrovana, zrak je zagađen, politika deformirana, zemlji je izvađena utroba, šume su opustošene, obale razorene, gradovi spaljeni, životi ljudi uništeni, a gradski su policajci proveli najbolji dio listopada pokušavajući nam reći da je limena baraka ružna. Nama je bila prekrasna. Ona je bila početak naše škole. Sastajalište. Dom za naše beskućnike. Utočište za one kojima je potreban počinak. Naša crkva. Naš stožer. Naš poslovni ured. Naš simbol približavanja slobodi, naš početak... i da ti ne govorim dalje. Tako je bilo i s mojom kolibom, u njoj su utočište nalazili beskućnici, u nju su se sklanjali ribiči za nevremena, išao sam tamo odmarati se od ovog sranja oko nas, čitao sam i pisao tamo. I to ih je smetalo, velim ti, ne daju nam disati.“

„Nisi li malo paranoičan?“, upitao je Stjepan, sad već pomalo zabrinut.

„Paranoičan? Naš je problem, stari druže, u tome što smo premalo paranoični.“

„Evo šta ćemo“, rekao je Stjepan, „ajmo se sutra naći na nekoj kavi.“

„Može, dapače, bit će mi drago vidjeti te nakon toliko godina, samo gdje ćemo se naći?“

„U nekom kafiću, valjda“, rekao je zbunjeno Stjepan.

„Jesi li primijetio“, rekao je Zdenko, „da u Zagrebu više nema starih kafića u koje smo zalazili prije dvadeset, trideset godina, barem ih nema u centru grada? Svi su pretvoreni u nešto drugo, ili su preuređeni tako da se čovjeku u njih gadi ući. Grad je izbrisan, nema ga više, na mjestu gdje se nekad nalazio Zagreb sa svojim kinima, knjižarama, trgovima, birtijama i svime ostalim, danas su parkirališta i trgovački centri. Fuj. Zato sam se spakirao i stvarno bih te volio vidjeti prije nego što sljedeći tjedan odem odavde.“

„Misliš, ono, da zaista odeš?“

„Nego što. Položio sam vozački za teške kamione i odoh tamo gdje ljeti odlaze divlje guske.“

„U Sibir?“

„Zdenko se nasmijao.“

„Ne baš. U Kanadu.“

„I nećeš se vratiti?“

„Ne“, rekao je Zdenko, „dosta mi je, ne želim ovdje dočekati starost i smrt.“

Stjepan je otpio gutljaj već hladnog čaja i zagledao se u noćno nebo.

„S kime ću ja onda čekati divlje guske?“, upitao je.

„Kako stvari stoje“, rekao je Zdenko, „i one će se prestati vraćati ovamo.“

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Jave J

Kratka priča Ede Popovića prva je iz Lupiginog serijala „Priče iz zagrebnog života“